Sam centar grada. Adresa – Krvavi most 2. Starinske, koracima uglačane vijugave mramorne stepenice vode vas do trećeg kata, do običnih drvenih vrata. Kada ih otvorite, nešto vam oko srca zaigra, obavije vas neka treperava, dobra, vesela, šarena i kreativna ženska energija. Kao da ste uz škripavi zvuk parketa zakoračili u prelijepo ilustriranu slikovnicu u kojoj je i svile, i perli, i resica, i kamenčića, i marama, i haljina, i šešira, i torbica, i srebra, nakita svakojaka... Pogled vam mami sve. I ruke bi odmah opipale, probale. Svako malo uzdahnete od divote. Malo ste i na mukama jer se teško odlučiti što od svega odabrati. Baš tako osjećala sam se početkom ovoga tjedna, u ponedjeljak, onaj dan koji je mnogima osobito mrzak jer označava povratak na posao. No prostor u koji sam ušla i koji me odmah privukao takav je svakoga dana. U njemu se i radi. Stvara sve to što svjetluca, klizi, treperi, sitno zvonca, šušti. A nekoliko puta godišnje, uvijek subotom, ispuni se on do posljednjeg centimetra i mada ga čini pet manjih prostorija, trebaju vam sati da sve pomno razgledate, isprobate, porazgovarate i odlučite se jer možete birati između haljina, hlača, kaftana, majica, torba, kapa, šalova, nakita, keramike, zdrave kozmetike... Ma, kao da ste upali u neku čudesnu priču, nešto nalik bajci, a u njoj sve neke divote i sve neki dobri, kreativni, maštoviti ljudi. I odvažni. Jer odlučili su raditi ono što vole, u čemu uživaju. Pa što bude – bude. A bude dobro. I ponedjeljkom, i utorkom, i svim ostalim danima u tjednu. I onima koji u tom prostoru rade i onima koji u njega povremeno svrate. S ciljem ili bez njega. Ali da ćete otamo izaći nasmijani i zadovoljni, nekako lepršajući – u to budite sigurni. No vratimo se opet unutra. Neka izlazak pričeka.
Dušu ovom prostoru udahnule su dvije kreativke, dizajnerice Ana Pavlović i Iva Horvat. Prva izrađuje unikatni nakit nad kojim uzdišete, a druga odjeću i torbe koje biste najradije sve preselili u svoj ormar. One zajedno čine brend Mini Industry. I sve što se od toga brenda tu vidi, one tu i stvore. Jer tu svaki dan i rade. Ali vođene nesebičnom željom da ovu domaću dizajnersku priču učine još bogatijom i raskošnijom, pozvale su da im se u tom prostoru izlagački pridruže još četiri kolegice vrijednih ruku sa svojim brendovima – Tatjana Pereković (Tatya, odjeća), Vesna Zadro (Frajerica Hancrafted Jewelry, nakit), Lea Horvat (Svoya, odjeća) i Tajana Burger Casas (Emma Bo, odjeća, kimona, kaftani i bluze japanskih i afričkih motiva). Sve one čine svojevrsni dizajnerski kolektiv – Mini Show Off. I u ponedjeljak smo, okružene njihovom odjećom i nakitom, razgovarale s njih četiri jer su dvije potonje imale neke druge obveze.
Naravno, najprije je razgovor krenuo od toga kako je uopće došlo do ideje da se u samom centru grada unajmi jedan takav prostor, na trećem katu, koji je tijekom cijele godine i radni i izlagački dizajn-studio, a povremeno postaje i mjesto okupljanja mnogo većeg broja ljudi koji vole domaći dizajn, bilo da ga stvaraju, bilo da ga kupuju.
