Moram priznati, prilično je čudan feeling nestati. Nisam to planirala, a shvatila sam da me nema tek uoči drugog dana nestanka, kada je mobitel počeo divljati. Da se razumijemo, to je bio jedan prilično jadan nestanak koji nije zaslužio mnogo pažnje, ali je ipak stvorio mini-dramu. Priča je vrlo jednostavna: nisam se osjećala dobro, otišla sam doktoru i završila na bolovanju. The End. Rekla sam vam, prilično jadno.
Nisam osoba koja se razumije u bolovanja, ali se razumijem u bol, pa sam poslušno prihvatila doktorske savjete. Po izlasku iz ordinacije odmah sam javila svojoj korisničkoj podršci – mami i dečku. Slijedio je i brzinski razgovor sa šeficom. Što se mene tiče, sve je bilo riješeno, moji će ključni igrači po potrebi informaciju prenijeti dalje. Povukla sam se od ostatka svijeta u svoju spavaću sobu i pokrila se preko glave. Neću ulaziti u razloge koji su doveli do bolovanja i neću dramiti o pritiscima modernog doba koji nas svakodnevno tjeraju do granica izdržljivosti. Samo ću reći kako sam bila primorana nakratko ugasiti pogone, jer je nestalo goriva. I tako su mi se dani uglavnom svodili na spavanje, iskašljavanje, šmrcanje i kurenje.
Nakon što nije prošlo ni 24 sata, notifikacije na mobitelu su krenule s upitima: „Gdje si?“, „Zašto te nema na Instagramu?“, „Što je sa storyjima?“, „Zašto ne objavljuješ?!“, „Halooooo, ženo?“. S obzirom da sam imala važnijeg posla, poput skidanja temperature i borbe s mučnom i upornom glavoboljom, nisam se bavila korespondencijom. Nakon dva dana postalo je još gore. Moj mobitel je sada zahtijevao još više odgovora, a uglavnom su se odnosili na pitanje gdje sam nestala i ZAŠTO?!
Svoj prvi mobitel dobila sam u sedmom razredu, bio je najljepši na svijetu i mogla sam slati SMS poruke do besvijesti (odnosno dok ne pocuclam bon). S mobitelom mi se dotadašnji život prilično izmijenio, jer sam postala brža i dostupnija. Dok se s dolaskom pametnih telefona i društvenih mreža otvorio potpuno novi svijet. Odjednom smo svi pisali statuse, objavljivali fotke, špijunirali dečke (i cure) i znali gdje je tko završio u životu. Kada su nam uveli Snapchat i Instagram Storyje koji nestaju 24 sata nakon objave svi smo se gledali u čudu. Pitali smo se zašto bi, pobogu, netko objavljivao stvari koje tako brzo nestanu. Koja je svrha toga? Već samo nekoliko tjedana kasnije i sami smo pažljivo počeli bilježili svoju svakodnevicu koja je brzo iščezavala. Naši storyji su nestajali, a mi smo opsesivno stvarali nove. Postao si dobar onoliko koliko ti je dobar zadnji story.
Ali vratimo se na moj nestanak, molim lijepo. Tijekom mog nestajanja sinulo mi je kako sam neprestano dostupna još od sedmog razreda i onog bucmastog Alcatela. U početku sam bila dostupna samo mami i tati, a onda sam postala dostupna i frendovima koji su dobili famozne Nokije, Sonyje i Panasonice. Nakon njih, brojeve sam razmjenjivala i s pokojim tipom, da bi na kraju sve kulminiralo na društvenim mrežama gdje sam postala dostupna svima, u svakom trenutku.
I tako smo došli do točke gdje nas danas više nitko ne mora nazvati da vidi kako smo, jer dragovoljno dijelimo svoje živote. Svoje doručke. Svoje trbušnjake. Svoje kupaonice. I spavaće sobe. Nije ovo kritika onih koji vole dijeliti, pohvaliti se ili požaliti. I samu me često prijatelji optužuju za oversharing – kako za onaj u digitalnom, tako i za onaj u „stvarnome“ svijetu. Ne vrijeđam se na to, neka svako dijeli koliko njemu odgovara. Meni očito odgovara malo više. I to je potpuno okej.
Međutim, što kada poželim dijeliti manje? Što kada privremeno ugasim motore i poželim biti sama i nedostupna? Moram li objašnjavati zašto me nema? Ne znam kada točno, ali negdje sam putem počela drugima podnositi račune. Onako, posve bezazleno nekome odgovoriš gdje si kupio jaknu. Pa kažeš koje rumenilo koristiš i koju knjigu čitaš. Onda kažeš koliko ti brat ima godina i što si u podzanku. I odjednom uloviš sam sebe kako se nepoznatoj osobi opravdavaš zašto što nosiš poderane traperice po zimi (moda, eto šta) ili zašto nisi ništa objavio već dva dana.
Živimo u vremenu kad u samo tri klika možemo pronjuškati kroz tuđe živote i to upravo zahvaljujući informacijama koje smo sami ustupili. Mišljenja sam kako je u redu dijeliti i možemo to činiti često koliko god poželimo, ali u redu je i uzeti pauzu i malo odahnuti, odbolovati i odmoriti. To što dobrovoljno dijelimo svoju svakodnevicu ne znači da drugi polažu ikakva prava na naše živote. Što se mene tiče nema polaganja računa. Nikome ne dugujemo odgovore, objašnjenja i objave. Čim krenemo tim putem, drugima dajemo moć da upravljaju našim štorijama - kako onim na Instagramu, tako i onim životnim.
Zato je dobro ponekad se malo povući i pojesti pokoji doručak u miru, bez da ti itko broji zalogaje. Osim dečka, taj se neda.
S našim omiljenim kumicama s Dolca porazgovarali smo o tome kako je ženama bilo nekada, a kako je danas: