Jedne svibanjske noći, u bivšoj državi, točno u 22 sata mama Snješka me uz nadljudski napor istisnula na svijet. Primivši me u ruke babica je uzbuđeno napaćenoj majci viknula “Mama, čestitamo, dobili ste savršenu bebu!”. Moram priznati da mi je taj događaj prilično u magli, ali tako nekako glasi legenda o mom prvom komplimentu. Za pretpostaviti je da se još koji kompliment nanizao kada su me malo doveli u red nakon devetomjesečnog zatočeništva.
Ono što nipošto nije u magli i ostalo je u živom sjećanju je scena u kojoj mi ona ista majka (ovoga puta u novoj državi) raščešljava dugu i zamršenu kosu, dok ju u suzama proglašavam zlom maćehom. Nakon izlaska u park, pada prvi kompliment naše susjede „Ajme, kako krasnu kosu imaš. Tko ti je spleo tako divnu pletenicu?“, a ja brzo zaboravljajući na upravo odigranu dramu širokog osmijeha i još šire razmaknutih mliječnih zuba ponosno odgovaram „Moja mama!“.
Uz svesrdnu pomoć moje obitelji počela sam primjećivati kako su i neke druge stvari, osim kose, na meni lijepe – na primjer prćasti nosić, tamne oči i talent za glazbu (iako će moja profesorica violine zasigurno tvrditi suprotno). Taman kad sam umišljeno u dosje upisala i stavku „porculanski ten“ dogodilo se nešto neobično – u školskoj svlačionici primijetila sam kako imam daleko najviše madeža. Druge cure imale su besprijekorno čistu kožu, dok je moj porculan bio istočkan poput zvjezdane karte. Uzrujano sam krenula u brzinsku detekciju drugih razlika – Karla je bila mršavija, Petra je imala bolje ocjene, a Maja plave oči koje su bile mnogo ljepše od mojih smeđih. U sekundi me obuzeo užas, a nad svlačionicu naše osnovne škole nadvio se tamni oblak. Tog dana tužnog lica s nekoliko madeža viška vukla sam se kući pokušavajući dokučiti kad sam se prometnula u najružniju curu trećih razreda. Nisam uspjela proniknuti je li se transformacija dogodila preko noći ili me moja obitelj okrutno obmanjivala godinama, ali to sad nije bilo ni bitno. Hladna ko špricer, pomirena sa sudbinom nastavila sam kroz život odbijajući komplimente, jer sam sada znala da nisu istina.
Ubrzo sam razvila učinkovit mehanizam obrane od komplimenata koji su u meni budili nelagodu i sram. Na svaku lijepu riječ uzvraćala bih posprdnim komentarom u nadi da će se razgovor na tu temu što brže završiti, a zahvaljujući mojoj poganoj jezičini ti su razgovori završavali vrlo brzo uz mnogo neugodne šutnje. Nije me smetala neugodna šutnja, jer su mi komplimenti bili daleko neugodniji. Ipak to što sam sama bila imuna na komplimente ne znači da ih rado nisam dijelila drugim ženama. Otvoreno sam im se divila i iskreno dijelila komplimente. Međutim, one su začuđujuće brzo i efikasno odbijale upućene komplimente. S vremenom je postalo očito da mnoge dijele moje osjećaje. Moju dijagnozu.
A dijagnoza je jasno upućivala na kronični manjak samopouzdanja za koji se činilo kako nema lijeka. Međutim, lijek je jednog dana došao neočekivano, iznenada i bez recepta. Sjedila sam na ćevapima i na sveopće oduševljenje mojih prijateljica (i pokojeg okolnog stola) rugala se na vlastiti, ali i tuđi račun. Smijala sam se sa svojim sestrinstvom dok nam suze nisu počele kapati po lepinjama i ekstra porciji luka. Jedna od frendica kroz smijeh je procijedila kako baš znam nasmijati čovjeka, a druge su joj se hihoćući pridružile hvalospjevima o mom crnom humoru. Od smijeha ni sama nisam uspjela odmah doći do daha i zaustaviti komplimente koji su lagano sletjeli na moja ramena. Bili su tako ugodni i umirujući stoga ih nisam grubo otresla, nego sam uživala u tim slatkim epoletama.
Osjećaj je bio prilično dobar. Zapravo toliko dobar da sam prihvatila i neke druge komplimente u nadolazećim danima. I tada sam počela primjećivati kako mi ne smetaju komplimenti koji se tiču mojih sposobnosti, karaktera i djela. Primala sam ih potiho, ali sam ih u sebi još jednom znatiželjno pregledala, uglancala i oprezno smjestila u vitrinu. Svaki je sa sobom nosio ugodu, ali i odgovornost da se i dalje ponašam u skladu s izrečenim.
Ne znam kako bih vam to objasnila, ali ti komplimenti vam dođu kao termiti – gdje nađete jednog naći ćete ih još na tisuće. Tako nekako sam ih i ja počela marljivo sakupljati. Jednog po jednog. Po jedan kompliment za svaki dio mene dok na kraju nisam imala cjelinu s kojom sam bila zadovoljna. Zato se nemojte boriti protiv komplimenata, nego im vjerujte i dozvolite da puste korijenje. Borite se samo protiv termita, oni nikome nisu donijeli ništa dobro.