– Sve je počelo prije dosta godina tako što smo se Iva i ja upoznale. Ja sam tada izrađivala nakit, a Iva torbe. Vrlo brzo smo se dogovorile da bismo mogle djelovati pod zajedničkim brendom i cijela je ova priča krenula 2012. iz Medulićeve 6, gdje smo imale prekrasan radni prostor u kojem smo počele okupljati razne dizajnere, brendove i ljude koji nešto sami izrađuju. Ubrzo smo jednom mjesečno počele organizirati i Mini Show Off. U goste smo zvale i druge dizajnere kako bismo obogatile ponudu. Uvijek su to bili isti brendovi. U Medulićevoj smo bile osam godina. Tamo smo se formirale. No u jednom trenutku, radi proširenja i malo atraktivnije lokacije, odlučile smo se preseliti u malo veći prostor i tako smo se u ljeto 2021. doselile na Krvavi most. Otvorenje je bilo mjesec dana kasnije, u rujnu. I sad je tu pet brendova, a nastavile smo i s Mini Show Offom, kao našim povremenim većim događanjem. Neke od članica kolektiva ovdje imaju i radionice, a ostale prostor koriste samo za izlaganje svojih rukotvorina. Iva i ja ovdje svaki dan dolazimo raditi, mi tu stvaramo svoje kreacije odjeće i nakita – uvela nas je Ana u priču dok smo, uz kavu i čaj, sjedile u omanjoj prostoriji uz balkončić. Zanimalo nas je po kojem su ključu ona i Iva izabrale ostale dizajnerice koje će biti dio kolektiva.
– Sve su cure k nama došle spontano. Vesna nam se pridružila posljednja, prošlog mjeseca. Tatjana, kako je ono bilo s tobom? Ti si najprije nešto kupila od nas... – počela je Iva objašnjavati, da bi se Tatjana odmah ubacila ispravivši je: "Ne, obratno. Vi ste najprije kupile nešto od mene i tako smo se povezale."
I baš ova crtica najbolje pokazuje kako ovakve kreativne inicijative nastaju na – prepoznavanju. Dijeljenju istog ili sličnog stila, ukusa, pogleda na život, na lijepo. Svjedoče to i Anine riječi kako se na početku mnoge dizajnere zvalo da gostuju na mjesečnim Mini show offovima u Medulićevoj, što je potaknulo mnoga prijateljstva, no uvijek se pazilo da svi dijele istu viziju, da su međusobno "kliknuli".
– I sastav sadašnjeg kolektiva nastao je tako da smo se skužile, prepoznale i shvatile da se sve to što svaka od nas napravi zajedno jako dobro nadopunjava – dometnula je Iva, a Tatjana potom i otkrila kako joj se i puno prije nego što su je Ana i Iva pozvale da bude dio tima svidio Anin nakit.
– Nisam znala tko je Ana, samo sam ostala "paf" vidjevši njezin nakit. Odmah sam kupila jednu njezinu ogrlicu. Nakon nekog vremena Iva i Ana su pak od mene kupile haljine, zatim me i pozvale kao gošću te sam sudjelovala na dosta njihovih sajmova u Medulićevoj, da bi me na kraju pozvale da budem u stalnom postavu show rooma. Svaki sam taj poziv odmah prihvaćala jer je bilo jasno da smo kompatibilne, da imamo sličan stil života. I onda smo se 2021. sve zajedno preselile ovdje na Krvavi most. Ipak, ja tu nemam svoj radni prostor, on je u Velikoj Gorici. Izrađujem haljine, od onih svakodnevnih preko svečanih do vjenčanica, toga je previše pa mi je prostor u Gorici pogodniji za izradu. Ali često svratim k curama, a sad ovdje imamo i dodatnu prostoriju u kojoj namjeravamo zasebno izložiti vjenčanice – najavljuje Tatjana novu, malo ekskluzivniju i svečaniju ponudu.
Vesna se kolektivu pridružila tek prošloga mjeseca. Mogli bismo reći da je bilo samo pitanje trenutka kada će se to dogoditi, o čemu i sama govori.
– Cure znam već deset godina. Mi smo kolegice, crafterice. Susretale smo se na sajmovima, a 2017., tijekom snimanja kolekcije nakita, surađivala sam s Ivinom kćeri koja mi je bila model. Mali se krug ljudi usudi ovime baviti i od toga živjeti pa se svi znamo te tako doznajemo jedni za druge i povezujemo se. Moj atelijer je u Sesvetama, gdje proizvodim. I već pet godina samo sam u tome. Prije sam imala redovan posao uz koji sam istodobno "dizala" i svoj brend Frajericu. Onda je došlo do preokreta i odlučila sam se samo na ovu priču. Pet godina bila sam sama, što mi je odgovaralo, a sad mi je potreban kolektiv. I zbog mene i zbog brenda, kako bih napravila neki pomak. Javila sam se Ivi i pitala: "Bih li vam se mogla pridružiti?" Srećom, oslobodilo se jedno mjesto, cure su me pozvale i odazvala sam se – doznali smo od Vesne, inače i stručne specijalistice ekonomistice, kako se i ona sa svojim nakitom našla na Krvavom mostu. Iva se također prije 15-ak godina bavila nečim drugim, ali kreativni je dizajnerski nerv bio toliko snažan i izražen da je odlučila slijediti samo njega.
