“Ti mi zapali” – bojažljivo sam rekla. I dok je Petra palila moju prvu cigaretu osjećala sam kako raste pobuna u mom mladom nepušačkom tijelu. Nisam htjela povući dim, ali nisam se htjela ni povući. Petra je bila strašno kul i htjela sam ostaviti dobar dojam. Natjerala sam znojne ruke da preuzmu cigaretu te drhtavim prstima prinijela cigaretu ustima. Ne znam što je bilo gore – okus cigarete ili gorki okus kajanja nakon.
Pritisak vršnjaka posve je normalna stvar, kažu. A normalno je i da popuštamo pritisku i da se želimo uklopiti. Onaj tko kaže da nikad nije popustio pritisku vršnjaka – laže. Laže kao pas. Laže kao Clinton ’98. Pritisak vršnjaka stariji je od Biblije. Sigurno su već u prahistoriji tinejdžeri jedni na druge vršili pritisak i upuštali se u opasne situacije kako bi izbjegli ruganje ostatka pećine. I sama se sjećam opasnih stvari koje sam kao dijete radila kako bi me vršnjaci prihvatili.
Neke vratolomije omogućile su mi da se domognem visoke pozicije u uličnoj hijerarhiji, poput legendarnog bijega iz vrtića ili vožnje bicikla preko strmog stepeništa. Dok su mi druge vratolomije omogućile da iskušam razne usluge trešnjevačkog Doma zdravlja. Ali to sve ide u rok službe. Osim aktivnosti opasnih po život, bilo je i onih manje opasnih – svi smo slušali Backstreet Boyse, nosili iste tenisice i imali kornjaču za kućnog ljubimca. (RIP Corny, nedostaješ mi.) Na žalost naših roditelja, svi smo „skakali s istog mosta“, dok su oni nemoćno promatrali u strahu. Okej, ne baš svi roditelji. Pri jednom od skokova, mojoj mami je pao mrak na oči i na opće veselje publike i moju posvemašnju sramotu odvukla me na obuku. Obuka je bila dugotrajna i mukotrpna, a ponekad mi se čini da ni danas nije posve završila. Uglavnom se sastojala od vježbi razlikovanja „dobrog“ i „lošeg“, kao i treninga jačanja vlastitog stava. Nepotrebno je napominjati kako je mama vrhunski trener, pa sam naučeno, na njezinu žalost, često prakticirala i u toplini našeg doma.
„NE“ mi je postala omiljena riječ, a sačuvala me od nebrojenih pi*darija tijekom adolescencije, jer što je vrijeme više odmicalo, ulozi su postali viši, a skakanje s mosta sve opasnije.
Negdje po završetku školovanja, pritisak vršnjaka je posve nestao i nisam se više morala boriti s okolinom, a ni samom sobom. Napokon sam postala samostalna žena koja ne pije ako ne želi, ne da se nagovoriti na cigaretu te samostalno (i prilično nespretno) upravlja vozilom B kategorije. Počela sam raditi i zarađivati vlastitu lovu koju sam trošila kako sam htjela. Kupovala sam stvari neophodne za svoj, odrasli, život poput hrane, tanjura i vilica. Ali i one još bitnije stvari poput mirisnih svijeća i okvira za slike. Svijećnjaka. Tepiha. Ogledala i vaza. I ukrasnih kutija u kojima ću držati druge ukrasne kutije, kao i školjke s ljetovanja (jako bitna stvar u životu mlade žene).
I ostatak moje ekipe počeo se osamostaljivati, a druženja po parkovima prebacili smo na kućna druženja na kojima smo se divili sličnim svijećnjacima, tepisima i ukrasnim kutijicama u kojima su se nalazile školjkice iz Makarske. Na kućnim druženjima posluživali smo gin tonik i paštetu od tune, jer nam je to bilo jako odraslo. I sama sam često bila domaćin koji je prijatelje dočekivao s istim menijem. U tom periodu toliko smo konzumirali paštetu od tune da mi ni danas nije jasno kako nitko nije dobio trovanje živom. Ili škrge. U svakom slučaju postali smo samostalni i zreli ljudi koji nisu padali pod pritisak vršnjaka. Osim što apsolutno jesmo…
Isuse, pa svi smo živjeli isto! Ponovno smo radili iste stvari, samo što sada nismo potajno pušili, nego javno. Nismo slušali Britney i Mineu, nego rock. (Okej, ponekad Britney. Realno, najbolja je). Objekt žudnje više nije bio Tamagotchi, nego novi iPhone. Dečki nisu nosili talijanke, nego su puštali brade, a mi cure smo svakodnevno kurile kosu (i ruke) peglom. Sobe nam više nisu krasile slike Nicka Cartera, nego posteri s motivacijskim porukama (skrušeno priznajem live love laugh zločin na kuhinjskom zidu). Iako se sve promijenilo, nije se promijenilo ništa, jer ponovno smo bili u začaranom krugu pritiska vršnjaka.
Nažalost, sav mamin trud bio je uzalud, jer ja sam se ponovno utapala u masi. Neko vrijeme nosila sam iste cipele kao i ostatak društva. Sve dok me nisu počele žuljati. Prvi žuljevi nastali su na vjenčanjima mojih prijatelja kada sam se prisiljavala plesati do ranih jutarnji sati, dok me od siline svadbenih zvona, boljela glava. Prvi put, nakon dugog vremena, osjetila sam kako ne želim isto što i moji prijatelji. Ne želim veliku svadbu, kao ni veliki kredit za veliki stan. Posve mi je dobro i bez svega toga, jer me sretnom čine male stvari i jedan veliki dečko (fuj, kak' slatko).
Ne želim više nositi iste cipele, slične haljine i ispeglane frizure, kao i svi ostali. Želim samo da nas ostave na miru i prestanu ispitivati kada ćemo se i mi napokon oženiti i krenuti njihovim stopama. Postalo mi je jasno kako pritisak vršnjaka nikada ne prestaje, bez obzira imaš li 19, 49 ili 69 godina. Ljudi će uvijek utjecati jedni na druge, i pozitivno i negativno, i to je potpuno normalno. Samo ja više ne želim hodati u tuđim cipelama. Brutalno me žuljaju. Zato mama, ne brini, jer s mosta više skakati neću.
Osim, možda, bungee jumpom.