Gle, deset zapovijedi je puno. Osim toga, nemamo svi iste kapacitete i memoriju. Ja volim pojednostaviti stvari i pamtiti samo najvažnije. Na faksu nikad nisam bila od onih koji markerom označe cijeli tekst. Istaknula bih samo ključne riječi koje sam onda povezivala u smislenu cjelinu. S obzirom da sam se dočepala diplome, usudila bih se reći kako mi je logika podcrtavanja bila sasvim okej.
Mislim da nisam ni imala izbora s obzirom da su me tvrdoglavo odgajali na četiri ključne riječi, a ne na deset zapovijedi. Ne sjećam se kad je krenuo dril s molim, hvala, izvoli i oprosti, pa je za pretpostaviti kako su mi to podmuklo šaputali još u kolijevci. Legenda kaže kako nisam još ni prohodala kako spada, a vikala sam „molim“ kad god sam htjela nešto (a i kasno sam prohodala).
Nikada mi starci nisu, nakon što od susjede dobijem čokoladu, morali govoriti „Ajde reci teti hvala“. Jok. Ja bih odmah viknula "hvala", a tetke su redom padale u nesvijest koliko sam slatka i pristojna. Vrlo brzo sam primijetila kako to kod odraslih pali i često pribjegavala dobrom starom triku. Daleko od toga da sam bila poslušno dijete. I brat i ja bili smo hiperaktivni klinci koji su se često znali počupati (hvala mama što si i njemu puštala kosu), ali uvijek, bez iznimke smo si na kraju morali reći „molim te, oprosti“.
Molim-hvala-izvoli-oprosti utkali su mi u rječnik rano, a tek kasnije otkrila sam koliko su te tanke niti zapravo moćne. To su riječi koje nas rano nauče kako biti zahvalan, poštovati druge i kako bez problema prijatelju reći „sorry, zeznuo sam“. I vjerojatno mi zato nikada nisu trebale zapovijedi da živim k'o sav pošten svijet (a i ne volim kad mi se zapovijeda).
Nažalost, u zadnje vrijeme niti su se malo zapetljale, jer se često dogodi da projurim kroz dan. Ne razlikujem ponedjeljak od petka, a ponekad ni vikendom ne usporim tempo. Na poslu ustajem od stola samo kada mi utrne lijeva noga. Ili desna. I dalje govorim čarobne riječi, ali sada automatski, ni ne podižući pogled s ekrana. Sve manje vremena imam i za sebe i za druge.
Bio je dovoljan jedan sistematski pregled kako bi zabrinuti doktor i još zabrinutija autorica ovih redaka (ja!) ustanovili da tako više ne ide. Uz liječničku preporuku i sama sam sebi prepisala terapiju. Moram usporiti tempo i vratiti se osnovama. Odlaziti ranije u krevet, žvakati hranu i biti zahvaln(ij)a. Ne mogu sorry i hvala više koristiti kao poštapalicu. I tako sam, na sveopće zgražanje i ruganje mojih ciničnih prijatelja (a i cinične sebe) odlučila napraviti popis stvari na kojima sam zahvalna, bez obzira koliko malene bile. A evo kako je zahvalni popis na kraju izgledao:
Zahvalna sam što imam klizno radno vrijeme i ne moram na poslu biti točno u 8:00. Također sam zahvalna što imam šefa koji ne dobije slom živaca kad svako jutro prokližem kroz klizno radno vrijeme.
Vrlo sam zahvalna što svako jutro u tišini pijem kavu uz svog životnog cimera. Hvala mu što mi se obrati tek kad kava počne djelovati (a nekad ni tada). Također jako cijenim što vodi brigu da nam u kućanstvu nikad ne ponestane mlijeka.
Hvala, hvala, hvala što radim s (ne)normalnim ljudima pa se tijekom dana, bez obzira na razinu stresa i nagomilanog posla, često smijemo. Zbog toga se iz našeg ureda zna čuti smijuljenje, a ponekad i roktanje. Zbog ovoga bih javno rekla i oprosti ostatku našeg ureda.
Zahvalna sam što mi je obitelj zdrava, iako su mnogi članovi malo trknuti. Zapravo, hvala im i na tome.
Kad smo već kod obitelji, želim zahvaliti mlađem bratu što mi nikada nije vratio sve one batine koje je popio od starije sestre. S obzirom na to da je naposljetku dostigao visinu od 196 centimetara, to bi bilo dosta nepovoljno po mene.
Uh, ovo je jako bitno! IZUZETNO sam zahvalna što su bogovi sedme umjetnosti 1995.godine stvorili remek djelo „Clueless“, također poznato i kao „Djevojke s Beverly Hillsa“.
Malo manje sam zahvalna što su par godina kasnije od filma napravili i seriju. :(
Hvala roditeljima što su me odgojili na molim-hvala-izvoli-oprosti te na domaćoj hrani. A i ogromno hvala što me nisu poslali u školu sa šest, nego sa sedam godina. Mislim da su vam na tome zahvalni i svi moji profesori.
Hvala svim mojim prijateljima što me nisu napustili kada sam tijekom faksa prodavala proteinske napitke.
Osjećam i veliku zahvalnost spram djevojke koja mi je neku večer u pizzeriji, pri izlasku iz toaleta, došapnula kako nema više WC papira.
Zahvalna sam i na ovom Popisu Zahvalnosti koji me podsjetio kako u životu nisu važne samo velike stvari, nego da su male stvari ponekad još bitnije. (osim ako nisi osvojio auto na nagradnoj igri, jer onda su male stvari potpuno bezveze.)