Oduvijek je kraj godine bio čaroban, ali otkako su nam uveli Advent zaista smo dobili prosinac na steroidima. Zagrebu u tom periodu slava prilično udari u glavu. Prebaci lampice oko vrata, u ruci drži kuhano vino i važno se prešetava svima nama pred nosom. U početku je to simpatično i slatko dok otkrivam nova mjesta i nazdravljam svima u prolazu. Bacam se u potragu za najboljim kobasicama i fritulama, jer to je sveta dužnost koju dugujem svom Gradu – istraživanje osnovne ponude. Nakon toga, nastupa Level 2: Instagram hrana i žvakanje germknedli sa šljokicama, šećerne vune i ispijanje koktela koji svijetle u mraku. Okej, možda imaju malo plastičan okus i nisu blagotvorni za moju probavu, ali tako lijepo izgledaju na IG feedu.
Zatim netko otkrije egzotičnu ponudu – sarme u kornetu, božićni sushi i kokice s bakalarom, pa se svi sjate na degustaciju. Ne prođe svaka degustacija bezbolno, pa često iduće dane provedem u krevetu s prežganom juhom i čajem od šipka. Sve to ide u rok adventske službe. Brzo se oporavim, a s apetitom se vrati i amnezija te se ponovno, s nepogrešivim porivom za samouništenjem, bacam u adventsko grotlo. Iznenada, jedne blagdanske večeri primjećujem kako ne mogu zakopčati omiljene blagdanske baršunaste hlače. Pitam se što se dogodilo, dok bojažljivo zakoračujem na vagu. Ostatak večeri provodim gutajući fritule suznih očiju i raskopčanih hlača.
Kako temperatura, potpuno neočekivano u prosincu, drastično pada i večeri postaju ledene, pa nabacujem na sebe praktičnu odjeću. Unatoč pernatim jaknama i termo čarapama doma stižem promrzla. Sve teže je i naći prijevoz. Autom se ne usuđujem ući u adventski promet, taksija nema, a cijene Ubera se kreću od „JESU LI ONI NORMALNI?!“ do „NEMA J@# ŠANSE“. Na kraju se, ipak, doma ljutito dovezem Uberom i zaklinjem se kako više ne izlazim u grad. Dosta je Adventa, odsad samo brijem po božićnim domjencima.
Na Christmas partijima zna biti prilično zabavno! Prije tuluma, valjam se u šljokicama i izvlačim odjeću koja cijele godine strpljivo čeka blagdane. Opijeni ginom i dobrom atmosferom zagrljeni pjevamo s Mariah Carey, sretni što smo napokon na toplome. Druženje do jutra uz dobru cugu i prijatelje je sve što mogu poželjeti, a već idući dan sve ću i požaliti dok me budi glavobolja, a vani pada mrak. I tada u sekundi nastupa dobro poznati - prosinački blues.
A kako se najbolje riješiti blagdanske depre, nego božićnim shoppingom! Ove godine imam najbolje poklone za obitelj i prijatelje! Popis je spreman. Opet sam se kasno sjetila online narudžbi, ali se ipak nadam božićnom čudu i da će pokloni stići na vrijeme. Stvarno nemam snage ići u obilazak dućana i gurati se s ljudima koji bijesno kupuju poklone na Badnjak. Tko im je kriv kad uvijek čekaju zadnji čas. Naravno, moji pokloni ne stižu na vrijeme, pa i sama na Badnjak odlazim u sumanuti obilazak dućana. Obilazeći shopping centre, svjedočim scenama nasilja dok dvije majke posežu za jedinom preostalom barbikom, a odrasli se muškarci tuku oko video igara. Kupujem prvo što mi pada pod ruku i bježim iz ovog ludila. Naravno, dok zapinjem u blagdanskom prometu, Zagreb počinjem gledati posve drugim očima. Više nije simpatičan dok se važno prešetava. Sada je malo pripit i nervozan, spotiče se i frflja dok priča. A tisuće lampica koje ga obasjavaju, prikazuju ga u prilično lošem svjetlu.
Spas dolazi s badnjom večeri u okrilju obitelji. Duboko sam zahvalna što nas je ove godine preskočila organizacija, ali sam i lagano nervozna što je iduće godine red na nama. Jedem dok mi se hulahopke ne počnu urezivati u bokove. Razmjenjujemo poklone. Svi zadovoljno otvaraju paketiće dok govore „što ste se trošili, stvarno niste trebali“. Žao mi je što naručeni pokloni nisu stigli na vrijeme, ali ionako je bitno samo da smo svi na okupu. Dane od Badnjaka do Nove godine kratim jedući i pijući. I jedući. Hodam od jedne do druge bake, od tetke do strica, od svojih do njegovih i jedem po kućama sve što mi nude. Ti su dani obavijeni sumaglicom ugljikohidrata, šećera i cimeta.
Uskoro dolazi najluđa noć u godini za koju se pomno uređujem. Radim frizuru, lakiram nokte (i one na nogama), na kapke svečano mažem srebrno sjenilo i veselo dočekujem novu godinu. Nakon nekoliko čaša šampanjca odlazim u krevet gdje ostajem čitav idući dan. Sljedeće jutro budi me zvono na vratima, doteturam do vrata i otvaram poštaru koji je stigao sa zakašnjelom vrećom naručenih božićnih poklona. Umjesto da krenem cendrati, zaključujem kako je godina započela odlično! Eto, barem sam jednom kupila poklone na vrijeme. Točnije čak 357 dana prije Božića. Ovo će biti dobra godina, predosjećam.