Ona je jedna od onih koju je svoju sreću, barem privremenu, pronašla na sasvim drugom kraju svijeta, tamo gdje se većina odlučuje tek za odlazak na putovanje u trajanju dva, tri tjedna. Antonija Roskam ima 29 godina, diplomirana je novinarka, a u Kuala Lumpuru radi kao PR na fakultetu Limkokwing Univeristy of Creative technology. U Maleziju se preselila s tadašnjim dečkom, a danas mužem, prije četiri godine jer je on tad potpisao ugovor s jednim nogometnim klubom u Kuala Lumpuru.
Sudjelovanje na tjednima mode
Otkad se preselila, Antonija niže poslovne uspjehe jedan za drugim, a pravi je užitak slušati o tome što je sve prošla i doživjela u svojoj karijeri. Ono na čemu joj uistinu zavidimo je sudjelovanje na različitim tjednima mode, od onog u Kuala Lumpuru, preko onog na Borneu do, svima poznatog, tjedna mode u Londonu. Antonija kaže kako je, prije nego što je sudjelovala na ovim prestižnim modnim događanjima, sudjelovala na manjim modnim eventima koji su joj uvelike pomogli u daljnjem radu.
Kako naš ured ima dizajnerski tim, nova kolekcija se radi gotovo svaki mjesec. Limkokwing University of Creative Technology ima svoju modnu marku – Limkokwing Fashion club koji osim u Maleziji, djeluje i u inozemstvu: na Baliju i u Londonu, odnosno imamo svoje trgovine odjećom i modnim dodacima. Ovom smo markom zapravo išli na mnoga modna događanja i predstavljali studentski rad, ali ponajviše ideje dizajnerskog tima, kojem je na čelu moja šefica Dato Tiffanee Marie Lim. Limkokwing nudi mnoge dizajnerske smjerove, a studenti su iz cijelog svijeta (dolaze iz čak 165 država), a sveučilište preporučujem svima koji su odvažni i spremni studirati daleko, ali kvalitetno u tolikoj mjeri da možete postati svjetski poznati.
Prvo je sudjelovala na tjednu mode u Borneu 2017. godine, a tad je vidjela koliko takvo događanje iziskuje truda, rada i neprosapvanih noći. Njezin dio zaduženja uključivao je pozivanje pravih ljudi, ugovaranje intervjua, uspostavljanje kontakata, a navodi kako je u svemu tome najvažniji dobar sadržaj i poruka koja se šalje medijima za koje kaže da su pokretač svega što treba za dobru promociju.
Njezin je dan počinjao u 6 ujutro kad bi išla na radijsku postaju, najavila događaj i pozvala ljude da dođu u što većem broju. Zatim je uslijedila konferencija za medije te upoznavanje sa svim predstavnicima istih, ali i "hvatanje" ministra turizma kako bi mu se predstavio dizajn.
Naravno, odlazak u backstage je nezaobilazan, a tamo provjerava ide li sve po planu:
Moraš provjeriti treba li im što,popraviti i svoju šminku te nastaviti dalje “minglati” se s “celebovima” koji pristižu prije početka revije. U međuvremenu odeš do kamermana i fotografa, javiš im da moraju ipak promijeniti kut snimanja jer će modeli izlaziti i stati na točno određenome mjestu, na četiri sekunde, jer naravno završni materijal na kameri i fotoaparatu je ono što će prodati brand i kolekciju. Dolazi trenutak za reviju i ti se moraš ubaciti negdje u gužvu kako bi vidjela modele, kamermana i ekspresije uzvanika dok modeli hodaju pistom. Nakon svega, hvataš poznate osobe da ti kažu svoje mišljenje o kolekciji te modni event kojim prisustvuju. Ljubazno ih zamoliš za kontakt jer to je zlata vrijedno. Naravno, cijeli tim se okuplja, sprema za afterparty i tad se već lagano izmjenjuju komentari.
Antonijin dan završava oko dva ujutro - u tom trenutku ne zna gdje joj je glava, ali je svjesa kako je od jutra čeka potpuo isti scenarij. Nakon završetka događaja, posao ne staje, već se sve prati u medijima.
