Britanski dizajner Alexander McQueen, autor kojeg svijet mode pamti kao genijalnog i inovativnog konstruktora, tema je novog dokumentarca koji oduševljava ljubitelje mode diljem svijeta, ali i kod nas u Cinestaru. Režiju ovog uratka od 111 minuta potpisuju Ian Bonhôte i Peter Ettedgui, a koncept se temelji na svjedočanstvima njegovih bliskih prijatelja i članova obitelji.
Film je žestok podsjetnik na njegov genijalan rad, fascinantne defilee, hibride izmišljenih mitskih bića i životinja te ujedno donosi istinu o njegovoj depresiji i konzumiranju opijata – McQueen si je 11. veljače 2010. godine u 41. godini, nekoliko dana nakon što mu je umrla majka za koju je bio izuzetno vezan, oduzeo život. Trag je ostavilo i obiteljsko zlostavljanje koje je doživio u djetinjstvu.
Enfant terrible, kako su ga mediji zvali, od početka je bio kontroverzan i inventivan, njegove prezentacije izazivale su šok, čuđenje, ponekad i gađenje. – Nalazim ljepotu u grotesknom – spomenuo je jednom McQueen. Ipak, odjeća je bila veličanstvena, jer on je znao kako utjeloviti emocije! Inzistirao je: – Revija mora izazvati snažnu reakciju, pa makar ona bila i negativna jer u suprotnome ja ne radim dobar posao!
McQueenov rad dobio je niz nagrada i priznanja: British Designer of the Year in 1996., 1997. i 2001., tijekom vremena, dok je radio u kući Givenchy (1996.-2001.). Godine 2003. dobiva titulu International Designer of the Year američke krovne modne organizacije Council of Fashion Designers of America. U to vrijeme domovina mu daje još jedno priznanje – Commander of the Most Excellent Order of the British Empire, koje dodjeljuje kraljica. Osim dokumentarca, njegov je rad proučila i fenomenalna izložba Alexander McQueen: Savage Beauty, održana u newyorškom Metropolitan Museum of Art 2011. godine.
Očita je njegova naklonost prema perfektnom krojenju, poznavanju siluete, korištenju snažnih detalja i škotskom motivu (porijeklo prezimena McQueen!). Njegova karijera počinje dosta rano – kad je sa 16 godina napustio školu, posao dobiva u svjetskom centru savršeno krojenog odijela, prestižnoj londonskoj ulici Savile Row. U to vrijeme bio je opterećen idejom kako zaraditi neki pristojan novac, jer njegovi roditelji, otac taksist i majka učiteljica društvenih nauka, jedva su uzdržavali njega i petero njegove braće i sestara. Nakon rada na odijelima upušta se u svijet kostimografije, kod Angelsa i Bermansa, što postavlja temelje za njegov budući dizajn, teatralan i čudesan!
Ubrzo, sa željom da proširi modne vidike, Alexander odlazi na kratko u Milano, gdje postaje asistent jednog od najpoznatijih talijanskih dizajnera osamdesetih, Romea Giglija. Ipak, uskoro se vraća u London i upisuje Central Saint Martin’s College of Art & Design. Već njegova prva, diplomska revija iz 1992. dala je do znanja da će McQueenov dizajn biti nešto posebno. Naime, kolekcija Jack the Ripper bila je inspirirana jednim od najvećih zločinaca svih vremena (McQueen je bio opsjednut proučavanjem povijesti londonskog East Enda gdje je odrastao, a upravo tamo “operirao” je Jack Trbosjek) i prijateljicama noći te je stilski detektirala motive krvi i bodljikave žice. Bizaran McQ moment bio je i pramen kose u malim plastičnim kuvertama, ušiven na mjestu etikete, na unutrašnji dio savršeno krojenih smoking-jakni.
Genijalnost njegova talenta među prvima je uočila Isabela Blow, još jedna modna ikona koja je također završila tragično i imala prilično nesretan život. Ali, itekako je znala otkriti talente – šeširdžija Philip Treacy bio je, uz McQueena, njezino najvažnije otkriće. I upravo su McQueen i Tracy, nakon što je Isabela sebi oduzela život, napravili veličanstvenu kolekciju posvećenu samo njoj. Nakon što je Isabela pokupovala Alexanderovu diplomsku kolekciju te legendarne 1992., karijera je mogla početi. Iako, u početku su to bili skromni uvjeti te se McQueen konstantno borio sa zaradom. Godinu kasnije predstavlja kolekciju za proljeće 1994. pod imenom “Nihilizam”. Inspiracija je bila ranjivost, krhkost. I ovoga puta izaziva šok – djevojke djeluju prljavo, rastureni tekstil na njima hrđavo, a tu je neka tekućina nalik na krv. Ipak, tu je još jedan trend koji je kasnije ostavio megautjecaj na street style: nizak struk.
Dvije godine kasnije u krilo mu pada zlatna koka – dobiva posao u modnoj kući Givenchy. Više je puta naglasio da je taj posao uzeo samo zbog novca. – Osjećao sam da se u Givenchyju ne mogu sasvim kreativno izraziti, htio sam promijeniti cijeli brend, no nisu mi dali. Bila je to za mene samo dobra lova – komentirao je u jednom od intervjua. Njegov je imidž, unatoč svemu, bio fantastičan, jer McQueen je bio zločesti dječak kojemu je sve oprošteno, sve dok na sceni radi teatar stilskih oblika i konstrukcija. I, naravno, dok se stvari prodaju. Paralelno radi za vlastiti brend – 1997. donosi kolekciju baš po vlastitom ukusu – na pisti revije “It’s jungle out there” djevojke su izgledale poput životinja! Jer, romantika i elegancija bile su rezervirane za Givenchy – njegove su kolekcije visoke mode bile i ostale prava stilska poslastica. S druge strane, nikad nije prihvatio taj gotovo kraljevski tretman koji je dobio u francuskoj kompaniji. Ručao je s radnicima u njihovoj kantini te inzistirao da su svi jednaki, iako je on imao tu veličanstvenu ulogu kreativnog direktora jedne od najpoželjnijih modnih kompanija na svijetu. Paralelno je radio u Londonu (za vlastiti brend) i Parizu (za Givenchy), konstantno putovao, život mu postaje ludnica.
