Ja sam žena koja nema najbolju prijateljicu. Da, dobro ste čuli. Nemam onu jednu jedinu srodnu dušu, mitsko biće koje me razumije bolje od drugih. Nikad nisam ulovila jednoroga prijateljstva. Slobodno me razapnite, ali javno i odgovorno tvrdim kako nemam najbolju frendicu. Ipak, prije nego me osudite, dopustite da pojasnim.
Sve je počelo prvog dana škole kada je u 1a razred ušetao ogromni tuljac slatkiša i privukao moju pažnju. Nakon brzinskog skena istreniranog oka bucmastog djeteta, primijetila sam da dotični tuljac ima i noge te dvije ručice koje ga grčevito stežu. Na moje oduševljenje, tuljac je došetao ravno do mene, a iza njega je sramežljivo provirio krezubi smiješak. Smiješak moje prve prijateljice.
To je bio početak epskog prijateljstva u kojem se dijelilo sve osim odjeće, zbog većeg nesrazmjera u visini i težini. Zajedno smo haračile kvartom, ona u sićušnim Mickey Mouse tajicama i fudbalerkom, a ja sa zguljenim koljenima i mesnatim rumenim obrazima. Sjećam se do detalja svečane razmjene ogrlica prijateljstva. Svaka je dobila jednu polovicu metalnog srca – na mojoj je pisalo BE FRI, a na njenoj ST ENDS. Nosile smo ih dostojanstveno kao da su Cartierove, iako su više djelovale kao da su iz Caritasa. Kad je moja prva prijateljica u 7.razredu dobila mobitel, dijelila ga je sa mnom, a ja sam zauzvrat s njom podijelila svoje srce. Još uvijek je većinski vlasnik moje lijeve pretklijetke koja užurbano pumpa krv dok me dan-danas dotična tjera na satove boksa. Dvaput tjedno!
Nakon osnovne škole, krenule smo u različite gimnazije. Sjećam se šoka kada sam vidjela svoj novi razred. Masnog čela i širokih hlača samouvjereno sam ušetala u učionicu punu žena! Iako ih je bilo pregršt, nijedna mi se nije svidjela, jer nijedna nije imala tuljac sa slatkišima. Ni fudbalerku. Bez obzira, brzo sam se prilagodila novim pravilima ženskog razreda. Savladavši početne prepreke postala sam ponosna članica jednog sestrinstva, iako bi i naziv 'banda' mogao poslužiti. Naše školsko igralište često je nalikovalo dvorištu ženskog zatvora na kojem smo jedna drugoj čuvale leđa. Dvorištu na kojem su hormonalni poremećaji pod ruku s poremećajima u ponašanju divljali po atletskoj stazi i koje će ostati upamćeno kao poprište nekih od najgorih modnih zločina. Omiljeno oružje bili su nam famozni špic papak i Paris Hilton roza, a SMS poruke glavni kanali komunikacije. Najčešće poruke, razmjenjivane brzinom svjetlosti, bile su grandiozne misli poput „Kupi mi buhtlu od čokolade” i “Ajde više, uvijek kasnimo zbog tebe!”. Tadašnju zabludu da smo školski „strah i trepet”, danas zamjenjuju sram i trepet.
Nakon škole sve smo uspješno upisale fakultete te započele nove živote u programu zaštite svjedoka. Danas se rehabilitirane članice ružičaste bande i dalje okupljaju. Na redovnim sastancima odajemo počast svojim mlađim verzijama koje su zauvijek ostale zarobljene u nemilosrdnom vrtlogu puberteta i N'Sync hitova.
Na fakultetu su se dogodila neka nova smrtno ozbiljna ženska prijateljstva. Ona su pečaćena oblakom dima cigareta i filozofskim raspravama uz čaše jeftinog vina. Ove veze ojačane su u rovovima ispitnih rokova, beauty tretmana u kupaonicama studentskih domova te gurmanskih večera u studentskoj menzi. Bila sam impresionirana svojim pametnim prijateljicama i toliko predano buljila u feministički manifest da mi je potpuno promaknuo trenutak u kojem se jedan muški kolega infiltrirao u moje okruženje. Ne znam kako i kada, ali preda mnom je stajao moj prvi muški prijatelj od čitava dva metra. Opčinjena njegovom dalmatinskom pojavom, grčkim profilom i britanskim humorom prekršila sam prvo pravilo prijateljstva i nepovratno se zaljubila. Ono što je tada počelo prijateljskim zagrljajem, danas je na sveopće oduševljenje mojih prijateljica, rezultiralo zajedničkim životom.
Po završetku faksa, s prvim zaposlenjem, život mi se promijenio preko noći. Moje prijateljice također su počele raditi, plaćati režije i otplaćivati kredite. Surova stvarnost opasno nas je šamarala postavljajući pred nas izazove odraslog života. Na poslu sam stvorila nova prijateljstva zahvaljujući čestim sastancima, poslovnim putovanjima i radnim vikendima. Iako su me prekovremeni sati zbližavali s novim prijateljicama, umanjivali su sate provedene s onim starima. Svoje prijateljice koje sam tako vrijedno skupljala, viđala sam sve rjeđe i rjeđe.
I tada me spoznaja pogodila kao grom. Odrasla prijateljstva potrebno je održavati. Potrebno je doslovno raditi na njima. Prijateljstva nisu ništa drugačija od ljubavnih veza jer i ona zahtijevaju trud i kompromise. Lako je bilo održavati prijateljstva s curama iz razreda koje sam viđala svaki dan, ali preda mnom je bio izazov održavanja prijateljstava s onima koje su se raselile po svijetu, pa čak i samo koji kvart dalje. Nije mi preostalo drugo nego zasukati rukave i prionuti na posao. Nisam više odgađala večernje pozive na pivo, iako sam bila umorna. Sjela bih u auto i otišla kod prijateljice koja je napravila tortu, iako sam ponovno na dijeti i pričala do kasno u noć s onima iz drugih vremenskih zona, iako me ujutro čekala hrpa nepročitanih mailova. Davala sam im vrijeme i pažnju, a zauzvrat dobila hrpu recepata, prostih viceva, besplatnih pravnih savjeta i utješnih zagrljaja. Svoje odnose počele smo dodatno produbljivati kumstvima, pozajmicama i ostalim „radostima“ odraslog života.
Kao što rekoh, ja sam žena koja nema najbolju prijateljicu. Imam ih barem pet!