Jedna je od naših najzaposlenijih glumica, a zbog svoje nesvakidašnje ljepote Nataša Janjić vjerojatno ne bi prolazila nezapaženo ni da radi neki posao koji je skriveniji od očiju javnosti. Ovako, kad se poklope atraktivan izgled i glumački poziv, gotovo je uvijek u fokusu. Često to nema nikakve veze s glumom i nije za javnost, no ipak postaje važno – na Natašino veliko gnušanje, Primjerice, kada je riječ o njezinu ljubavnom životu. Glumica voli govoriti o društveno važnim stvarima, voli da se njezina riječ čuje kad govori o pravdi, toleranciji, slobodi. I, da, o glumi. Ako niste znali, Natašu ćemo uskoro gledati u dva nova projekta – u seriji “Patrola na cesti”, gdje glumi suprugu kriminalca čija se obitelj raspada, te u igranom filmu Nevija Marasovića “Goran”, u kojem su joj partneri Franjo Dijak, Goran Bogdan, Janko Popović Volarić i Filip Križan. Film su u jednim novinama najavili kao “hrvatski Fargo”.
Sjećate li se razloga zbog kojih ste postali glumica? Jesu li to isti razlozi koji vas danas pokreću?
Tada o tome nisam razmišljala, niti je to u Hrvatskoj 90-ih bilo toliko atraktivno zanimanje kao što je danas kada glumce nazivaju celebrityjima i njima pune novinske stupce i portale. Filmovi se nisu snimali kao danas, niti je postojala ovakva hiperprodukcija televizijskih serija. No voljela sam kazalište i u kazalište se u mojoj obitelji hodočastilo. Dramske predstave, opere, baleti... Sjećam se da sam imala posebne lakirane cipele za odlazak u kazalište. Nakon što sam se upisala u Gradsko kazalište mladih u Splitu i amaterski počela baviti glumom, raditi predstave, znala sam da je upis na Akademiju dramskih umjetnosti jedini logičan slijed. I danas je kazalište moja najveća ljubav, u kojem se izmjenjuju tek žanrovi i estetike koje me s vremena na vrijeme interesiraju više ili manje. Pokreću me najviše ljudi s kojima radim, veselje i lakoća igre, kao i to da ono u čemu trenutačno jesam i što radim diše s trenutkom u kojem živimo i aktivno komunicira s publikom.
Što danas znači biti glumac? Postoje li još boemština, provokacija, drskost, slobodoumlje…
Pitanje u odnosu na koga ili na što? Biti glumac, meni osobno znači biti umjetnik, svećenik, onaj koji posjeduje široko razumijevanje, pa i znanje, koji progovara o živim pitanjima koje muče društvo, koji se igra i provocira, koji je korak ispred, koji je zrcalo, koji je hrabar i voli čovjeka, koji podiže estetske i etičke kriterije... U očima javnosti, “zahvaljujući” vladajućima koji u kulturi ne vide opstanak i napredak, zahvaljujući medijima koji zaslužne umjetnike svrstavaju u isti koš s estradom, a mnoge čak i ne spominju, kojima su u fokusu jedino trivijalnosti i prljavo rublje, a ne i realna postignuća, bojim se
da danas biti glumac i nema neku težinu. Od čitavog slobodoumlja, drskosti, širine i vještine, nažalost jedino boemština je ono što se povezuje uz glumca i glumačku struku. No neću poreći da iz tog ludila
katkad nastaju genijalne stvari.
Što znači biti glumac u Hrvatskoj? Sigurno ne isto kao u SAD-u ili negdje drugdje u Europi (ne mislim samo na zaradu, gledanost) već i neke druge uvjetovanosti poput američkog kulta mladosti i sl.
Utjecaj Zapada počeo je imati svojevrsni upliv i kod nas. Glumce danas češće možete vidjeti u teretani nego na šanku, kult mladosti i tijela događa se i kod nas. Mislim da je to neminovno pitanje vremena
u kojem živimo, ne nužno samo posla kojim se bavimo. Međutim, dok je poticajan za posao te u granicama dobrog ukusa i boljeg zdravlja, ja pozdravljam taj trend.
Koliko je slobode u biranju uloga, a koliko je to utrka za preživljavanje? Je li vam važna sigurnost?
Sloboda i hrabrost trebale bi biti polazišna točka svakog umjetnika. Katkada je ima više, katkada manje. Ta potraga zanimljiva je i poticajna.
Sanjate li o tome da naiđete na “pravog” redatelja, koji vas poznaje u dušu, izvlači najbolje iz vas, kojem ste muza?
Imala sam sreću da nisam o tome morala sanjati nego sam zaista i radila s “pravim” redateljima, kojima sam bila inspirativna, ali koji su i meni bili poticajni i iz mene izvlačili ono najbolje. Radila sam s njima na filmu i u kazalištu i bilo ih je mnogo. Na mene jako dobro djeluju i odlični scenariji kao i fantastični partneri, tako da u ovom poslu nije sve na redateljima. Čarolija je kad se poklope različiti elementi. Sad kad razmislim, kod mene se to poklapalo dovoljno često pa bih se mogla smatrati čak i sretnicom. A možda sam jednostavno pri odabiru imala dobar “nos”.
Život pred očima javnosti – jeste li pristali na njega već izabravši glumu za svoj poziv ili o tome aspektu posla niste tada ni razmišljali?
Kao što sam spomenula, u vrijeme kad sam upisivala Akademiju, biti glumac nije bilo jednako onome na što danas pomislimo kada spomenemo to zanimanje. Bilo je toga u Hollywoodu, ali ne kod nas. Nije bilo glamuroznih naslovnica, tabloida, portala... Mene je povela ljubav prema kazalištu i vjerujte, sve o čemu bih i danas najradije govorila u javnosti i što jedino ima smisla jest razgovor o poslu i ulogama.
Što vam najviše smeta? Je li to komentiranje vašeg izgleda, ljubavnog života... Koliko se to može dozirati?
Privatni život, pikanterije i senzacije, trivijalnosti u kojima sudjelujemo nipošto nisu ono u čemu uživam, niti te stvari objektivno ikoga zanimaju. Istupanje u javnosti nužno je samo kao rezultat interesa ljudi za ono čime se bavim, a ne kao prazno egzistiranje po tabloidima. Na ove stranice naposljetku me i dovelo to što uspješno radim svoj posao. Barem bi tako trebalo biti. Trudim se dozirati svoja pojavljivanja i izjave, ne sviđa mi se često kontekst u koji me stavljaju, fokus koji je više na privatnom nego na poslovnom životu i na to se nikako ne uspijevam naviknuti. Zato se često povlačim i nerado izlažem. Ono što je zanimljivo, a što ljudi možda ne znaju, jest da zapravo ni jedan dobar glumac posao nije dobio tako što ga je neki redatelj vidio u novinama.
Jednom ste izjavili kako, nakon političara i zabavnjaka koji su jedini pravi celebrityji u nas, vi ostali samo popunjavate prostor u novinama. No ipak, tu ste. Koliko ono što kažete može utjecati na javno mišljenje, ima li snagu i važnost?
Pa ljudi općenito danas malo čitaju. Previše slova danas zbunjuje, vremena su brza, a ljudi radije gledaju slike. Želim vjerovati da moje riječi i djela mogu mijenjati društvo, no to ne znači da o sebi mislim kao o bitnom meritumu. Kad god mogu govoriti o toleranciji, o boljem i pravednijem društvu, stvarima koji se tiču kulture, o nekim važnim temama o kojima znam, poticati i promovirati druge umjetnike koji svojim djelovanjima žele reći nešto važno i duboko, činim to rado. Ne znam koliku to snagu ili važnost ima, ali ako nas se skupi dovoljan broj, možda možemo činiti čuda. Barem na nekoj mikrorazini, barem kao temelj za bolje sutra.
Pročitala sam da ste nakon škole upisali i novinarstvo. Da ste postali novinarka, biste li radili drukčije taj posao nego što ga rade novinari danas. Što biste pitali Natašu Janjić?
Bila sam odlična učenica i zaista mi je teško bilo odlučiti se što nakon gimnazije. Znam da mnogi imaju sličan problem, ali uvijek mislim da je najbolje uložiti svoje vrijeme u ono što čovjek voli. Rezultati onda sigurno ne izostaju. Novinarstvo je kod mene bila opcija u slučaju da ne upišem glumu, a činilo mi se da bi njime spojila jedno široko gimnazijsko znanje, svoju komunikativnost, a radila bih nešto što zahtijeva neprestano usavršavanje, informiranje uz dinamični tempo rada. Danas više ne znam što novinarstvo jest, a ono političko nikada me nije zanimalo. Sebe, kao uostalom i mnoge svoje kolege, pitala bih što trenutačno čitaju, što gledaju, što stvaraju, što misle o pojedinim vrućim društvenim temama...
