Šteta što nema nekog prvenstva u plakanju. Bila bih šampionka. Zvijezda suznih žlijezda. Evo, već sama pomisao na nepostojanje te olimpijske discipline priziva mi suze na oči.
Ne, ozbiljno, mogla bih komotno biti predsjednica Udruge Plakatelja Hrvatske. Iako bi mi mandat zasigurno bio previše stresan i provela bih ga u suzama. Možda je neskromno sebe opisivati u superlativima, ali u životu nisam upoznala osobu koja više plače od mene. Otkad znam za sebe, plačem zbog nečega. I pritom ne mislim samo na društveno prihvatljivo plakanje nakon prvog prekida ili plakanje kad dođeš doma iz škole i nađeš svog zamorca Krešu ukočenog u kavezu. Ne, ovo je plakanje zbog nepravde u svijetu, plakanje jer te teta na šalteru krivo pogledala i epsko plakanje kad rukometna repka po 325. put popuši od Francuza.
Čitav život obzirni ljudi nazivali su me osjetljivom, dok su me oni malo manje dobronamjerni nazivali razmaženom plačipi*dom. Nisam im zamjerala, jer sam i sama imala slično mišljenje. Dok su ljudi oko mene imali čvrst sustav zaštite i navodnjavanja, moja brana bila je „banana“.
Mojih osjećaja oduvijek je bilo previše. Od malih nogu sve sam osjećala vrlo snažno. Sreća oko odlaska na školski izlet bacala bi me u ekstazu dok bi me bakin bubrežni kamenac bacao na koljena. Kunem vam se, točno sam osjećala bakinu bol, iako nisam imala pojma gdje se bubrezi nalaze. Vrlo rano primjetih da sam magnet za osjećaje – i vlastite i tuđe.
U vrtiću bih plakala kad bi se drugo dijete ozlijedilo i pitala se kako ostatak skupine „Pčelice“ može biti tako imun na našu bol. Plakala sam toliko dugo dok mi se dioptrijski cvikeri nisu zamaglili, a ozlijeđeno dijete me suhih očiju začuđeno gledalo. U školi sam uz svesrdnu pomoć djece i učitelja ustanovila kako je to ružna osobina koju moram susprezati te kako „ne smijem dramatizirati i biti tako osjetljiva“. Nažalost, to me nije spriječilo da pretjerano reagiram na sve, nego je samo moje metode učinilo više sofisticiranima. Pri navali emocija vješto sam se povlačila u WC gdje sam papirom u listićima bezuspješno pokušavala zaustaviti navalu suza te uspješno navući iritaciju oka. Uskoro me pubertet dočekao raširenih ruku i plakao zajedno sa mnom uz „Best of Celine Dion“. Pokazao se kao vjeran drug koji me podržavao dok sam po kući ljutito lupala vratima, plakala jer me ne puštaju van iza ponoći i prijetila bijegom. Ni dan danas ne znam zašto su moji roditelji bili toliko protiv njega, kad mi je on pružao odličnu podršku u svemu što sam naumila. Osim toga, upravo zahvaljujući njemu moja osjetljivost dobile je novo i jako hӧch ime: Hipersenzibilnost.
Ova nova fensi riječ značila je da imam intenzivnije emocije od svojih vršnjaka, kao i to da sam napokon dobila uhu ugodniji nadimak od „plačipi*de“. Objasnili su mi da je zbog toga teže zatomiti osjećaje i da se ne trebam sramiti, nego samo ih osvijestiti kako bih se što bolje nosila s izljevima emocija. Navodno je hipersenzibilnost skroz normalna stvar, a dobila sam i preporuku da izbjegavam pretjerani unos šećera i tužne filmove s Ryanom Goslingom. Bilo je tu još korisnih savjeta, ali nakon spomena gospodina Goslinga potpuno sam se isključila iz daljnjeg razgovora te počela birati vjenčanicu u kojima ću Ryanu izreći sudbonosno „da“. <3
Smanjila sam unos čokolade i bezbrižno nastavila život rasterećena srama (a i pokojeg kilograma). Odrastajući, pronalazila sam razne tehnike koje su mi pomogle da se lakše nosim sa svojim emocijama. Počela sam gledati na to kao prednost koja će mi u životu donijeti samo dobre stvari, a upravo to se i dogodilo.
Zbog toga što sam osjećala tuđe emocije i lako ulazila u razgovore s ljudima stvorila sam širok krug prijatelja. S frendicama sam osnažila odnose iskreno plačući nad njihovim propalim vezama i propalicama općenito. Voljela sam se družiti s drugim ljudima i dijeliti njihove dobre i loše trenutke. Kad je komunikacija bila u pitanju, imala sam razvijeno šesto čulo. S vremenom su pred mene došli i neki ozbiljniji razgovori, oni za posao, s ljudima koje nisam poznavala, ali sam ih ipak obavljala s lakoćom. Čak sam dobila i posao u kojem je glavna zadaća bila komunikacija! Plačipi*di je napokon sve sjelo na svoje mjesto.
Okej, ne baš sve, jer nikada nisam u potpunosti naučila isključiti emocije, ali sam ih vješto naučila preduhitriti.
Primjerice, jednom sam bila u kinu s potencijalnim udvaračem. Nakon što se na velikom platnu našla tužna scena znala sam da moram reagirati brže od vlastitih suza. Naglo sam se okrenula i poljubila ga. Strah od odbijanja, bio je daleko manji od straha da se rasplačem za vrijeme glupave romantične komedije. Pokazalo se kako nije bilo mjesta strahu. Ne samo zato što mi je uzvratio poljubac, nego i zato što danas otvoreno plačem pred njim za vrijeme filmova, crtića i PMS-a.