Zagrebačka postolarka izrađuje divne ženske cipele: Za balerinke treba desetak sati, a cipele su nosive godinama

Postolarska radionica Zvonimir u Dalmatinskoj 12  mjesto je gdje se ispune želje svake žene koja traga za unikatnim, ali i udobnim parom cipela. Nataša Trinajstić već 20 godina uspješno vodi postolarsku radionicu. U ponudi ima čizme, oksfordice, balerinke, sandale i natikače, a modele radi po vlastitom idejama. 

- Mušterijama je najbitnije da su im cipele koje ja napravim udobne i da nađu tu mjeru i model koji im ja mogu napraviti. Ne radim po slikama, radim svoje modele. Moje dugogodišnje mušterije me znaju pustiti da im ja to sama napravim, ali mnogi dođu i s nekim svojim zamislima. Tada im ja dajem svoje sugestije. Uglavnom se sluša ta moja sugestija, ali kad netko zahtijeva velike promjene, tu stajem jer se želim držati svojeg dizajna, objašnjava Nataša Trinajstić. 

Vlasnica kaže kako je kroz njene ruke prošlo nebrojeno mnogo cipela, a zadovoljne mušterije najbolja su potvrda njezinog rada. Kod nje kupuju žene svih godina, od kasnih dvadesetih, uglavnom zaposlene pa do negdje 60., odnosno 65. godine. Najsretnija je s dugogodišnjim mušterijama koje su vjerne samo njezinim cipelama jer kako kaže "kvaliteta uvijek nađe kupca". 

- Cipele izrađujem prvenstveno od prirodnih materijala, sve je koža i ručni rad. Napravljene su na onaj tradicionalni način da traju, možda nekada i predugo. Ljudi ih znaju nositi nekoliko desetaka godina. Radim ih po mjeri, znači ako ima neki problemčić - obično su to izbočene palčane kosti ili kad je jedna noga jača od druge - ja sve to mogu korigirati na cipelama. Mušterija si može izabrati boju, nije ograničena na jednu ili dvije. I najvažnije, radim te cipele za nju, one se vode pod njezinim imenom i nitko ih prije nije isprobavao. 

Postolarska radionica Zvonimir osamdesetih se pecijalizirala samo za izradu ženske obuće. Tada je njezin otac Zvonimir, po kojem je radionica dobila ime, preuzeo radnju i postavio temelje koje njegova kći i dan danas prati. Mlada Nataša Trinajstić je nakon srednje škole za tekstil, kožu i dizajn, smjer zanatstvo, započela svoju obuku upravo kao šegrt u radionici svojeg oca. Danas radi sama, a kaže da joj otac još uvijek ponekad zna uskočiti u pomoć. 

- Ima nas šustera koji još uvijek radimo, ali svima nam je veliki problem što nema kadrova i što nemamo radnika koji tako znaju raditi, žali se vlasnica.

Uz postolarski posao, Nataša Trinajstić sama vodi društvene mreže na kojima promovira svoju radionicu. Objašnjava da je danas nemoguće opstati bez toga, a to se pogotovo pokazalo u ovo vrijeme kad smo bili u karanteni. Jako joj je bitno da je uvijek u kontaktu sa svojim mušterijama, a Facebook i Instagram su najlakši načini za to. U slučaju bilo kakve ideje za promjenu ili poboljšanje, ova se postolarka javlja svojim mušterijama. 

-  Ako izrađujem obične crne cipele, to samo napravim i gotova sam, ali ove neke ljetne me često inspiriraju pa mi prilikom izrade padnu mnoge ideje na pamet. Počnem ih raditi, sine mi nešto novo pa brzo idem probati skicirati i napraviti taj novi model. "Mogla bih ovako pa onako, pa joj promijenit ću ipak ovo...", nekada ispadne bolje od zamišljenog, a nekada nije baš najbolje. Kao i svaki kreativni posao, opisuje nam vlasnica. 

Na pitanje kako izgleda kreativni proces, Nataša Trinajstić je zastala, a onda spretno izrecitirala svaki korak izrade:

- Prvo ide model. Model možete raditi tjedan dana. Jednostavniji ćete brže napraviti, sada sve ovisi. Kad imamo model, slijedi krojenje kože i priprema gornjišta. To dosta brzo napravim, ali onda ide donjište koje se jako dugo radi. Cvikanje, odnosno navlačenje gornjišta na kalup, podvijanje rubova kože, priprema tabanice, lijepljenja, omekšavanja rubova kože, obrezivanje, moraju se zbušiti, obraditi džonovi i tako. Mogu napraviti jedan par dnevno. Ako gledamo izradu od početka do kraja, od modela do gotovog proizvoda, onda mi za, na primjer jedan par balerinki treba nešto više od 10 radnih sati. Ako ćemo gledati čizme, za to mi treba puno duže.