U Kuala Lumpuru dočekala ju je slična situacija, samo što je tad bila u ulozi gosta pa je prisustvovala reviji Dato Farah Khan, jedne od najpoznatijih modnih dizajnerica u Maleziji.
Ipak, kao krunu svega definitivno navodi tjedan mode u Londonu u veljači ove godine. Iako zbog zdravstvenih razloga nije otputovala u London, od samog je početka bila dio organizacije:
Tema je bila Večernji spoj ili engleski “Date night”.. Vrlo otvorene i seksepilne haljine, muška elegantno-moderna odjela, a sve to s azijskim i africkim materijalima i dizajnom jer je i fakultet prisutan na ta dva kontinenta. Tim je putovao po cijeloj Aziji i Africi kako bi prikupio orginalne materijale i predstavio ih na prestižnom London Fashion weeku. Nakon sto su skice bile gotove, dizajneri su se bacili na posao. Fitting s modelima imali smo svaki dan. Izmjene su bile učestale, što nije lako za dizajnere koji šivaju danonoćno.
Prije revije u Londonu, bilo je potrebno sastaviti popis sponzora, a istovremeno organizirati u konferenciju za medije, kako bi se u Maleziji znalo da fakultet ide Europu predstaviti kolekciju:
S obzirom na to da se u jugoistocnoj Aziji slavi kineska Nova godina i službeno je praznik 3 dana u cijeloj državi, tema konferrencije je bila upravo kineska Nova godina. Pozivnice, dekor, hrana i ples s kineskim lavovima bio je dio plana od početka. Prije toga, pošalju se pozivnice medijima, napiše se program i teskt za voditelja konferencije. Ja sam bila zadužena za voditeljstvo programa, pa sam sama sebi pisala tekst te sam ga naravno prilagodila publici kako bih najbolje predstavila brand medijima. Dan prije događanja naravno ne spava se uopće jer je konferencija rano ujutro i sve se mora provjeriti dan ranije. Na kraju svega, PR tim očekuje od medija popratni sadržaj.
Slijedi razmještanje uzvanika, zadnji fitinzi i posljedne korekcije na kreacijama. Najbolji dio definitivno je pakiranje kofera. Iako nije išla, Antonija je izimno ponosna na oo što su svi zajedni napravili, a biti dio organizacijskog tima bila joj je izuzetna čast. Najbolja potrvda njihova rada je činjenica da je Limkokwing University izašao u prestižnom online izdanju Voguea, a, kako kaže Antonija, rad je cijeli ured skakao od sreće. Antonija je usporedila i europske tjedne mode s onima u Aziji:
Na kraju mogu samo dodati, London je London. To se teško može mjeriti s modnim tjednovima u Maleziji ili Singapuru. Mnogo više detalja, organizacije i vremenski rokovi koji se besprijekorno moraju poštovati, inače ispadaš. Konkurencija je prevelika i teško je istaknuti se u moru dizajnera. PR u ovom trenutku zaista mora raditi i dan, i noć. U Maleziji pak poznaješ konkurenciju vrlo dobro, ali i ljude s kojima ćeš se susreti. Stoga je i sam posao laksi (ako ga mogu definirati lakšim). U Maleziji je istovremeno veći pritisak, jer ako neku sitnicu propustiš ili krivo napraviš, više se vidi i odjekne među ljudima, a i u uredu (kad te šefica “opere”). U Maleziji imaš već poznato ime tako da se djeluje, radi i piše s oprezom. PR je u ovim trenutcima jedan od pokretača svega, iako se to ne vidi. Ovdje se s poznatim osobama mora postupati s dodatnom pažnjom I nadati se suradnji koja će biti dugovječna.
Suradnja s Harpers Bazaarom i Marie Clarie
Antonija je nadodala kako nijedan modni tjedan nije lagan, a svaki je poseban na svoj način. Bitno je pronaći ključ uspjeha, a u njezinom je slučaju to bilo prilagođavanje publici i pridobivanje različitih kontakata.
