Znate li za izreku „vjeran kao pas“? Koliko istine ima u njoj i drži li vodu? Ako, kao ja, imate buldogicu, budite sigurni da je prilično neistinita. Jer moja beštija jednostavno obožava ljude. Ne svoje ljude, sve ljude i vjerna je svakom tko joj daje jesti, mazi je i pazi. Ne jednom otišla je s potpunim strancima i umislila da je njihov pas. U početku mi je to bilo teško prihvatiti, valjda jer sam odrasla s psima kojimaje gazda bio centar svijeta, a drugi ljudi uljezi, ali, s vremenom navikla sam se na dobroćudnu, možda i naivnu narav svoje „pesice“, ljubiteljice ljudi. A njezino me ponašanje natjeralo da se zamislim od koga sve mi očekujemo vjernost i tko je sve očekuje od nas. Ne ulazeći u složene ljubavne odnose, mislim na koncept vjernosti u svakodnevnom životu.
Tko to očekuje da smo vjerni psi?
Frizeri.
Ako imaš svoju frizerku, ne daj Bože, da zastraniš pa odeš u drugi salon ni da te počešljaju. Tvoja krotiteljica kose, ako sazna da je „varaš“ pretvorit će se u furiju i sljedeći put kad joj dođeš na stolac očekju nos do poda i kritiku djela njenog kolege. „Kakva ti je to boja, tko te tako loše ošišao, zašto ti pramen strši?“ samo su neka od pitanja koja vas čekaju čim ušećete u salon. I onda se počneš opravdavati, izmišljaš nevjerojatne stvari da opravdaš svoju „prevaru“. A zašto? Tvoj novac, možeš ga potrošiti kako ti želiš, na koju boju želiš i u kojem god salonu želiš.
Zubar.
Ti su posebno alergični na „šaranje“. Do te mjere da će vam razrovati i još dva zuba jer ste navalaku napravili kod nekog drugog. Nema veze što vam je pukla jedinica dok je vaš specijalist dentalne medicine bio na trotjednom godišnjem odomoru. Kako, zaboga, ste se drznuli i otišli nekom drugom? Da ste pravi vjeran pas, tri bi tjedna skrivali osmijeh i pili sokove, a ne zinuli kod najbližeg zubara!
Kumica na placu.
Svake subote razveseli vam se, vadi robu koju vam čuva ispod pulta, i ima novu porciju tračeva. No, kupite li nešto od konkurencije, za nju ste mrtvi. Dobit ćete lošiju robu po skupljoj cijeni jer ste, zbog jedne korabe koju ni nema u ponudi, izgubili teško stjecani status vjerne mušterije.
Mesar.
Za ovu kategoriju trebalo bi izmisliti izreku tipa „ako mu se zamjeriš, čuvaj se salmonele, trihineloze i ko zna kakvih sve bolesti“. Čak i ako niste zadovoljni ponudomi cijenom svojeg mesara, nećete ga mijenjati od straha da vam idući put kad se vratite, a ljudi imaju naviku vraćati se na staro, ne podvali nešto čemu je rok istekao davne '97.
Konobar u lokalnom kafiću.
Zna kakvu kavu pijete, kakvo pivo volite, a nerijetko igra i ulogu pshijatra. No, drznete li se jednom sjesti u susjedni kafić, taj ćete izlet plaćati danima u vidu prijekornih pogleda, smanjene ljubaznosti i nikad lošije kave. Izdržite!
Da ne duljim, lista onih koji zahtjevaju i podrazumjevaju našu vjernost, poprilična je. No, sami smo krivi što to dozvoljavamo. Imamo pravu piti kavu gdje želimo, kupovati sir koji nam je najfiniji, a ne kod kumice kod koje je kupovala još naša baka i zato jer se „to mora“. Ići na pramenove kod Marice, fen frizuru kod Ivice i lokne kod Anice bez da se ikom opravdavamo. Šteta je što su to sve usluge koje ne možemo odraditi on line, skriveni iza računala, plaćajući karticom. Internet stranice ne osuđuju vas ako speglate karticu kod njihove konkurencije, ne pitaju vas zašto ste kupili crvenu, a ne zelenu vestu, ne zahtjevaju vašu vjernost, ali istu će nagraditi – kuponima, popustima, darovima...
A sve ovo potvrđuje samo jedno – svi mi ljudi robovi smo svojih navika. Mi volimo ići u isti kafić na kavu, kod iste frizerke na frizuru, kod mesara po lungić, i čak i nije stavr u tome da nas osuđuju oni ako uvedemo promjene u tu svoju rutinu. Najgore je što si sami namećemo osjećaj krivnje i nevjernosti.
Možda je vrijeme da se zapitamo, a tko je vjeran nama? Ako imate buldogicu, bar znate tko nije...