ADHD je kratica za Attention Deficit Hyperactivity Disorder – fensi naziv za poremećaj pažnje i koncentracije. Kad sam bila mala to se nazivalo „hiperaktivnošću“, a kad je moj tata bio mali to se zvalo „razmaženo“. Zapravo, kad malo bolje razmislim, i kad sam ja bila mala koristio se termin „razmaženo“.
Kako god bilo, ja sam vam to imala kao dijete. Iako sam za sebe mislila da sam kao i svaki drugi klinac, ispalo je da sam ipak malo drugačija. To sam saznala kad mi se sudbina prvi put okrutno nasmiješila poslavši me u osnovnu školu koja, usputbudirečeno, nikako nije opravdala moja očekivanja. Umjesto zabavnog mjesta gdje te uče kako da budeš pametan i znaš mami vratit kusur iz dućana, pokazalo se kao dosadnjikavo mjesto gdje se sjedi 45 minuta u komadu, i tako 8 sati dnevno. Moram priznati da mi je to sjedenje baš teško palo, a još je teže bilo mnogim mojim učiteljima.
Često bih se našla u kazni, a imala sam copy/paste opomene u izdajničkom dnevniku i učeničkoj knjižici. U principu, uvijek se sve svodilo na to kako „učenica ometa nastavu“ ili „učenica prekida nastavu“, učenica ovo, učenica ono… Svakako vam mogu reći kako je dotičnoj ta nastava bila prilično dosadna. Ipak, nakon dugogodišnjeg truda mog učitelja s opomenama, kaznama i lošim ocjenama iz vladanja, učenici je napokon sinulo kako s njom nešto nije u redu. Istina je kad kažu kako je škola važna, jer te nauči svemu i svačemu, pa tako je naučila i mene. Doduše nije me naučila množenju, jer je to napravio moj strpljivi deda. Nije me naučila ni čitanju, jer tu je glavna bila moja uporna majka. Škola me najviše naučila da sam - problematično dijete.
Živo se sjećam kada me učitelj u drugom razredu izveo pred ploču jer sam opet bila zločesta. Sjećam se kako su me moje poslušne prijateljice sućutno gledale, a ja sam im raščupane pletenice ratoborno uzvraćala pogled. Dok sam gledala njihove savršene repiće i uredno složene pernice zapekle su me oči. Odjednom su mi se izdajničke suze počele kotrljati niz obraze i padati ravno na moje školske šlapice. Svi su mislili da plačem, jer se kajem što sam zločesta, ali zapravo sam plakala jer sam shvatila kako nikada neću biti poput tih djevojčica – mirna, poslušna i normalna. S obzirom na to da se svega toga i dan danas sjećam, očito je da su vruće suze ostavile puno veći trag od onog na mojim papučama. Ostatak školovanja u meni su se hrvale, prilično grubo, dobra i ona druga Nana. S godinama sam se malo bolje kontrolirala i pazila da ne pokažem svoje pravo lice jer sam znala da to samo donosi probleme.
Prikrivala sam, koliko sam mogla, manjak koncentracije, tešku dosadu i frustraciju koju sam, čast iznimnim profesorima, osjećala na nastavi. I tako sam se naučila pretvarati kako bih opstala u sistemu. Naučila sam govoriti i pisati ono što sam znala da profesori žele čuti, a ne ono što sam zaista mislila jer mi je to samo stvaralo probleme. Malo je reći kako mi je laknulo kad sam napokon napustila obrazovni sustav i započela slobodan život bez dnevnika, svjedodžbi i indeksa.
Tek kada mi je kao odrasloj osobi ona ista sudbina s početka priče podarila posao koji me zanimao i stimulirao odletjelo je i mnogo mojih „mušica“. Nisam više imala potrebu prekidati nastavu i sakupljati jedinice iz zalaganja. Naprotiv, postala sam netko tko se zalaže kako bi pospješio sustav čijeg je dio. Imala sam sreću da su kvalitetni ljudi u mom poslovnom okruženju više bili pravilo nego iznimka. Odgovornost i lojalnost prema takvima pomogle su da postižem svoj maksimum.
Daleko od toga da je danas sve savršeno. I dalje znam osjetiti onaj vražji unutarnji motor koji mi ne da mira i tjera me da osjetim uzbuđenje. Ponekad mi je potreban nadljudski napor da se koncentriram, odvojim bitno do nebitnog i dovršim posao do kraja. Ali danas barem nitko više ne govori da neodgojena ili nezrela. Danas imam taj fensi naziv – ADHD. Pa sada barem znam da kad osjetim crve u guzici trebam navući tenisice za trčanje i napraviti koji krug oko zgrade. A i militantno sam se organizirala kako bi sredila kaos u glavi.
Kako god, danas je ipak bolje, jer se lakše nosim sam sa sobom, svakodnevnim problemima i životom koji mi preko dana pred noge baca različite zamke i izazove. I onda ti samo sine (kao onomad pred školskom pločom) da je okej nekad se spotaknuti i sletjeti na nos. Bitno je samo ustati se, popipati je li nos na mjestu i krenuti dalje. I sretan si kada shvatiš da se nemaš čega sramiti i da nitko nije vrijedan tvojih mokrih šlapica.