Osim što je sudjelovala na prestižim događanjima, u CV je dodala i nekoliko fantastčnih suradnji, među kojima se defiitivno ističu velika medijska imena poput Harpers Bazaara i Marie Clarie. Antonija je objasnila kako je ostvarila ono što je svakome tko radi u modnom novinarstvu, barem maleni san:
Moja šefica je poznata osoba u Maleziji te je dobila prostor u prestižnim modnim magazinima, primjerice Marie Claire i Harpers Bazaar. Marie Claire ju je odabrao za jednu od 10 najmoćnih žena u Maleziji 2017. godine. Kao PR morala sam kontaktirati urednicu, dobiti pitanja, pomoći pri odgovoru, saznati dan snimanja i pobrinuti se da sve bude prema dogovoru. Iskreno, moja šefica jest žena-zmaj, ali ona jednostavno uvijek kasni. I to je veliki problem kada se susrećeš s urednicima renomiranih časopisa, novinara i profesionalnih snimatelja. Tim koji je išao sa mnom došao je relativno na vrijeme koje smo dogovorili te smo morali provjeriti odjeću koju će nositi, make up i slično. Morala sam se pobrinuti da je novinarka tu sa svim pitanjima. U međuvremenu, urednica i ja ćaskamo kako je divan dan i kako ima super cipele danas. Fotograf me gleda poprijeko jer čeka kad će obaviti svoj posao. Pa i s njim malo pričam, a ponajviše kako će kadrirati, što je zamislio i slično. Studio je pomalo industrijski uređen, prašnjav i prazan, a mi više prazni iznutra jer ona kasni. Ma sve to prođe, ali pokušavam dočarati kako je kad dođe do nepredviđenih situacija. Urednica je bila divna i razmijenile smo kontakte te se čule redovito oko budućih događanja i suradnji.
U suradnji s Harpersom priča je bila nešto drugačija. Antonijina šefica dobila je članak na temu "Opiši svoj stil", a snimano je upravo u njezinoj kući koju Antonija opisuje kao muzej. Kaže kako su se starine iz cijelog svijeta odlično stopile s njeziim modernim stilom.
Pitanja su došla unaprijed, međutim, urednica Haper Bazaara je na glasu kao najstroža urednica u Maleziji. Do nje je nemoguće doći i vrlo je rezervirana. Međutim, jednom prilikom sam se okušala u komunikaciji i prijedlogu suradnje s njom. Mislim se, idem na sreću pa kud puklo. Prije ove suradnje, poslala sam joj e-mail kako smo zainteresirani za suradnju. Htjeli smo biti u magazinu kako bismo predstavili najnoviju kolekciju za Ramadan, a jedna od kreacija je nazvana i mojim imenom. (Poslat ću ti kako izgledaju haljine.) Nakon dva tjedna stiže mi mail. Meni. Osobno. Šok u redakciji jer NITKO NIKAD ne može doći do nje. I to sve sjajno, ona je zainteresirana, proslijedila me novinarki, odnosno urednici časopisa CLEO, koji je namijenjen mlađoj populaciji i nešto jeftiniji. Dakle, uvijek treba truditi se i gurati, nikada ne znaš kad ti se može posrećiti.
Ova suradnja još je značajija zbog činjenice da stranci u Maleziji ne mogu raditi u modnim magazinima.
Božić u Africi i susret s predsjednikom
Posao ju je odveo i na neka sasvim neočekivana mjesta, primjerice - Božić u Botswani, Antonija se prisjetila kako je sve to izgledalo:
Jedne predivne, ali naporne i umorne noći u uredu, oko 21.30 pozove mene šefica do stola. Sjedni, kaže. Ok, što sam sad uprskala (imam i vulgarniju varijantu u mislima, ali neka ostane tamo). Kaže ona: “Svake godine financiramo božićno drvce u Bocvani, gdje predsjednik države pali lampice i dijeli darove siromašnoj djeci i djeci bez roditelja te starijima i nemoćnima. Ovo je program, sutra letiš."