No u dokumentarcu se vidi kako ga je sve to dobrano iscrpljivalo. Uz svijet prirode i snažnih, osnaženih bića, volio je i tehnologiju te raznorazne eksperimente sa scenografijom. Tako je jedna haljina koju su prskali roboti ušla u povijest! Naime, scena na kojoj se manekenka Shalom Harlow okreće (proljeće 1999.), dok je dvije ogromne robotske ruke zalijevaju bojom, jedna je od onih koje treba zapamtiti! Ime kolekcije bilo je jednostavno, broj 13. Da, bila je to njegova 13. kolekcija. Nakon performansa novinarima je rekao: – Prvi put zaplakao sam od sreće na vlastitoj reviji! Pod vlastitom je etiketom radio što god je želio, dok je na Givenchyjevoj pisti morao biti pristojan, elegantan i pozitivan. Iako je na francusku pistu doveo ženu s drvenom nogom (raznolikost je u to doba bila mit), to mu nije bilo dovoljno, jedva je čekao priliku da zbriše. Ta mu se prilika pružila kad je Gucci 2000. godine kupio 51% njegova brenda McQueen.
Za ljeto 2001. predstavlja kolekciju Voss, na jednoj od najluđih prezentacija dosad. Manekenke su hodale unutar ogromnog staklenog kaveza pa oko još jednog unutarnjeg, manjeg kaveza. Glave su im bile omotane platnenim vrpcama, podsjećale su na bolesnike, odjevene u prekrasne pernate haljine. Lepršavost, nježnost i fluidne teksture, bež, crvena, nježne forme i ženstvena elegancija bili su u apsolutnom kontrastu okvira scenografije i stylinga. Finale je tek bilo dramatično – nakon gašenja svjetla unutarnji stakleni kavez otpušta stranice, staklo se razbija i rasipa naokolo, a unutra punašna žena leži gola, ima masku na glavi i cijev u ustima. Leptiri bivaju oslobođeni, jer inspiracija cijele priče je priroda i bizarna fotografija Sanitarium koju potpisuje fotograf Joel-Peter Witkin. Nakon te revije odlazi iz Givenchyja i konačno postaje samostalan.
Njegove sljedeće kolekcije prepune su fascinantnih krojeva, inspiracija iz prirode, organskih oblika, modernih plemena, dok mu pokrivala za glavu radi Philip Treacy. Korzeti imaju niz lica, a djevojke podsjećaju na ratnice na reviji za proljeće 2003. U jesen iste godine radi kolekciju koja podsjeća na visoku modu (inspiracija – moderan oklop), ali usput, tu je i show! Kroz stakleni je tunel, koji se nalazio u blizini modne piste, puhao snažan vjetar, a manekenka se provlačila kroz njega odjevena u nešto nalik padobranu.
Njegove kolekcije poprimaju prepoznatljiv imidž – “žene su tako krhke, moja odjeća jača njihovu osobnost, ima ulogu da ih zaštititi”. Postavlja se kao autor fascinantnih kombinacija materijala, njegovu modnu osobnost definira izražavanje mekoće i krhkosti, nasuprot snažnim, krutim formama. Godine 2004. u kolekciji Deliverance žena je odjevena u prozirni tekstil optočen kristalima, od glave do pete. Na leđima ima krila. Mitska bića i dalje vladaju McQueenovom maštom i stvarnošću…
Za jesen 2006. godine predstavlja na pisti hologram Kate Moss u lepršavoj kreaciji, dok pistom još jednom hodaju žene u savršenim strukiranim kreacijama, s baroknim kragnama i pticama na glavi. Smeđe i zelenkaste nijanse krase kostime za žene koje se žele osjećati moćno.
Godine 2009. radi majstorski definirane crno-bijele pepita kostime, inspirirane Diorovim New Lookom i glave modelima ukrašava limenkama u vrećicama. Usne su im velike, prevelike, napućene i groteskne. U sredini scene je hrpa otpada. Njegove kreacije usred tog kaosa izgledaju još ljepše!
Kraj karijere označila je kolekcija Plato’s Atlantis za ljeto 2010., koja donosu cipele Armadillo, jedne od najluđih ikad! Inspiriran podvodnim svijetom, na pistu šalje modele nalik na dive s nekog drugog svijeta, odjevene u konstrukcijski kompleksne minihaljine ukrašene digitalnim printom.
Brend od 2010. vodi Sarah Burton, McQueenova nekadašnja asistentica. Iako kod nje nema bizarnih bića, robota i grotesknih elemenata, prepoznatljiv je taj McQ stil koji ženi kao da daje svojevrstan oklop i zaštitu. Kako je Alexander osobno rekao: “Žena je toliko krhka, živimo u opakom svijetu, želim da joj moja odjeća da snagu”. Dakle, vizije su slične, ali izvedba ipak drukčija. I danas ovaj slavni brend donosi priču o snažnom stilu, power-dressingu i zaštitničkom stilskom oklopu.