U povijesnom dijelu, odnosno samom centru grada, samo su turisti i noviji doseljenici. Centar je preuređen, lijep je kao svaki španjolski, s restoranima s pogledom na katedralu i trg, ali mnogi ostanu šokirani i pitaju gdje je stari dio grada, ni ne znajući da su upravo ondje. Sve me to podsjeća na New York. Poslovni dio grada koji je prepun golemih modernih staklenih zdanja od milja čak zovu Sanhattan. Uvijek je sunčano, a svagdje se ide autom. To mi je posve nerazumljivo s obzirom na to da bi se biciklom ili električnim biciklom mogli voziti bilo kuda. Dobre strane Čilea svakako su prilike koje se nalaze na svakom koraku. Sve su im grane privatizirane, što god voliš i želiš raditi, nećeš ostati gladan. Samim time i standard je veći, jedna prosječna obitelj može si priuštiti kuću s bazenom, privatno obrazovanje i putovanje od 10 dana godišnje izvan zemlje. Što je loše? Kako za koga... Osobno mi se ne sviđa flora Santiaga, prevladava nisko raslinje i nema šuma kao kod nas na svakom koraku. Nedostaje mi tišina, kako živimo u blizini poslovnog dijela uvijek se čuju automobili i nedostaje mi naš opušteni mentalitet. Ne sviđa mi se sustav u kojem radiš cijeli dan i odmaraš se samo nekoliko tjedana u godini, kao ni 10-satno radno vrijeme, jer dva sata izgube se na ručak i pauze. Nisam obožavatelj ni njihove kuhinje. Brz život, brza hrana. Najbolje im rade peruanski restorani. Srećom, imaju kvalitetne svježe namirnice, a ja volim kuhati.
Čile je najsigurnija zemlja Južne Amerike, a Santiago bih po sigurnosti usporedila s bilo kojim velikim europskim gradom. Siguran je, ali nećeš ići sam lutati po noći po kvartovima koje ne poznaješ.
Što se tiče prirode, Čile ima sve; to je uska, izdužena država koja se proteže gotovo duž cijele Južne Amerike. Želite pustinje, toplo more, gejzire i vječno ljeto? Otiđite na sjever. Ako želite beskrajnu šumu, jezera, rijeke i ledenjake, spustite se na jug. Santiago je u umjerenom pojasu, pa je klima poput naše dalmatinske, ali s puno manje kiše.
Otkako sam otišla, jako cijenim naše javno obrazovanje. Oni imaju privatno obrazovanje, gdje cijene vrtića dosežu i 15 tisuća eura godišnje. Prva stvar koju vas pitaju jest gdje živite i u koju ste školu išli. Tamo se klase ne miješaju već od rođenja, u vrtić ideš samo s ljudima koji imaju jednako novca koliko i ti. Situacija ide u toliku krajnost da bogati imaju drukčiji naglasak od siromašnih! Kao da žive u različitim državama, a ne nekoliko kilometara jedni od drugih. Naravno da ima i javnih škola, ali je put jednog inteligentnog đaka, koji možda ima lošu financijsku situaciju kod kuće, puno teži. Dogodilo mi se više puta da sam kolege s treninga ili ljude koje sam upoznala pozvala na večeru i da su me odbili. Mislila sam već da sam stvarno antipatična, dok nisam shvatila da se boje da neće imati novca jer oni uvijek dijele račune. Sad ih učim hrvatskom načinu; ja zovem – ja častim! Imamo i mi svojih problema koje moramo rješavati, ali kad vidim posljedice privatnog obrazovanja nadam se da to nikada neće doći kod nas.
Čile je pun Hrvata. Točnije, njihovih potomaka. Gotovo nitko ne govori hrvatski, a kad i govori, natuca. To su ljudi koji su već dvije-tri generacije u Čileu. Najviše ih ima u Punta Arenasu, na samom jugu. Mnogi imaju hrvatska prezimena iako su već izgubili dodir s Hrvatskom. Ponekad naiđete i na čudna imena. Primjerice, upoznala sam curu koja se zove Andrija Jercic. Ostala je blago šokirana kad sam joj rekla da je to muško ime. Hrvati su u Čileu vrlo uspješni i cijenjeni. Kad kažeš da si Hrvat, automatski si bolje primljen. Postoji i jedna interna šala, kaže se da su jedini lijepi ljudi u Čileu Hrvati i Brazilci.