Uskoro su predsjednički izbori i tisuće će žena dati svoj glas nekome od kandidata. No, taj glas, kao što znamo, nije se oduvijek čuo. Ženama nije dano da glasaju. Njihovo mišljenje nije bilo bitno. Svaku političku odluku, od ekonomije do zdravstva, donosili su muškarci. Žene su svoje mišljenje mogle iznijeti tek preko svojih supruga, braće ili očeva - koji su ih, ako su imale sreće, poslušali.
Danas nam je to nezamislivo, no da nije bilo žena koje su svoje živote predale za to, još danas ne bismo imale pravo glasa. U posljednjem se stoljeću štošta promijenilo. Dogurale smo do ravnopravnosti s muškarcima najbliže što možemo, a sve to dugujemo iznimnim ženama koje već dugo nisu s nama. Žene kojima možemo zahvaliti svoju emancipaciju u prvom su resu sufražetkinje koje su svoje živote predale borbi za ženska prava.
U prvom redu to je Emmeline Pankhurst, voditeljica bitanskog sufražetskog pokreta i osnivačica Ženske socijalne i političke unije (WSPU) oformila je pokret borbe za prava žena. Njezini govori potaknuli su tisuće da se pridruže pokretu. Kao mnoge sufražetkinje, tijekom svog djelovanja uhićena je nekoliko puta, a nakon što je štrajkala hlađu, hranili su je silom. Za pokret je učinila mnogo, a najviše time što je na svijet donijela još dvije mlade borkinje za ženska prava, Christabel i Sylviju.
Christabel Pankhurst u medijima je bila poznata kao ‘The Queen of the Mob'. Bila je suosnivačica WSPU-a sa svojom majkom i predana sufražetkinja koja je pobjegla u Francusku kako bi izbjegla zatvor. No, pritvorena je na kraju sa sufražetkinjom Annie Kenney zbog prekidanja susreta Liberalne stranke.
Sylvia Pankhurst, kao i sestra i majka, također se zalagala za žensko pravo glasa, no nije je slagala s njima kada je bila riječ o politici i njihovoj podršci Prvom svjetskom ratu. Bila je pritvarana više puta zbog svojih akcija, a mnogo je radila na marketinškoj strani cijele priče kreirajući bannere i nakit.
Emily Wilding Davison sufražetkinja je koja je dala svoj život za pravo glasa žena kada je stala ispred konja kralja Georgea V. 1913. godine tijekom utrke na Epsomu. Do tada je bila predana aktivistica, uhićena devet puta i prisilno hranjena 49 puta. Na njezinom nadgrobnom spomeniku u Morpethu piše "Djela, ne riječi!"
Još jedna od iznimnih žena, Lady Lytton, rođena u uglednoj obitelji, također se žrtvovala zbog iste svrhe. Uhićena je zbog svojih radnji, a kad je shvatila da nije tretirana jednako kao ostale sufražetkinje, predstavila se pod lažnim imenom idući put kad je bila uhićena. Njezine radnje bile su promatrane skandaloznima tada, a smatra se da je njezina smrt povezana s time što je također bila prisilno hranjena.
Indijsko kumče kraljice Viktorije, princeza Sophie odigrala je ključnu ulogu u sufražetskom pokretu. Iako je kraljvstvo uništilo život njezina oca, ona je provela svoj život boreći za ženska prava u Ujedinjenom Kraljevstvu umjesto da se vratila u Indiju.
Danas je žensko pravo glasa prihvaćeno u gotovo svim državama svijeta. Jedini izuzetak predstavljaju određene zemlje, gdje se ženama ne daje pravo glasa iz vjerskih razloga, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Žene u Hrvatskoj su u okviru Jugoslavije ostvarile pravo glasa 11. kolovoza 1945. godine, a Ustavom 1990. godine zajamčena je ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije, odnosno jednaka prava za žene i muškarce.
Počeci borbe za pravo glasa i ravnopravnost žena u Hrvatskoj sežu još u 19. stoljeće. Tako je učiteljica Marija Jambrišak 1871. godine na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu, bila prva žena koja je tražila jednake plaće za žene i muškarce i jednake uvjete rada.
Prva profesionalna novinarka i vjerojatno najčitanija hrvatska književnica, Marija Jurić Zagorka, bila je jedna od najznačajnijih predstavnica feminizma i borbe za jednaka prava žena u Hrvatskoj koja je pokrenula i prvi hrvatski časopis za žene – Ženski list. Iako kao žena tada nije imala nikakva politička prava, njeni su kritički tekstovi bili predmet rasprave na brojnim saborskim sjednicama.
Imena koja vrijedi spomenuti su i Dragojla Jarnević i Slava Raškaj koje su se u 19. stoljeću također borile za prava i emancipaciju žena.
U studenome 1946. godine na parlamentarnim izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u Parlament je prvi put u povijesti izabrano i 6 zastupnica.
Švicarska je jedna od europskih zemalja u kojoj je pravo glasa uvedeno najkasnije. Pravo glasa ženama je uvedeno 70-ih godina 20. stoljeća, a u pojedinim kantonima je to pravo uvedeno tek 90-ih godina 20. stoljeća.