Evo, sad će svi reći da lažem, petljam i muljam, ali svejedno ću to reći, pa vi mislite što god hoćete. Ja, Nana Nadarević, nikada nisam bila posebno luda za odjećom i cipelama. Eto, rekla sam to, rugajte se slobodno. Naravno da volim nositi lijepe stvari, tko ne voli, ali najviše pazim što ću odjenuti zbog toga što sam sada navodno odrasla žena s navodnom karijerom. I to je to. Dok god u uredski dress code ne uvedu topless, za mene je odjeća nužno zlo. Ujutro se odijevam žmireći, a jedini kriterij za odabir odjeće jest da se ne čuje po dinstanju i nije zaflekana. Nema tu puno ljubavi. Ne znam zašto je tako, ali razlog bi mogao biti i taj što sam svu ljubav usmjerila na nešto drugo.
Naime, onoliko koliko ne volim uređivati samu sebe, toliko beskrajno volim uređivati svoj dom. Bolesti imaju razna imena a moja opsesija uređenjem kuće, počela je jako rano. Već kao djevojčica veliku pažnju pridavala sam uređenju svoje sobe. Rekla bih kako sam bila dijete iznimno razvijene estetike. Dok bi moja mama rekla da sam samo bila izniman davež. Stvari su morale biti složene na određen način te kombinirane po mojim specifičnim uputama, a kada se moje želje ne bi poštovale, svi bi to čuli. I susjedi. Sjećam se kako mi je jednom prilikom zabranjeno da s flomićima napravim grandiozni mural na zidu, pa sam uvela sofisticirane metode vikanja po stubištu. Nakon toga mama je morala primijeniti malo manje sofisticirane metode na mojoj guzici. Čim sam narasla počela sam doma dovlačiti blaga s glomaznog otpada koja su se savršeno uklapala u moju teen sobu. Bila sam veoma ponosna na svoje ulove, posebice zato što su često zahtijevali okršaje s romskim obiteljima. Toliko često sam razmještala namještaj po sobi, da su nam susjedi jednom pozvali muriju. Bez veze.
Nakon nekog vremena iz svoje djevojačke sobe emigrirala sam u stan svoga dečka. Iza sebe sam ostavila mucaste tepihe i cvjetiće, te ušla u muški stan u kojem su počasno mjesto zauzimali poker set i mini bar. Normalnoj ženi to možda ne bi bio šok, ali spoznaja da ja sada moram živjeti ovdje (svaki dan!) potpuno me zgrozila. Bilo je jasno kako je stanu hitno potrebno malo ljubavi i čarobnog dodira. Moj ratni plan bio je brz i efikasan. Faza 1 nastupila je momentalno i moje istrenirano oko počelo je snimati situaciju. Ovdje će ići novi stol, tu ćemo staviti police, komoda neka ide uza zid, a kauč ćemo okrenuti prema sjeveru. Našla sam svoje favorite u bespućima Pinteresta i u tajnosti mjerila namještaj. Vrlo brzo imala sam gotov projekt koji je u idućoj fazi trebalo prezentirati voljenom cimeru koji je živio u blaženom neznanju. U ovoj fazi ključno je bilo opustiti čovjeka bocom vina prije nego započne lobiranje. Natočila sam nam vino i nevino započela pripremati stupicu. Vrlo brzo me prekinuo rekavši kako mu je potpuno okej da mijenjamo raspored, jer je to sada i moj dom. Pfff, to je bilo brzo i jednostavno! Sada je samo trebalo uklizati u najlakšu posljednju fazi - odabira i slaganja.
Međutim ono što je trebala biti najlakša faza pokazao se kao pravi pakao koji je našu vezu stavio na kušnju. Brzinom svjetlosti usisao nas je vrtlog salona namještaja u kojima smo provodili dane birajući uzorke, teksture i pantone. Jedina stvar gora od toga da nemate izbor je da imate preširok izbor. Nikako se nismo mogli odlučiti što odabrati i frustracija je rasla. Postali smo jedan od onih parova koji su na pas mater dok prolaze kroz odjel kućne elektronike. Na mom omiljenom odjelu s vrtnim namještajem tenzije su posebno rasle, jer gospodinu nije bilo jasno zašto tamo trošimo dragocjeno vrijeme, a čak ni nemamo balkon. „Zato što ćemo ga imati jednog dana!“ – procijedila sam kroz zube. Ni u kupnji sitnica nije bilo ništa lakše, jer mu nije bilo jasno što će nam još ogledala, kad već imamo jedno doma. Ista priča bila je i sa kupnjom novih ručnika, stolića i posteljine. Čovjek bez vizije.
A onda kada smo napokon napustili dućan s namještajem, stigli smo do 9. kruga pakla – montaže. Umorni i bijesni doteglili smo kutije u stan i napravili ono što se u tom slučaju nikako ne smije, krenuli u slaganje. Psihički rastrojeni pokušavali smo sklopiti komodu čudnog imena poput Jardӧfri ili Trunddén. Vrlo brzo u nama su se probudila dva primitivca s alatom koji se međusobno krive i podbadaju. On je bio ljut što slaže već drugu komodu ovog tjedna, dok sam ja bila ljuta što ne prati moje upute, kada je OČITO da ne slažemo dobro. Njegovo lice oblio je znoj, a moje su oblile suze. Nakon tisuću prepreka prokleti ladičar je napokon poprimio oblik, a dečko ga je u tišini pričvrstio na zid. I onda odšetao do frižidera i donio nam dva hladna piva. Ne znam tko se prvi ispričao, ali brzo smo se pomirili i svečano se zakleli kako do daljnjeg ne radimo nikakve radove u stanu. Prvi put toga dana odahnuli smo te zagrljeni gledali u spornu komodu pijuckajući pivo. Bila je baš divna. Iako je možda bila malo veća nego što sam očekivala. Možda bi bilo bolje da je mrvicu manja i malo tamnijeg drveta. Možda ne bi bilo loše ofarbati je i pomaknuti za par centimetara u lijevo. Ili da je prebacimo u spavaću sobu, a ovdje stavimo onu drugu? Ali ako ovdje prebacimo drugu komodu onda bismo morali i police spuštati niže…