Ne znam za vas, ali ja sam zadnji put uživala kako spada sa šest godina. Nisam se ujutro morala buditi za glupu školu. Nisam imala obaveze na faksu i nisam morala raditi prekovremeno. Sve je krenulo nizbrdo s jutarnjim i popodnevnim turnusima u školi, a danas mi je tjedan i jutarnji i popodnevni turnus – svaki dan.
Ponedjeljak
Alarm zvoni u 7:00, izlazim iz kreveta zatvorenih očiju. Spotičem se po kuhinji praveći kavu. Okrećem se, prolijevam kavu, jer se iza mene nečujno stvorila nindža od dva metra. Nadam se da ovo nije znak kako će izgledati ostatak tjedna. Nakon što me Nindža odvezla na posao, teška srca ulazim u ured. Još ne mogu doći sebi od divnog vikenda u kojem sam napokon nadoknadila manjak sna. Sjedam za komp i prvo što gledam je ponuda gableca za ponedjeljak. Odlučujem se za sarmu i dan napokon počinje mirisati kako treba. Čekam da se mailovi učitaju, otvaram poštu i uspijevam posjeći prst na papir. Ima dosta krvi. Panično odlazim do kolegice i molim da me odveze na hitnu. Umjesto toga dobivam flaster i šalju me natrag za stol. Ok, barem sam pokušala. Ostatak dana radim u tišini, ali prilično sporo, jer mi je kažiprst izvan upotrebe. Jedva čekam vikend.
Drugi ponedjeljak
Nisam stigla doručkovati pa na poslu slažem sendvič od parizera. Nisam dugo, baš sam se zaželjela. Kolege prosvjeduju. Dolazi šefica i ljubazno me moli da ostatak sendviča pojedem u kuhinji. Sa zatvorenim vratima. I bolje. Ionako ne valja jesti i buljiti u monitor. S obzirom na to da sam doručkovala sendvič, za večeru ću pripremiti nešto zdravo i lagano. Nakon posla odlazim po ribu i blitvu, a doma stižem gladna k'o pas. Večer ipak završavamo s dostavljenom pizzom. Kunem se, za vikend ću samo kuhati zdravu klopu za ostatak tjedna.
Treći ponedjeljak
Danas me očekuje gadan dan na poslu i važan sastanak. Budim se u 6 kako bih oprala kosu i našminkala se. Feniram kosu, stavljam puder, izvlačim tuš na kapcima. Ovo jutro red je na Nindži da se prepadne kad me ugleda. Mislio je da je druga žena. Jutro provodim uvjeravajući ga kako nemam ljubavnika i nisam tek stigla doma. Izlazim iz stana u cipelama na petu koje nisu najudobnije, ali govore „ozbiljna sam i važna poslovna žena“. Prvo što na sastanku radim – izuvam se pod stolom. Ostatak dana, na sveopće zgražanje kolega po uredu hodam bosa. Navečer sam planirala kazalište, ali sam toliko iscrpljena da otkazujem sve planove. To ćemo za vikend. U miru. K'o ljudi.
Četvrtak
Ne znam kako se to dogodilo, ali došao je četvrtak. Vikend mi je nadohvat ruku, ali nemam pojma kako ću izdržati još danas i sutra. Umorna sam i žalim za danima kada sam nosila podočnjake. Danas imam osjećaj da podočnjaci nose mene. Na poslu se natačem crnom kavom. Kako se ono kaže? Spavat ću kad umrem? Nemam vremena ni za gablec. I jest ću kad umrem. Nakon posla odlazim ravno u krevet gdje sam brzinski smlavila kutiju keksa. Ubrzo sam zaspala blažena. U mrvicama.
Petak
Alarm nemilice zvoni, ali barem je kraj tjedna. Noćas se spava bez alarma! Na poslu su svi dobro raspoloženi i već kuju planove za vikend. E, pa kujem i ja. Lijepo ću kuhati, malo čitati, otići u kazalište, vidjeti se s frendicama. Jedva čekam! Želim u vikend uploviti opušteno, zato odlazim u krevet s knjigom. Vjerojatno će mi se oči sklopiti već nakon jedne stranice. Četiri sata kasnije suznih očiju zatvaram knjigu. Nije mi trebao ovakav tragičan kraj prije spavanja. Voljela bih da me netko sada utješi, ali Nindža hrče i ako bih ga probudila, tek tada bih vidjela što je zaista tragično. Čvrsto zatvaram oči i molećivo prizivam san koji se ukazuje tek pred jutro.
Subota
U podne me budi strašan smrad. Krivac je ona riba od ponedjeljka. Navodno ih ne smijete predugo držati u frižideru ili im trebate češće mijenjati vodu. Tako nešto. Demonstrativno iznosim smeće i odlazim mami na ručak. Odbijam pozive na druženje i odgađam izlazak u javnost do daljnjeg. Vraćam se doma u krevet. Zastor se spušta. Ali nažalost ne u kazalištu.
Nedjelja
Okej, ne mogu baš cijeli vikend provesti u krevetu, zar ne? Ozbiljno pitam – ne mogu, jel' tako? Danas bih svakako trebala malo pospremiti kuću i skuhati nešto hranjivo. Možda vidjeti frendice prije nego me zauvijek izopće iz ekipe. Trebala bih skočiti do bake i dide koje sam zadnji put posjetila u majici kratkih rukava (sram me reći koje godišnje doba je u pitanju). Nekako uspijevam obaviti sve zacrtano. Dolazim doma mrtva umorna. Večer provodim u pustim pokušajima „opuštanja“ koja me samo dodatno stresiraju. Na kraju palim seriju i gledam tri epizode za redom. Pola sata iza ponoći Nindža me tjera na spavanje. Odlazim u krevet krajnje iscrpljena. Jedva čekam ponedjeljak da se malo odmorim od vikenda.