Pariški Tjedan visoke mode upravo je završio, no usred novih debija, dugoočekivanih potvrda i neočekivanih iznenađenja, ostao je dojam da nešto u modnom sustavu više ne funkcionira sasvim uvjerljivo. Ove sezone otvorio se niz pitanja koja se kreću na tri razine: estetskoj, preispitivanju hijerarhijske granice između haute couturea i ready-to-weara, koja se ove godine vidljivo stanjuje te ulozi couturea kao alata brendiranja u kontekstu rastuće krize prodaje luksuza.
Promišljanje se tiče i same funkcije couturea danas. Trebaju li ti komadi ostati neponovljivi spektakli namijenjeni društvenim mrežama ili se vratiti određenoj normalnosti koja odražava stvarne živote klijenata? Središnje pitanje upravo je značenje i odredište oblika luksuza koji povijesno nikada nije poznavao masovnu proizvodnju. Haute couture, jedan od posljednjih ostataka hijerarhije starog svijeta, čini se da ulazi u novu eru, s dolaskom nove generacije dizajnera koji ga pune nečim novim, neočekivanim i ne bez rizika.
Pogledajte galeriju super džempera
Haute couture je možda krunski dragulj cijelog modnog sustava, ne nužno u smislu prihoda, već zbog razine savoir-fairea koju utjelovljuju modne kuće. Ne može svaka marka pretendirati na mjesto na Olimpu visoke mode: taj je naziv zaštićen francuskim zakonom i reguliran od strane Chambre Syndicale de la Haute Couture, dijela Fédération de la Haute Couture et de la Mode.
Kako bi bila službeno priznata kao couture kuća, marka mora zadovoljiti stroge kriterije: imati ateljee u Parizu s najmanje petnaest stalno zaposlenih djelatnika, predstavljati kolekcije dva puta godišnje s najmanje pedeset izlaza po sezoni (dnevnih i večernjih) te izrađivati svaki komad po mjeri, koristeći tradicionalne krojačke tehnike.
Dio kontroverzi koje se pojavljuju u širem online prostoru tiče se samog koncepta couturea: odjeće kao manifesta baštine i umijeća, oblikovane snažnom spektakularnom komponentom koja ih gotovo pretvara u umjetnička djela. No taj imaginarij pripada suvremenoj percepciji haute couturea.
U prvoj polovici 20. stoljeća odjeća po mjeri, iako izrađivana za konkretne klijente, slijedila je tradiciju besprijekorne izrade i stroge krojačke discipline, bez jasne tržišne segmentacije. Danas je, naprotiv, razlika između segmenata naglašena, ponajprije iz brendovskih razloga. U tom smislu, neuobičajena prisutnost torbi na Diorovoj couture reviji postaje znakovit signal: rijedak element u kontekstu visoke mode, ali upravo zato indikativan za pomak unutar industrije.
Tvrditi da couture komadi mogu nalikovati ready-to-wearu nesumnjivo je ono što se svi boje izgovoriti. Ipak, nakon revija Chanel Couture SS26 pod vodstvom Matthieua Blazyja i Dior Couture SS26 Jonathana Andersona, kritičari i publika su primijetili da su obje kolekcije djelovale gotovo kao produžeci njihovih prêt-à-porter linija.
Umjesto pitanja što couture jest, a što nije, ključno je zapitati se zašto nam se odjednom činio tako drugačijim. Haute couture bi, zbog svoje hijerarhije i razine izrade, trebao uživati autonomiju, ostajući distanciran od dinamika koje pokreću prêt-à-porter, poput trendova ili rizika standardizacije imaginacije te se nuditi kao laboratorij eksperimenta za dizajnere.
Potvrdu toga dao je Daniel Roseberry u Schiaparelliju, istaknuvši da njegova kolekcija, inspirirana posjetom Sikstinskoj kapeli, nije bila zamišljena radi recenzija ili priznanja, već iz čistog kreativnog užitka. Pragmatizam je ustupio mjesto čuđenju: kolekcija oživljava kroz igru referenci i umijeća, poput looka 30, u kojem središnje mjesto zauzima jakna „Elsa”, s naglašenim ramenima, ručno oslikanim perjem i 3D kljunovima ptica, suspendirana između lakoće i težine.
Ovdje se otvaraju dva problema. Prvi se tiče promjene u prezentacijama, koje su posljednjih godina sve više zasićene značenjima, referencama i kulturnim slojevima. Dok neki dizajneri te kodove aktiviraju autentično, drugi pod svaku cijenu nastoje djelovati kulturno relevantno. U tom se kontekstu konceptualna dimenzija ponekad čini kao zamjena za supstancu, dok s druge strane spektakularizacija odjeće može poslužiti kao paravan iza kojeg se skriva nedostatak stvarnog sadržaja.
Ako je istina, kako se često kaže, negdje na sredini, tada možemo ustvrditi da naizgled jednostavan ili vizualno suzdržan komad nije nužno lišen značenja. Naprotiv, može predstavljati upravo onu novu perspektivu koja nam je bila potrebna, kako za couture, tako i za modu općenito. Spektakl odvlači pažnju: brz je i dopaminski. Sinteza, s druge strane, kada uzima u obzir kulturni i društveni kontekst, ponovno otkriva ritualnu i kritičku dimenziju mode.
To je pokazao Alessandro Michele u svom drugom izlasku za Valentino Alta Moda, usmjerivši pogled i imaginaciju prema prirodi mode u njezinoj dualnosti, razapete između viralnosti i kontemplacije. Kroz Kaiserpanoramu naglašena je odsutnost jedinstvene narativne linije: slijed lookova djelovao je više poput niza epifanija ili prosvjetljenja nego koherentne priče.
U tom smislu, haute couture ili točnije, dizajneri koji danas djeluju unutar tog konteksta, ne oponaša ready-to-wear, već prisvaja jednu od njegovih ključnih sposobnosti: propitivanje stvarnosti, uz odbacivanje svečanosti koja je s vremenom postala sama sebi svrhom. Jonathan Anderson je svojim debijem izazvao couture kodove ne samo uvođenjem oversized tote torbi koje djeluju gotovo neprikladno, već i stavljanjem vlastitih ideja u prvi plan, ideja koje potom mogu utjecati na tržište i generirati profit.
Realistična poetika Matthieua Blazyja u Chanelu, čije je središte bilo u odjevnim predmetima zamišljenima za stvarni život, napustila je samodostatnu opulenciju koja stvara distancu i čini komade autoreferencijalnima. „Ova kolekcija proizlazi iz promišljanja o tome što couture predstavlja: za mene je njegova bit poetična razmjena između kreatora i onoga tko nosi odjeću, dijalog koji naglašava jedinstvenu osobnost svake klijentice”, izjavio je Blazy.
Stoga nije riječ o zamjeni jezika haute couturea, već o izgradnji novoga. Možda zato što prethodni, hijerarhijski i svečan, više nije bio sposoban ispričati priču niti prenijeti poruke i narative koji danas čine stupove suvremene kulture. Perspektiva iz koje nastaje couture kolekcija pomiče se: ona se više ne oblikuje primarno za industriju, već kao izraz kreativne vizije dizajnera, dok tržište postaje njezina logična sljedeća destinacija.