Već sedam godina živim s dečkom. To je prilično dugo. U sedam godina svašta se dogodi – beba stigne iz posteljice do školske klupe, ljudi završe fakultet ili dva, a Brad Pitt se vrati s Tibeta.
Dosta je to vremena, pa se zato ne sjećam svih detalja svog (ljubavnog) života prije toga. No, sjećam se jednog osrednjeg dejta koji bi možda potpuno pao u zaborav da se nije dogodio zanimljiv obrat.
Bio je to prvi spoj s nekim tipom s Ekonomije, koji je ubrzo rezultirao kratkim spojem. U manjku zajedničkih tema i interesa, s ciljem popunjavanja neugodne tišine, prepričavala sam mladom gospodinu svoje blesave dogodovštine. Međutim, umjesto smijeha i očaranog pogleda, dočekao me hladan tuš:
Previše psuješ za jednu curu. Nije to lijepo čuti iz ženskih usta.
Šokirana, prikupila sam posljednje atome snage u svoja ženska usta i umjesto sočne psovke uputih mu d(r)amsku ispriku. "Oprosti, očito nisam upoznata s dozvoljenom kvotom za psovanje kod žena” – teatralno sam izjavila te napustila restoran. Nije me smetalo njegovo mišljenje, jer mišljenje je kao guzica, ima ga svatko. Smetalo me što dotični smatra kako ima pravo nametati svoje guzato mišljenje samo zato što imam „ženska usta“ koja očito smiju ispuštati samo pomno odabrane te pomno odobrene riječi.
Takvih guzatih pravila naslušala sam se još u pješčaniku, naivno misleći kako su djevojčice i dječaci jednaki. Pokazalo se kako sam u krivu te da postoje stvari koje se od mene u društvu očekuju samo zato što imam (ne)sreću da sam rođena kao curica. Određene stvari su kod muškaraca bile duhovite, pa čak i poželjne, dok su kod žena odbojne.
Pokazalo se kako nije dolično da djevojka psuje, pije pivo iz boce (čak ni malu Stellu) ili glasno priča. Djevojkama je priličilo da operu suđe nakon jela, gule krumpir u hladovini i koketno se smješkaju. Takve djevojke imale su veće šanse da jednoga dana postanu žene, majke i kraljice. Iako mi se činilo kako se granice tog kraljevstva uglavnom protežu od štednjaka do sudopera. S obzirom na to da sam svoje interese i potrebe smjestila daleko od kuhinje, s lakoćom sam napustila „žena- majka-kraljica“ koncept te odlučila plivati protiv struje. Znala sam kako većina muškaraca, a i pokoja žena neće odobravati moj izbor, ali život po dvostrukim mjerilima nije dolazio u obzir. Sukladno tome, susretala sam se s komentarima koji su moje ponašanje često nazivali „muškim“. Uglavnom je to bila kritika, a ponekad i zadivljenost. Godinama kasnije shvatila sam kako to nije niti pohvala niti kritika te da sam ženstvena koliko god poželim biti.
Kako god, vjerujte mi, nisam ni sanjala da će upravo moj stav i dosjetljive psovke privući mog princa na bijelom konju. Imala sam sreću da je dotični princ, unatoč kočijaškom rječniku, vidio svoju princezu. Zajedno smo stvorili kraljevstvo koje se danas proteže od pas mater pa sve do volim te. U našem kraljevstvu svima je dopušteno psovati, prati suđe te piti iz boce (čak i veliku Stellu). Mojoj ženstvenosti ne trebaju ograničenja, kao što ni njegovoj muškosti nisu potrebne privilegije. Iako, moram priznati da se danas oboje trudimo manje psovati, jer to nije lijepo.
Psovke zaista nisu poželjne u svakodnevnom govoru, pa čak ni kada si veoma maštovita u tome. Čak ni kada imaš slavonske korijene te njeguješ bogato naslijeđe psovki. Jednostavno ih nije lijepo čuti. Ali nije lijepo ni da se jednima tolerira, dok se druge sputava. Nije lijepo govoriti kako „muškarci ne vole takve cure“ i to ne samo zato što to nije okej reći, nego i zato što to nije istina. Nije lijepo ženu opomenuti kad psuje, a kod muškarca ni ne trepnuti. Nije lijepo odgajati djevojčice i dječake s dva različita seta pravila.
Neka pravila za sve budu ista – ili psujemo svi ili nitko! A kada utvrdimo pravila onda se možemo dogovoriti kada je primjereno psovati. I zašto.
Evo, ja ću se uvijek zalagati kako je primjereno psovati kada zakačimo malim nožnim prstom o vrata, u omlet umjesto soli stavimo šećer ili iz frizerskog salona izađemo ravno na kišu. Psovanje bih dopustila i kada nam pukne očica na čarapi, razbije se omiljena šalica i kada repka gubi. Ponekad je psovanje neophodno kako bismo izbacili frustraciju. Meni kad pukne svježe nalakirani nokat psujem kao da bolujem od Touretteova sindroma i olakšanje je trenutno.
Dakle, ne promičem psovanje, ali ono zaista može imati terapeutske učinke. Psovke mogu biti sjajan ispušni ventil i olakšati teške situacije. Međutim, boriti se protiv stresa možete i fizičkom aktivnošću, kuhanjem ili tečajem pletenja. Bez obzira što odlučile, ne dopustite da vam nešto zabranjuju ili nameću samo zato što ste žena.
Ukoliko to ipak pokušaju utoliko im samo recite da lagano !@#$%&.