Naravno, Antonija je bila u potpunom šoku i nevjerici, a sve što joj je bilo u glavi je činjenica da mora sama letjeti u Afriku, kako nikoga ne zna i kako mora sjediti do predsjednika jedne države i s njim se družiti. Samu sebe je ohrabrivala, a naravno, nnije spavala cijelu noć, već je gledala program događanja i stavljala popis potrebih stvari, kao i onog šo je čeka naredna tri dana:
Budim se s podočnjacima, a let mi je za 12 sati. Dolazim prva u ured, gledam stvari s popisa i križam ih, ali sve ide sporo. Još 5 sati do leta, a ja nisam imala konzultacije sa šeficom. Napokon, objasnila mi je što moram najviše paziti, koga se trebam držati, što i kako ponijeti za predsjednika i njegove ljude. Tamo je i budući predsjednik, koji je izabran ove godine u ožujku. I to sa ženom. Dolazi i ministar financija. Ma mogu ja to, ja to hoću, opet ponavljam kao onaj crtić Mala lokomotiva što je prelazila težak put preko brda.
Let je bio pun živciranja, kako to obično bude kad su u pitanju važni događaji, a nakon slijetanja u Johanesburg, do Gaboronea je letjela najmanjim zrakoplovom ikad pa joj je jedina želja bila sletjeti i dotaknuti krevet:
Dolazim u sobu oko 23 sata, a budim se u 3 ujutro (zapravo nisam uopce spavala), jer već u 6 sati imamo televizijki intervju. Predstavljanje događanja na inačici naše Dobro jutro, Hrvatska emisije. Ne znam kako sam sve to uspjela, ali mislim da me adrenalin držao. Čekamo dva sata za naših 5 min. Dvoje mladih i divnih voditelja pitaju nas o događaju i sve to prođe glatko. Odmah potom moram do mjesta događanja na probu i izvidnicu lokacije. U međuvremenu moram pronaći kutije u koje ću spakirati darove za predsjednike, a te kutije ne smiju biti tek nešto prvo s police. U prodavaonici upoznamo divnu ženu, koja nam je dala broj osobe koja izraduje kutije po narudžbi, ali nije sigurna hoće li biti spremne. Naravno da neće. Predivan dizajner, koji mi je postao i divan prijatelj, odluci sam obojiti i napraviti kutije koje odgovaraju našem brendu. Spasio mi čovjek život.
Kad je došla na event, predsjednik je nije ni doživio! U štiklama od 11 cm, sva uzdihaa, sa šminkom razlivenom kao po platnu, samo se pitala kako doći do njega. Ubrzo j to i uspjela, ali razgovor nije tekao prema planu jer je on, naime, odgovarao samo s DA ili NE. Nakon tog čekao ju je još jedan veličanstven trenutak jer je trebala upaliti svijeće na boru s trenutnim u budućim predsjednikom:
Tek tada me uhvatila nemoć i suze. Ta divna djeca nemaju nikoga, nemaju ništa. Ovo je njihov Božić. Nemaju 300 kolača, pečena mesa, umaka, priloga. Nemaju divnu obitelj i rodbinu koji dolaze u posjet i dijele ti već 10-i dar, a tebi se baš nešto ne sviđa. Nemaju ni božićno drvce s 300 milijuna kuglica i svjećica, što kičastiji. Tek tada sam shvatila što je u životu bitno i što nije. Ovo je zaista predivno. Hvala ti, šefice, i tvojem ocu, koji je vlasnik fakulteta, na ovoj prilici jer ste znali da sam ja prava osoba za ovaj događaj. Nakon darova, predsjednik i dopredsjednik, njegova žena i ministar moraju dobiti darove od mene, a mogu reći ponosno da još uvijek nose odjeću i ostale darove iz Malezije.
