Jana Barić stomatologinja je u Domu zdravlja Zagrebačke županije s ispostavom u Velikoj Gorici. Prije godinu dana diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu i odmah je krenula raditi, a u srpnju ove godine pozvana je na sudjelovanje u projektu "Pamoja".
Riječ je o humanitarnom projektu Europske udruge studenata dentalne medicine (EDSA) kojem je cilj sanirati i educirati djecu školske dobi na području Tanzanije. Udruga studenata stomatologije u Tanzaniji (TDSA) zadužena je za organizaciju jer postoji velika barijera u vidu jezika i kulture.
Ovo je bio treći po redu Pamoja projekt te je uključio osam europskih studenata te petnaest tanzanijskih studenata:
Ja sam došla tri dana ranije u Dar Es Saalam, bivši glavni grad Tanzanije kako bih se upoznala s kulturom i gradom. Krenula sam iz Venecije, presjedanje je bilo u Istanbulu i nakon 12 sati napokon sam došla u Tanzaniju u tri ujutro. Sa zagrebačkih ugodnih 15 stupnjeva sletjela sam na 36 stupnjeva s 80% vlage. Nakon rješavanja sve dokumentacije za vizu što je kod njih ide jako sporo, jedan službenik radi, a četvorica ga gledaju, nakon više od sat vremena od sljetanja, na izlazu me čekaju dvojica kolega a papirom na kojem je moje ime. Odmah pomažu oko prtljage koja je preteška jer sam nosila preko 20 kilograma materijala i instrumenata koje sam uspijela skupiti kroz donacije, a najviše mi je pomogao Dom zdravlja Zagrebačke županije jer su mi u kratkom roku osigurali potrebne instrumente.
Jana kaže da je vožnja do hotela trajala dvadesetak minuta i, kako je već prošlo četiri ujutro, grad je bio tih, prazan i ogroman. Visoki neboderi bili su na svakom koraku i svugdje se nešto novo gradilo. Smještena je bila u Spice hotelu, staklenoj grdosiji od 10 katova. Kaže da su sobe bile ok, s obzirom na to gdje je došla.
- Prije spavanja dogovorili smo se da idemo oko 11 sati u obilazak škola gdje ćemo raditi. Nakon malo osvježenja i raspakiravanja, već je bilo 6 sati ujutro i čim sam legla u krevet krenula je buka iz vana, grad se krenuo buditi, krenuo je promet, trubljenje nervoznih vozača, zveketanje uličnih prodavača, poziv na molitvu s razglasa. Shvatila sam da nema odmora. Presvukla sam se i spustila na doručak. Uz kavu, njihov Africafe, što je poput naše instant kave, ali puno finije, dobila sam omlet za koji sam mislila da je čisti bjelanjak, ali zapravo je od cijelog jajeta. Naime, njihov žutanjak je bijeli jer smrzavaju jaja jer su im teže dostupna pa žutanjak gubi pigment, objasnila je Jana.
Nakon doručka krenuli su obilazak škola, a to je za Janu bilo nešto sasvim novo.
- Izlazimo iz hotela i svi na ulici, nakon što me vide, počinju dobacivati "muzunga" što na svahiliju znači "bijeli čovjek". Ulaskom u auto kreće borba u prometu, gužve su njihova svakodnevica, nema semafora, ceste su pune rupa, ne poštuju se nikakva pravila osim onog tko je brži taj ima prednost. Najveća opasnost su motoristi kojih ima jako puno, a vozi se kao u Britaniji, volan je na desnoj strani. Svi voze Toyote, većina uličnih prodavaonica je za automobile i na ulici možeš kupiti gume za auto, staviti folije za zaštitu od sunca te čak ugravirati broj tablice na stakla, retrovizore i farove jer kod njih često kradu tablice s automobila te se prodaju kao jako traženi suveniri, opisuje Jana.
Nakon borbe s prometom, obišli su obje škole gdje će raditi, a jedna od njih je bila za djecu s posebnim potrebama, gluhu, nijemu i gluhonijemu:
Kad su me djeca vidjela nastao je opći kaos, pobjegli su s nastave da me pozdrave i dotaknu jer oni uopće ne mogu vjerovati da mi bijelci postojimo i da smo došli njima. Kako imam dlakave ruke, oni su me cijelo vrijeme dragali po rukama jer oni nemaju dlaka po tijelu kao mi. Kao plavušu svi su mi onda dirali kosu i igrali se s njom. Toliko su bili sretni i odmah ti dođe žao kad vidiš koliko malo njima treba za sreću, a nama nikad dosta, uvijek nam nešto fali kako bi bili sretni. Škole su im trošne, nemaju staklene prozore već rešetke. Donijela sam im vreću školskog pribora i to im je bila najveća sreća.