Smatrate li se lijepom? Je li vam vaša neobična ljepota bila pomoć u životu? Koliko je izgled važan za glumicu?
Osjećam se dobro u svojoj koži. Sretna sam onim što mi je namijenjeno genetikom mojih roditelja i njihovih predaka. Kada je riječ o glumicama, volim kad su lijepe. No ljepotu je teško definirati, čini je mnogo faktora. Često ona leži upravo u talentu i nekoj životnoj radosti.
Paziti na izgled, brinuti o sebi, njegovati se, lijepo odijevati... Koliko je to ženi važno?
Sve to obožavam kad imam mnogo slobodnog vremena. No često nemam, pa mi je to najsporednija stvar na svijetu i svojevrsno opterećenje. To su valjda jedini trenuci kad poželim da sam muškarac.
No nećemo lagati, njegovana i dotjerana osjećam se najbolje, a ni pokoji dobiveni kompliment nije za obezvrijediti.
S druge strane, lijepim ženama lako se pripisuju taština, površnost. Vaš komentar?
Ljudi uvijek imaju neko mišljenje, a predrasude su one protiv kojih rado istupam i koje prezirem svim svojim bićem. Vjerujem da svaka žena koja uistinu nije tašta ni površna, nema problem s predrasudama te vrste. Ona zna kako stoji sa sobom. I to je jedino važno.
Svatko od nas vidi svoje nedostatke i mane. Koje su vaše?
Sa svojim fizičkim nedostacima sam izlaskom iz puberteta nekako srasla. Uvjerili su me da ono što je meni manje lijepo, drugima je možda lijepo, tako da nemam ideju kako bih trebala izgledati da bi svi
bili sretni. I sama katkad mijenjam mišljenje, no uglavnom sam si O.K. Malo šminke, malo odjeće, malo zdrave prehrane i tjelovježbe, malo vedrine, fokusa na bitnije stvari i ljude i može to proći... S obzirom na karakter, tu bi se još dalo poraditi. Katkad sam teška samoj sebi. Na tome dosta radim.
Jeste li strastvena osoba?
I previše. Te su baterije kod mene trajne. Jednostavno volim život i iznova se radujem malim svakodnevnim stvarima. I bezrezervno im se prepuštam.
Ne volite pravila, stereotipe, svrstavanja u ladice... Što još?
Ne volim predrasude, uskogrudnost, sitničavost, škrtost. Ne volim pogled s visoka kao ni prepuštanje samosažaljenju. Ne znam biti strpljiva, ne volim čekanje. Vjerujem da stvari koje mi pripadaju prirodno kucaju na vrata. Samo ako si dovoljno optimističan i otvoren.
Koliko se u životu može planirati: profesionalno, u ljubavi... Čovjek snuje, Bog odlučuje ili smo gospodari svoje sudbine?
Meni planiranja nikad nisu uspjela. Kalkulaciju ne poznajem. Volim iskren i autentičan sadašnji trenutak i volim mu se prepuštati. Život je čudesan i zapravo jako pravedan. Daje nam svega po malo u divnom balansu. Mnogi često samo gledaju ono negativno, a zaboravljaju koliko je ljepote i blagoslova oko nas. Da bismo to znali cijeniti, i ono loše mora postojati. Samo ako osjećamo zahvalnost i dišemo punim plućima, onda je sva magija moguća. Ja zaista osjećam njezinu prisutnost. Čak i u manje lijepim trenucima.
Koliko je kompromisa dovoljno? Na što nikad ne pristajete?
Ne volim tu riječ. U tom nazivu kao da je uključen segment da pristajemo na nešto što je protiv nas, čak i ako nije. Ta granica je tanka i teško razlučiva. Pokušavam živjeti da svi oko mene budu sretni.
Katkada čak i previše. Ali kada bismo uistinu svi tako živjeli, nitko ne bi ostao zakinut.
Što je vaše “utočište”, kamo odlazite kada vam je dosta svega?
Roditeljski dom, zagrljaj voljene osobe, putovanje. Uvijek pali.
Životna zadovoljstva?
Dobro društvo, dobra mediteranska kuhinja, kvalitetni sadržaji, ispunjavajući razgovori, pogled na more, putovanja... Kad bih morala sve to svesti na jedno, bili bi to ipak vedri i zadovoljni ljudi koji me okružuju.
Planovi za ljeto?
More, plaža, otoci, Pula Film Festival, Sarajevo Film Festival, Dubrovačke ljetne Igre. Šareno i aktivno.