Kad su svi otišli i dvorana se ispraznila, Antonija je ostala plesati djecom na pozornici koja su je radoznalo ispitvala tko je i odakle je - kako ona kaže, pitali su je tisuću malih i velikih pitanja, a to navodi kao jedan od najdražih trenutaka ikad. Osim što je palila lampice, Antonija je u Africi sudjelovala i na izboru za Miss svih plemena iz Bocvane:
Ministarstvo poljoprivrede podržava i već pet godina zaredom organizira ovaj događaj. Cure moraju hodati pistom, pokazati svoje talente i odgovoriti na pitanja. Ministrica i ja ćaskamo o curama te komentiramo koja je najljepša. Na kraju, cura koja je pobijedila osvaja određeni iznos novca koji će uloziti u svoje pleme. Primjerice, izgradit će bolnicu, urediti školu i slično. Lijepa i plemenita ideja.
Putovanja, putovanja i život na drugom kraju svijeta
Na posljetku, Antonija nam je otkrila kako joj je živjeti u Aziji, sad kad je njezin život tamo proslavio i petu godišnjicu. Tvrdi kako se osjeća kao doma, no Hrvatska je za nju i dalje dom i najljepša na svijetu:
Naviknula sam se na ljude, običaje, hranu i sve što ide s tim. Nakon dugog traženja posla, i to mi se ostvarilo. Zaista se ne mogu požaliti. Proputovala sam gotovo cijelu JI Aziju. Jedina država gdje još nismo išli (tu sam sa suprugom koji igra nogomet) jest Filipini. Predivni Filipini su nam san, ali nikako se odlučiti jer su ipak udaljeni šest sati leta, plus jos dva, tri sata od Manile do najljepših rajskih plaža na kojima ćeš zaboraviti, primjerice, Maldive.
Prisjeća je putovanja u Tajland i Kambodžu, ali i Balija za kojeg kaže kako je izvan svake kategorije. Iako je promet u kaosu, mirsi su itekako intenzivni te je visok stupanj vlage u zraku, Antoniji je sve to bilo itekako cool, još kad je prije sedam godina prvi put došla u Aziju, ni ne sluteći da će joj to uskoro biti dom. Naravno, gastronomska ponuda izrazito je bitna, a kao hit odredište izdvojila je Vijetam:
Njihova hrana je čisti “ying and yang”. Balans svega, a zato su im ljudi mršavi kao štapići. Za razliku od Malajaca. Vijetnam je klimatski pogodniji od okolnih država. Jedino je, kao i u svim glavnim gradovima, promet pregust i nemoguće je voziti. Nama, ne njima. Ho Chi Min je možda najpoznatiji grad s najviše motora na svijetu. Kada sam došla na veliko raskrižje, imala sam osjećaj da ćemo se svi slupati, doživjeti lancani sudar…. No sve je prošlo glatko. Hrana je jeftina, a okusi su rajski. Kako i zašto? U njihovim najpoznatijim jelima, kao sto je banh mi, pho juha s tjesteninom ili omlet s gljivama, izbalansirano je sve do detalja. Stavljaju puno začinskih biljki za zdravlje i protiv nadutosti. Koriste idealan omjer ugljikohidrata, proteina i vrlo malo masti. Koriste malo jače začine za ubrzani metabolizam. Oni vjeruju da je hrana kao religija. I zaista je tako.
Antonija je posjetila i Šri Lanku, a i tamo je imala priliku intervjuirati predsjednika. Kaže kako joj protokol nije dao da ga dugo zadržava, no uspjela ga je pitati jedno pitanje. Jedno ali vrijedno, kažemo mi!
Na kraju, može samo zaključiti kako joj je posao u Limkokwingu donio toliko pozitivnih stvari, o čemu je zapravo mogla samo maštati:
Snimala samspot,bila model na revijii, što ne bih nikad kod nas jer sam preniska za naše standarde, radila sam u PR-u, što mi je oduvijek bila želja, sudjelovala u genijalnim eventima, radila kao voditeljica programa, a to mi je još bilo lako jer sam naviknula na kamere u prijašnjem poslu voditeljice vijesti.
Međutim, Antonija kaže kako bi se rado vratia u Hrvatsku i radila sličan posao jer je sigurna kako i kod nas ima jako dobrih tvrtki te se nada kako će se i u tome jednog dana okušati. Mi vjerujemo u njezine želje jer, nakon ovakvih iskustav, samo joj je nebo granica!