I dok mnogima odlazak na posao izaziva nervozu, grč u želucu, nezadovoljstvo i stres pa se uz prostor u kojem se radi vežu mahom negativna obilježja, na Krvavom mostu osam radnih sati proleti. Ne bi se to ni moglo nazvati poslom, već čistim guštom jer se cijelo vrijeme mašta, kombinira, šije, niže, razgovara, smije... Zamora ili stresa nema ni u tragovima.
– Ma kakvi! Uz rad se cijelo vrijeme zezamo. Svako malo imamo i neku pauzu, popijemo kavu, netko svrati pa popričamo – smijući se opisuje Iva radnu atmosferu koja kod drugih može izazvati i malo ljubomore. Naravno, nema riječi o utopijskoj idili jer hrvatska svakodnevica nije plodno tlo za tako nešto, na što se i Ana osvrće.
– Sve je to lijepo, no ima to i svoje izazove. U svemu smo same. Zarada nam ovisi o našim angažmanima, idejama, planovima, pristupu. I pošto nas je više u kolektivu, ponekad zna biti izazovno da se svi poklopimo. Treba zato i puno poštovanja, uvažavanja, sastanaka, razmišljanja, razgovora i ponajprije dobrih namjera. Ali, evo, već 13 godina nekako uspijevamo. Mi stvarno volimo to što radimo, ta naša ljubav i strast prema kreiranju i stvaranju baza je svega pa onda i sve te druge stvari uspijemo nekako poroditi. Naravno, i kada smo doma mozak nam radi za ovo ovdje. Uvijek mislimo na posao. Koliko god tih osam sati ovdje brzo prođe, i oni preostali sati doma posvećeni su razmišljanju o ovome ovdje. I doma nam na pamet padaju nove ideje. Budući da ovo nije klasičan dućan, radimo i na tome kako ljude informirati da smo tu, kako da doznaju za nas, da postojimo – prizemljuje Ana cijelu priču, dok se Tatjana nadovezuje opaskom da, koliko god novac bio neophodan za život, njima zarada nije na prvome mjestu. Zato, kako kaže, ne "štancaju" velike količine iste odjeće i nakita.
– Zapravo, sve ovo što radimo je unikatno. Svaki komad koji ovdje izlažemo i prodajemo je neponovljiv. Nastojimo da kod nas sve bude unikatno ili u malim količinama, napravljeno s ljubavlju, a da istodobno nosi i zaradu od koje se može pristojno živjeti – sažima Ana. Tatjana dodatno objašnjava da su njezine kolekcije odjeće limitirane te da se sve može napraviti i po mjeri.
– Nikada se ništa ne radi u većim količinama. Zato nas klijentice i biraju jer imamo individualni pristup. Naprosto kliknemo, jer klijentice osjete da se sve radi s dušom, što je rijetko u današnjem svijetu u kojem je zarada postala jedina nit vodilja. To kako mi radimo, jako je izazovno, ali, evo, nekako se međusobno držimo i dižemo. Podupiremo se. Ludo jest, ali ne damo se – uz osmijeh Tatjana svjedoči i o ženskoj snazi, solidarnosti, upornosti, odvažnosti i srčanosti.
Da i njih kojekakva nagomilana birokracija i sva sila raznih nameta "ubija u pojam", podrazumijeva se. O tome ne treba ni govoriti. To je kod nas postao kancerogeni standard koji je metastazirao u sve pore. Ni one poduzetničke nisu izuzetak. Dapače. Tu je i još jedna "kvaka 22". U današnje vrijeme ništa nema bez promocije iliti marketinga. A kada si, kao naše sugovornice, mali privatnik, onda moraš biti "Katica za sve". Snalaziš se kako znaš i umiješ.
