Ovdje se živi.
Na samom kraju otoka Hvar, u mjestu Sućuraj, život još uvijek ima drugačiji ritam. Tiši je, sporiji i nekako bliži čovjeku. Zimi ovdje živi tek dvjestotinjak stanovnika, a dani prolaze uz buru, ribarske priče i zvuk valova koji se odbijaju o kamen. Kada zamiriše prva kadulja i sunce ponovno zagrije kamene kale, mjesto se polako budi.
U Sućurju vrijeme često zastane na trenutak. Dovoljno dugo da se čovjek prisjeti kako su ljudi nekada živjeli, oslonjeni na vlastite ruke, more i zemlju. Ovdje se još uvijek poštuje kamen, vjetar i tišina. Još od vremena Petar Hektorović, ovdje se život mjerio morem, čovjekom i tišinom. Na otoku čovjek nauči koliko mu zapravo malo treba, malo mira, malo sunca i dovoljno vremena da
ponovno čuje sebe.
Suzana Vuljan, dizajner, pola godine provodi upravo ovdje, između obiteljskog posla i vlastite duše. Dani na otoku ispunjeni su radom, izradom nakita, dobrim knjigama, dugim plivanjima i šetnjama uz more u kasna popodneva, kada cijeli otok miriše na sol i borove.
Toma Bebić jednom je rekao: „Duša se ne može objasniti.” Možda je upravo zato ljudi ovdje više osjećaju nego pokušavaju izreći. Iz tog načina života nastala je i kolekcija This Must Be The Place. Kolekcija koja ne pokušava pratiti trendove, već osjećaj Mediterana kakav se danas sve rjeđe pronalazi. Kako i sama Suzana kaže: „Na Hvaru sam naučila da ljepota nema potrebu biti glasna.”
Školjke, biseri i drago kamenje spojeni su s nehrđajućim čelikom u komadima nakita koji nose jednostavnost ljeta i ljepotu prirodnih materijala. Minimalistička forma susreće teksture mora, kamena i sunca. Svaki komad nastaje polako, ručno i bez potrebe za suvišnim. U njima ostaju tragovi otoka. Nakit ne pokušava dominirati, već pratiti osobu koja ga nosi, kao mali podsjetnik na more, ljeto i dane kada vrijeme sporije prolazi.
Kažu da se čovjek uvijek vraća mjestima na kojima je bio svoj. Na Hvaru je to najčešće rano ujutro, kada su boje mekše, more mirno, a otok još uvijek pripada samo svojim ljudima.
I na kraju, uvijek ostane more.