Poslije škola, obišli su njihov fakultet Muhibili University, koji je zapravo kampus medicinskog, stomatološkog, farmaceutskog fakulteta i fakulteta javnog zdravstva zajedno sa studentskim domom. U sklopu se nalaze i bolnica i stomatološka klinika tako da studenti imaju prilike steći praktično znanje.
- Upravo ta bolnica je najbolja bolnica i, ako tu ne mogu ništa napraviti, šalju ljude u Indiju. Tamo sam upoznala i svoje kolege s kojima smo radili skupa na projektu. Svima je najveća atrakcija bila moja visina, gdje sam sa svojih 185 cm bila viša od svih, i žena i muškaraca, za više od 10 centimetara. Došla mi je i moja kolegica, Flaviana, misleći da je ona najviša cura, a onda je vidjela mene i shvatila je koliko je zapravo niska sa svojih 170 cm, kaže Jana i dodaje:
Navečer smo otišli do njihove najpopularnije plaže, Coco Beach, duge pješčane plaže s palmama gdje smo vidjeli i zalazak sunca. Kod njih dan traje do 18 sati na što na prvu jako začudi, ali brzo sam se navikla zbog užurbanog tempa rada svaki dan. Drugi dan smo išli u posjet njihovog povijesnog grada, Bagamoyo, koji je dugo vremena bio pod vlašću Arapa, što je vidljivo po arhitekturi koja je ostala iza njih.
Jana kaže kako su je oduševili grad, ljudi i priroda, koji su potpuna suprotnost Dar es Salaamu. Na svakom koraku nalaze se velika, nepregledna polja palminih stabala. Popela se na baobab, najveće stablo koje postoji na svijetu, kupala se u Indijskom oceanu i hodala po pješčanoj plaži tik uz tirkizno more.
- Drugi dan je krenuo naš radni tjedan. Podijeljeni smo bili u dvije grupe, jedna je išla u školu za djecu s posebnim potrebama, a druga u državnu školu. Meni je dodijeljena škola za djecu s posebnim potrebama zbog mojeg prijašnjeg iskustva u radu s djecom s posebnim potrebama u bolnici Bistra te tijekom fakulteta. Naša „ordinacija“ je bila prostorija koja je služila kao spremište, počistili smo prostor te posložili obične stolce koje su nam služile kao radno mjesto. Djeca su nas strpljivo čekala sjedeći na podu i oprezno promatrala. Kada smo krenuli raditi dolazili su jedan za drugim kod nas na pregled. Imala sam čast da mi je prva pacijentica bila mala Milfat, albino curica s tolikom energijom i srećom da me je jednostavno očarala, prisjeća se Jana.
Kaže da su djeca koju je pregledala bila gluha, nijema, gluhonijema, oboljela od cerebralne paralize, a ostala djeca su im pomagala. Kaže kako su je posramili sklad i zajedništvo koji tamo vladaju. Nakon dva dana u školu Uhuru Mchanganyiko, puna emocija odlazi u školu Bgurunu, kako bi pomogli drugoj grupi jer su imali preko 500 pacijenata:
Tamo u cijelom šarenilu boja odjevnih kombinacija i osmjeiha djece, završavamo i s tom školom. Na kraju tjedna smo se preselili u privatnu školu na engleskom jeziku, Nyamata Academy, gdje smo dva dana pregledavali djecu. Završetkom Nyamata Academy škole, završili smo i naš projekt. Nakon cijelog tjedna rada 10 do 12 sati s djecom, osjećaš veliku prazninu u sebi, iako je srce puno sreće koju smo primili od naših malih pacijenata.
Preostala tri dana proveli su u razgledavanju i u uživanju. Malo su proživjeli svakodnevni život u kaotičnom Dar es Saalamu, posjetili su Mbuya otok, mali raj na zemlji okružen tirkiznim Indijskim oceanom.
- Potpuno drugačiji dio Tanzanije, sve su usidrene luksuzne jahte i jedrilice. Prvo što sam vidjela je bila mreža za ležanje između dvije palme i naravno morala je past jedna instagramska slika, što mi je i uspjelo nakon četiri pada u filmskom stilu i nasmijavanja svih ljudi na plaži. Uz kupanje, sunčanje i sve u svemu guštanje na maksimum, polako smo se oprostili od naših kolega i shvatili da je našoj avanturi došao kraj i da se vraćamo našoj svakodnevici, zaključuje Jana.