– Marketing je u stalnoj mijeni pa se putem učiš. Moraš biti prisutan i na Facebooku, i na Instagramu, i na WhatsAppu... Zato stalno učimo kako se reklamirati. A uza svu tu birokraciju i marketing trebamo biti i kreativne, razmišljati o poslu. Tu je još i nabava materijala, što je nama uvijek veliki izazov. Da je u Hrvatskoj bolja ponuda, naši bi proizvodi bili još maštovitiji, ljepši i bolji. Mada, mi taj nedostatak pretvorimo u prednost jer se onda moramo domisliti još maštovitijim kreacijama. Dakle, nekada manjak ili nedostatak nečega bude poticaj za veću kreativnost pa se rode super ideje. Ipak, voljele bismo da je izbor materijala veći i raznovrsniji – otvara Ana još jednu sve bolniju temu koju potvrđuje i nedavno zatvaranje još jedne male trgovine s materijalima, one u Jurišićevoj, u koju se desetljećima dolazilo odabirati najljepše teksture i uzorke tkanina.
Kako se onda snalazite, odakle sve nabavljate materijale, tim više što nastojite da oni budu kvalitetni, prirodni, lijepih uzoraka?
– Volim onaj patinirani, starinski izgled nakita pa dosta hodam po buvljacima i starim sajmovima. Po Britancu, Hreliću... Volim i da mi ljudi donesu neki svoj otpad s tavana koji uvijek nekako uklopim u rad. Isto tako, sve je teže nabaviti i alate. Danas i tanku iglu ili najobičniju gumu teško nađeš, kamoli nešto složenije. Prava je drama naći i tanke svilene resice. Tih osnovnih stvari u Hrvatskoj je sve manje. To onda naručujemo izvana. Ali ono što je nevjerojatno – kada nešto voliš, to onda ipak dođe do tebe. Ljudi već znaju čime se bavim pa se odjednom kod prijateljičine bake s Paga pojavi neki set igala koji je ona naslijedila i ne zna što će s tim pa ih da meni. I sad imam igala za dvije godine – govori Ana o osnovama svoga posla koji se pretvaraju u prave izazove za čije je rješenje nekad dovoljna tek sretna slučajnost. Da je u nas slaba ponuda materijala, nadopunjuje svojim primjerom i Iva. Kaže, svi koji se bave dizajnom i izradom torba sve potrebno nabavljaju na "istom oskudnom izboru", u nekoliko trgovina. Može se ponešto naručiti iz susjednih država, no ona je taktilan tip i važno joj je uživo vidjeti i opipati materijal od kojeg će nešto izraditi. Zato baš i nije sklona naručivanju putem interneta. Tatjana se pak snalazi tako da tkanine za svoje odjevne kreacije nabavlja u Zagrebu, na veleprodajama.
– Tamo ima i tkanina koje su uvezene, ali te su tkanine probrane. Izbor nije velik. Uglavnom, snalazimo se – bez imalo pesimizma govori Tatjana, na čije se riječi nadovezuje i Iva:
– Da, u nas nema nekog ludila od izbora materijala. Moram se baš jako potruditi da nađem nešto što mi se sviđa i što prije mene nije iskoristio već netko drugi.
Vesna je, čini se, jedina pošteđena tih bazičnih muka. Izrađuje nakit od srebra i mjedi te zasad nema problema s nabavom materijala jer leguru za rad sama proizvodi.
– Sve potrebne elemente sama proizvedem. Mene muči jedino nedostatak vremena jer sam, da bih došla do jednog komada svog nakita, odlučila ići duljim putem. Prije sam i ja radila s gotovim elementima, ali odlučila sam se prebaciti na proizvodnju svojih gotovih komada iz čiste legure jer pritom imam više slobode i manevarskog prostora za ono što želim napraviti. Tako ne ovisim o dostavama i nabavi materijala. Metalne galanterije s kojima surađujem su tu u Zagrebu i sve što mi treba isključivo je iz Hrvatske. Čak i kutije, vrećice, printovi – mirnim glasom Vesna opisuje svoj proces izrade vrlo profinjenog unikatnog nakita.
Onda se opet vraćamo Ani, jer su za njezin nakit potrebne staklene perlice, dragi i poludragi kamenčići, trake, resice, medaljoni, broševi... I to u svim bojama. Ma, čuda od svega i svačega.
