Ja spadam u obje skupine. Recimo, volim putovati u Okučane, dok OBOŽAVAM putovati u New York. Ili na primjer, volim putovati u Karlovac, ali OBOŽAVAM putovati na Maldive. Kužite? Obožavanje ovisi o lokaciji, ali svakako volim putovati. Nije tu samo riječ o dolasku, nego guštam i u samoj vožnji. Za auto uvijek spremim neku dobru muziku uz koju pjevam i divljam dok ne ostanem bez glasa. Jednom su me zbog toga pretražili na granici, jer sam bila zajapurena i znojna te vjerojatno izgledala kao da krijumčarim kilu heroina. Kad putujem avionom nosim knjige ili gledam filmove i iskoristim to vrijeme za opuštanje. A na aerodromima uživam trošiti na precijenjenu hranu i piće dok okolo hodam u udobnoj staroj trenirci, s jastukom oko vrata. Sve vam ja oko putovanja volim. Dobro, gotovo sve…
Postoje ljudi koji mrze pakiranje. A onda postojim ja. Pakiranje smatram prokletstvom koje je na zemlju poslao sam Sotona. Pakiranje je patnja svijeta i moj kriptonit. Postoji niz aktivnosti koje bih radije upražnjavala od pakiranja. Recimo, radije bih gola ležala u koprivama, provela noć u hladnjači (opet gola) ili lizala žabu (to bih možda ipak obučena). Za nekoga tko često putuje, grozno se pakiram. Ne pomaže ni kada se pakiram dan unaprijed, jer tek tada sam sposobna istovremeno spakirati hrpu nebitnih dok za sobom ostavljam hrpu bitnih stvari. Teško je dočarati koliko sam nesposobna spakirati se kao odrasla osoba, ali ipak dozvolite da pokušam.
Za početak, pakiranje nikada nije samo stavljanje stvari u kofer. Pakiranje počinje danima prije s pranjem odjeće, kada stan pretvaram u carstvo mokrih čarapa, gaća i grudnjaka. O peglanju neću ni pričati, jer ne želim dodatno uzrujavati ni vas, a ni sebe. Uz to, volim se pripremiti za nepredviđene situacije, stoga rado pakiram i štule, peraje te buce, jer nikad ne znaš hoće li te snaći putujući cirkus, tsunami ili polarna hladnoća. Onda su tu i proklete liste, jedna je na mobitelu, druga na papiru, treća na mailu. Na kraju radim listinu listu liste. Često se pakiram na dan putovanja, jer sam dan prije sigurno imala neodgodive obaveze na poslu. Ili na Netflixu. Čim se probudim provedem pola sata tražeći kofere, dok se ne sjetim kako su u podrumu. Krenem po njih, ali se onda sjetim kako se bojim našeg podruma. Vratim se u stan i čekam dragog da ih donese gore. Dok čekam, provjeravam prognozu koja će nas dočekati na destinaciji, kaže 22 stupnja. Što to uopće znači? Znam se obući za 7 stupnjeva (obučem sve) i za 37 stupnjeva (ne obučem ništa), no ovo između je lutrija. Na 22 stupnja me može dočekati bilo što. Najbolje da pripremim i lagane majice i pokoju vestu. I neku haljinu dugih rukava i duge hlače. Treba mi i jakna. Okej, treba mi i veći kofer.
Odjednom se sjetim nove žute haljine koju još nisam stigla obući. Gdje je? Haljinu pronalazim u košari s prljavim rubljem. Nema veze, stavit ću je na pola sata u veš mašinu. Dok se haljina pere, tražim cipele. Moram imati udobne tenisice za obilazak grada, ali ne mogu u njima u izlazak. Trebaju mi i štikle, najbolje da uzmem i crne i srebrne. Dodajem i bijele sandale, jer su stvarno udobne! Od šminke ću nositi samo najnužnije. Maskaru, rumenilo i ruž. Ok, stane mi još koja sitnica. Bronzer, sjenilo, tuš i pokoji kist. Ok, treba mi i još jedan neseser. Na veliko veselje u njemu nalazim davno zaboravljeno sjenilo sa šljokicama. JUHUUUU! Isuse, kako je ovo dobra stvar, samo da ga malo probam. Dok ga nanosim, oglašava se mašina - haljina je oprana! Ostavljam šminku i stavljam haljinu na radijator. Dok se spotičem preko razbacanih stvari i paničarim, jer uskoro krećemo, pogled mi pada na dečka koji opušteno sjedi na kauču, pokraj polupraznog kofera. U njemu su uredno složene majice, hlače i četkica za zube. Spakirao se bez cirkusa, šljokica i panike u samo 5 minuta i zato ga mrzim. Ali ga i volim, jer mi je ostavio mjesta u svom koferu. Taman za još jedne cipele.
U sljedećih, izuzetno neugodnih, 20 minuta prosipam sjenilo sa šljokicama, utvrđujem deficit čistih čarapa, mokru haljinu spremam u najlonsku vrećicu te stihijski ubacujem britvice, tablete, rašpice, flastere i ostalu sitnu galanteriju koja na putu život znači. Dok sjedim na koferu, a dragi ga pokušava zatvoriti primjećujem usamljeni neseser koji nisam spakirala. Taman kad sam zaustila, čovjek me znojna i ozarena lica obavještava kako je uspio zatvoriti kofer. Nemam mu srca priopćiti lošu vijest.
Kofer stavlja na vagu. Putujući sa mnom naučio je kako mudro izvagati moj otežali kofer, jer nam se u suprotnom na aerodromu olakšava novčanik. Prokleta vaga me, kao i uvijek u životu, i ovoga puta izdaje i pokazuje 2 kile viška. Teška srca otvaram kofer i gledam koga ću od svoje dječice ostaviti u Zagrebu. Dok smišljam rješenje, na vratima se oglašava zvono. Prijevoz nam je stigao! Brzinski izbacujem dvije veste, parfeme i par sandala. Ponovno mukotrpno zatvaramo kofer i uzimamo putovnice. Dok u panici tražim tenisice sjetim se kako sam ih spakirala u kofer. Nemam više vremena, a ni hrabrosti priznati svom suputniku kako sam nesposobna za život. Oblačim sandale i izlijećem iz stana. U liftu odvraćam pogled od ogledala, jer kombinacija bijelih sandala, stare trenirke i šljokica na očima djeluje kao da me oblačila psihički nestabilna osoba. Što, s obzirom na trenutnu situaciju, i nije daleko od istine.
Nakon što sjedamo u auto radim posljednju provjeru. Putovnice imamo, kao i novce. To je najbitnije, sve ostalo lako možemo kupiti. Provjeravam listu i zadovoljno primjećujem kako sam spremila sve ključne trendi komade. Stvarno sam pripremljena za sve vremenske uvjete. Osim toga, ponekad nije loše ni zaboraviti cipele ili jaknu, jer imaš ispriku kupiti nove komade, he-he. Nije kao da sam zaboravila nešto bitno poput dokumenata, pidžame ili…gaćica.
O moj Bože, gaćice!!!