– Ne biste vjerovali, koji put zbog neke ogrlice i neki jastuk zna nastradati. Zbog prekrasnog uzorka znam uzeti i prabakin šal kojim presvučem perlice. Imala sam i ogrlice od starih naprstaka, starih satova, starih novčića, starinskih medaljona i raznih drugih uporabnih predmeta koji me inspiriraju. Tek kada nešto nabavim, znam što ću od toga napraviti i kako će to na kraju ispasti. Nemam plan prije toga. Materijal me inspirira pa onda nastane to što nastane. Volim i razno kamenje, tirkiz, koralje, lapis. Oni čine bazu koju volim koristiti. To još i uspijem nabaviti u Zagrebu, ali neke druge stvari tražim raznim kanalima. I nekako ih skupim – odala je Ana djelić svojih stvaralačkih tajni koje imaju i nostalgičnu notu jer u njezin nakit budu ugrađeni i detalji čija antikvitetska prošlost seže i mnogo desetljeća unatrag.
A onda smo se u razgovoru prebacile na blisku budućnost, na ono što slijedi već idućeg vikenda, u subotu 14. lipnja. Još jedan Mini Show Off market. Prije se takva vrsta izlagačkog i prodajnog okupljanja događala jednom mjesečno, a onda se koncept ustalio na pet puta godišnje. Tako će i iduće subote prostor na Krvavom mostu bit krcat izlagačima i njihovim proizvodima te onima koji u tom obilju mogu pronaći štošta za sebe. Uz pet brendova dizajnerica koje ionako čine "domaćinski" kolektiv bit će tu još sedam gostujućih brendova i njihovih autorica i autora. Ukupno njih 12. Neki i iz susjednih zemalja. Osim odjeće, nakita, marama i torba, zna na takvim kreativnim okupljanjima biti i zdrave, prirodne kozmetike, keramike... Ali i kolačića, čaja... I ono najvažnije – sjajne, energizirajuće i vesele atmosfere.
– Ja ću sad prvi put biti na marketu. Svaki put do sada kada je bio Show Off znala sam za to, ali nikada nisam stigla doći i posjetiti cure, a sad ću i sama biti u srcu događanja. I ne mogu vam opisati koliko se tome veselim – s vidnim uzbuđenjem i nestrpljenjem priznala je Vesna.
Da razloga za uzbuđenje itekako ima, bilo je jasno čim je Tatjana opisala kako izgledaju te subote kod njih na Krvavom mostu.
– Samo ću reći da ljudi koji tih subota dođu ovdje, od gostujućih izlagača do onih koji dođu vidjeti i kupiti ono što nudimo, uvijek kažu da bi najradije tu ostali jer se zbog te neke ugodne i domaćinske atmosfere osjećaju kao doma. Vrlo je ugodno, opuštajuće. Nitko ne dođe baš ciljano, s namjerom "moram kupiti tu torbu, tu ogrlicu ili tu haljinu", već svi dođu vidjeti, podružiti se, napuniti baterije pa onda i izabrati i kupiti ako im se taj tren nešto svidjelo. Zapravo, dođu vidjeti što ih tu čeka, a oni su pozvani da to otkriju – sažela je Tatjana u nekoliko rečenica magičnost tih subotnjih druženja, a Ana dobacuje kako one to vole zvati "naš subotnji šušur". U njemu znaju sudjelovati i muški izlagači, dizajneri torba, proizvođači prirodne kozmetike...
– Zapravo, princip je takav da mi najprije zamijetimo nečije radove jer nam se svide pa istražujemo tko stoji iza njih i onda pitamo bi li taj netko došao k nama kao gost. Sve ono što bismo i same kupile i nosile nastojimo dovesti u ovaj naš prostor da i drugi to vide. Show Off se bazira na tome, na tom nekom unutarnjem instinktu, a kako to postoji već dulje, stvorio se tu jedan poznati krug kreativaca. Mada, htjele bismo da nas je uvijek što više kako bi što više naših kolega i kolegica dobilo priliku predstaviti svoje radove – reče Ana, koju Iva nadopunjava informacijom da su nekim dizajnerima iz Srbije, iz Beograda i Novog Sada, upravo dolasci na te njihove subote bile prva prilika za izlaganje svojih radova u Hrvatskoj.
– U Zagrebu zaista ima dovoljno mjesta i prilika na kojima i hobisti i mi koji smo sasvim posvećeni tim kreativnim poslovima možemo pokazati što stvaramo. Mislim da smo mi sad već najdugovječniji mali sajam u gradu. Održali smo se sve ove godine. Oni koji su došli nakon nas su ili veći ili su kraće trajali. Mi smo mali, ali smo već 13 godina tu. I stalno pronalazimo nove izlagače – istaknula je Iva, koja je, valja to spomenuti, i dizajnerica interijera. Ana opet uskače kazavši: "Volimo reći da smo mi – kućni sajam", pa nastavlja:
– Jedno smo vrijeme čak razmišljale raditi isključivo Show Off, ali u velikom izdanju. Odustale smo ipak od te ideje jer je ovaj kućni ugođaj neprocjenjiv i nezamjenjiv. Mi tada ovdje donesemo i hranu koju same napravimo, kolačiće, skuha se čaj i kava. I sve se to pretvori u nešto intimnije, što se pamti. Na velesajmu, gdje se izlaže na veliko, toga nema.
E sad, sve su naše sugovornice kreativke čija djela, bilo da se radi o odjeći ili nakitu, kupuju njima poznate i nepoznate žene, pa me zanimalo kako se osjećaju kada hodajući gradom ugledaju na ulici nekoga tko nosi nešto što su one izradile. Jesu li ikada toj osobi pristupile i rekle da je to što nosi – njihovo?
– Jooooj, to je potpuno ispunjavajući i očaravajući trenutak. I poticaj za dalje. Nekiput znam pristupiti toj osobi, nekiput ne. Nekad ne stignem, nekad se ne usudim, dvojim što učiniti, nekad samo skrivećki fotkam. No kada se osobi koja nosi moj nakit javim, to su uvijek divne reakcije. Većinom znam svoje mušterije, ali dosta toga prodam i online pa zna biti i takvih iznenađenja na ulici. To je zapravo i ono najljepše u našem poslu, da slučajno sretneš nekoga i vidiš kako on nosi, kako je u svoj stil uklopio to što si ti napravio, kako to voli. Mi smo jako puno radova ručno napravile i neki put mislite: "Bože, postoji li ta stvar još uvijek, je li živa, je li negdje dalje poklonjena, služi li i dalje svrsi?" Zato su takvi slučajni susreti pravi dar s neba – kroz smijeh će Ana domećući da sve one i besplatno popravljaju svoje kreacije ukaže li se potreba za tim. Jer, ističe, one su to kreirale i u cilju im je da ljudi to nose, budu zadovoljni i vrate im se ako zatrebaju ili požele još nešto. Iva je to i plastično opisala. Dvaput je vidjela svoje ruksake na ulici, no kako je na jednom "ciferšlus" bio razdvojen, a na drugom je nedostajao "coflek" koji je njezin zaštitni znak, prišla je djevojkama koje su ruksake nosile i rekla im da ih je ona napravila i neka joj dođu i donesu ih da ih popravi, što je izazvalo oduševljenje.
– Meni je upravo to čak i neki skriveni san. Uvijek mi je bila želja hodati gradom i u izlogu ili na nekoj ženi ugledati nešto što sam sa svojih deset prstiju ja izradila. Kada se to dogodilo, bilo mi je kao da mi se san ostvario. Meni to spada u pet top događaja u životu. To da je netko izdvojio svoj novac i želi nositi nešto što si ti izmislio i izradio, i još se time hvali, uh... – ponestalo je Vesni i riječi da dočara te trenutke kada negdje iznenada, neočekivano naleti na nekoga tko se ukrasio njezinim nakitom. Tatjana dodaje da je divno i to što im klijentice i nakon više godina od kupnje i dalje šalju fotografije uz poruke: "Još uvijek volim to odjenuti."
– Znači, čuvaju to. Mi se ne povodimo trendovima, ne izrađujemo stvari koje traju jednu sezonu već godinama. Naše se kreacije mogu prenositi iz generacije u generaciju. I drago mi je što su naše mušterije zahvalne i ne ustručavaju nam se javiti. To je neka posebna povezanost – reći će Tatjana, da bi se Vesna u tom trenutku sjetila još nečega što potvrđuje tu finu međusobnu nit koja poveže one koji nešto stvore i one koji to što je stvoreno nose:
– Zanimljivo je to kako su naše klijentice voljne i pričekati da nešto napravimo jer su svjesne da su sve to ručni radovi i da njihova izrada traje. Zna mi se dogoditi da nekome moram reći da treba pričekati pet, možda i deset dana, a onda mi taj netko uzvrati: "Nema veze, samo vi to meni u miru napravite. Čekat ću koliko god treba, želim to imati." Na tome sam svima zahvalna. Nikada mi se nije dogodilo da se netko naljutio zato što je čekao. Jednostavno, to su ljudi koji cijene naš rad. Oni i sami kažu: "Nema problema, samo polako, samo bez stresa."
Eeeeee, divno zvuče ove riječi. Pogotovo u današnje vrijeme kada svi nekamo jure, žure, a pitanje je kamo stižu. Ono se može povezati i s činjenicom da smo zatrpani ponudom sve nekvalitetnije robe, one od sintetike. Kupnja se pretvara u maniju, a ljudi, pogotovo mlađe generacije, odijevaju se sve jednoobraznije, dosadnije, uniformiranije, pa izgledaju kao klonovi. Stoga naše sugovornice, čije ruke stvaraju mala, unikatna rukotvorna remek-djela, pitamo – rastužuje li ih to ili ipak veseli jer onda u toj masi istih lijepo može zabljesnuti netko drukčiji, tko "fura" svoj stil?
– Mene to rastužuje jer nema dovoljno takvih individualaca. Nekada se prema tome kako je netko bio odjeven znalo što je, koju glazbu sluša, na koja mjesta izlazi, a danas jako malo mladih tako izražava svoju osobnost i stav. Današnji će klinci radije kupiti majicu na kojoj piše "Gucci" nego majicu s nekom porukom kojom će izražavati svoja razmišljanja i stavove. Nađe se i takvih, ali rijetko. Mi volimo sjediti na kavi i promatrati ljude koji prolaze, gledati kako su odjeveni, kako i što nose, poručuju li time nešto. Zna biti zanimljivih pojedinaca, mada uglavnom vidimo uniformirane ljude – kaže Iva, a ona Ana navodi još nešto:
– Dosta se ljudi i boji izražavati svoj stav. Ne žele se isticati, nisu samosvjesni. Ima dosta i onih koji jako vole naše radove, ali ih se ne usude nositi. Ili ako ih i kupe, to će im biti samo za izlazak u kazalište ili za neki specijalni događaj. Recimo, Iva je najčešće naš model na fotografijama. I onda u tim situacijama, kada na njoj uz bijele tenisice i običnu majicu onako spontano znamo još svašta skombinirati, zna ona izgledati vrlo eklektično, veselo, šareno, razigrano, svjetlucavo. I druge nam žene kažu: "To je savršeno, ali to stoji samo Ivi, i gotovo. Mi to ne možemo nositi". Eto, mnogi se ne mogu odvažiti tako nešto staviti na sebe. Nama su potrebne klijentice koje vole i njeguju svoju individualnost, žele je istaknuti, nije ih pritom strah. One koje uživaju u nakitu, torbama, srebru, resicama... – govori Ana gestikulirajući rukama pa njezine riječi prati i sitno zveckanje niza narukvica, dok joj oko lica nježno "plešu" resice ovećih naušnica.
– Baš sam nedavno u jednom društvu razgovarala o toj temi, masovnom šoping-trendu. Smatram da je to samo trend jer su stvari sad naprosto dostupnije. I u redu, neka. Svatko ima svoju volju da kupi i nosi što želi, ali od pamtivijeka su individualnost, umjetnost i ručna izrada bili zapaženi. Mi smo u toj niši i postoje ljudi koji nas prepoznaju i kojima će se svidjeti što mi stvaramo. Draže mi je da netko nosi nešto što mu je prirodno, u čemu se osjeća dobro, što mu je leglo, nego da nije siguran pa se u tome što nosi ne osjeća dobro i sretno. Najbitnije je da netko nosi ono u čemu se osjeća zadovoljno. E sad, hoće li to biti komad odjeće iz nekog velikog šoping-lanca ili Ivino, Tatjanino, Anino i moje djelo, to nije presudno. Mi smo tu, imamo ono što radimo i nudimo, time glasno poručujemo kako mi gledamo na stil, a na ljudima je da izaberu. Nemam s tim nikakav problem. A opet, nekada, u nekom razdoblju neka djevojka možda i nije za tu "našu" priču, ali nakon nekog vremena predomisli se ili dođe trenutak ili prilika da ipak dođe do nas i nešto kupi. Možda sad nije trenutak za to, ali će joj u podsvijesti ostati informacija da je u nekom fenomenalnom prostoru u centru grada vidjela nešto što ne možeš vidjeti nigdje drugdje pa će jednom odlučiti opet doći i kupiti nekome poklon ili sebe počastiti, ne znam, za promaknuće na poslu, zato što je konačno dala otkaz... – tolerantno će Vesna, da bi Ana dobacila: "Ili zato što se razvela", na što smo sve prasnule u smijeh, a Vesna je u istom tonu samo nastavila: "Da, i za to. Zašto ne?! Samoj će sebi reći - idem sad tamo, k onim curama, popit ću s njima kavu i kupit ću si nešto."
I nekako na kraju našeg druženja nismo mogle ne dotaknuti još jednu pomalo tužnu temu – onu o izumiranju obrtničkih zanimanja, što zbog napretka tehnologije, što zbog demografskog sloma naše zemlje.
Budući da naše kreativke ipak pripadaju onima rijetkima koji i dalje održavaju manufakturnu "vatru" zanimalo nas je jesu li zbog toga sretne, pa i ponosne.
– Svakako. Evo, postolara je sve manje, pogotovo onih koji rade nešto zanimljivo. Zato smo se potrudile i ove subote na Show Off u Zagreb dovodimo dvije dizajnerice cipela iz Beograda – odmah će Iva. Ana pak priznaje da je upravo to "održavanje vatre" i jedan od razloga zašto je ostala u tom poslu,
– Znate, kada sam se počela ovime baviti bilo je puno rukotvoraca, a sad ih je ostalo jako malo, što se tiče i torba, i cipela, i šešira. Taj neki novi način poslovanja starije je ljude odbio. Sad su tu kompjuteri, tableti, sve to treba voditi, papirologija se namnožila, nije to više jednostavno. I zato su mnogi odustali. I strah me da se to što se ugasilo više nikada neće vratiti – s nekom sjetom i tugom u glasu reče Ana, ali Vesna odmah okreće na pozitivu i optimizam.
– Ja vjerujem da će se vratiti. Možda sam presigurna, ali kaže se da sreća prati hrabre, pa ćemo vidjeti. Što se mene tiče, voljela bih da u Hrvatskoj, u obradi kovina, imam više mentora jer sam došla do neke razine kada moram ići izvan Hrvatske da bih se dodatno educirala i stekla neke nove vještine kako bih mogla doznati do kuda mogu doći, koji mi je doseg u mom zanatu. Eto, to meni fali, nemam se kome obratiti kada nešto ne znam – poučno će Vesna ukazati i upozoriti na problem koji se često zanemaruje i zaboravlja. A taj jaz između prošlih vremena i ovog sadašnjeg Tatjana je slikovito opisala uz jedan citat:
– Znate kako je Mišo Kovač rekao: "Sad su to dizajneri i stilisti, a u moje su vrijeme bili samo krojači."
Premda i same smatraju da je moda postala prebrza, izmjene kolekcija teško je i pratiti, a internetskoj trgovini jeftinijih proizvoda iz Kine parirati se može jedino ustrajnošću na kvaliteti, Ana će zaključiti: "Situacija jest nepovoljna, ali tu smo gdje smo. Radimo ono što volimo i ne damo se. Još uvijek imamo klijente koji to što radimo i kako radimo znaju cijeniti."
A taj su stav te način rada i razmišljanja usvojile još u djetinjstvu.
– Kada razgovaramo uz kavu, onda shvatimo da smo sve prolazile iste faze s bakama i mamama. Kao male šivale smo, vadile krojeve iz Burde, štrikale... Kod kuće smo izrađivale štošta samo kako bi to vizualno bilo slično nečemu iz tada dostupnog žurnala – prisjetila se Tatjana, na što je Iva dodala još jedan "štiklec" iz prošlosti, to da sve one, uključujući i mene, pripadaju generaciji koja je u osnovnoj školi imala –domaćinstvo.
– Tada je vrijedilo – ako si nešto ne možeš kupiti, napravi si to sam. To je bila naša filozofija. Nije bilo važno ako to nije izgledalo kao original, nama je bilo odlično jer smo to same napravile. Mama nije trebala dignuti kredit da bi se mogla kupiti neka haljina ili bilo što drugo. Mi se danas trudimo i dalje živjeti tu filozofiju. Stvaramo svojim rukama – Anine su riječi koje divno zaokružuju ovu kreativnu žensku priču s trećeg kata zgrade na Krvavom mostu, na broju dva.