Pad Williama Lamba, voditelja korporacije Lucara Diamond, započeo je krajem lipnja 2016. godine, u 18:45 na drugom katu aukcijske kuće Sotheby’s u Londonu - dok se prostorija punila potencijalnim klijentima, slavni prodavač dijamanata razmišljao je o novcu koji će uskoro zaraditi - predviđanja su se vrtila oko 150 milijuna američkih dolara. Na podiju pored voditelja aukcije nalazio se Lambov najdragocjeniji posjed - drugi po redu najveći dijamant ikad pronađen. I dok je prvog, imena Cullinan Diamond, u rudniku pored Pretorije, u današnjoj Južnoafričkoj Republici, davne 1905. pronašao Frederick Wells, njegov nasljednik pojavio se u rudniku u Botswani. Ova dva nevjerojatna primjerka, osim 110 godina, dijeli i povelika razlika u veličini - dok je Cullinan originalno imao 3106 karata, dijamant imena Lesedi La Rona (“naša svjetlost” na jeziku najmnogobrojnijeg plemena u Botswani) težio je nešto skromnijih 1109 karata. No, daleko od toga da je bio išta manje zadivljujuć - veličine jabuke, savršene čistoće i boje, teško se ne zapitati kako rudarima uspijeva izvaditi ovakve primjerke bez da ih razbiju u tisuće komada.
Lucara je u svijetu dragog kamenja poznata po svojim impresivnih pothvatima - od 52 najveća dijamanta otkrivena u proteklih 30 godina, čak 10 dolazi iz njihovih rudnika i nađeni su unazad tri godine. Ovako veliki dijamanti, vjerovali ili ne, itekako imaju svoje tržište - dok se dijamant veličine jednog karata i savršene čistoće procjenjuje na 30.000 dolara, dijamant od 100 karata prošle godine prodan je za 22 milijuna dolara - čak 220.000 dolara po karatu; s ovakvim podatcima Lamb je doista imao razloga za slavlje.
No, kad je započela aukcija, osmijeh mu je uskoro isčeznuo s lica - od početnih 50 milijuna dolara, Lesedi je uspio doći tek do skromnih 61 milijun, što je bilo ispod minimalne tražene cijene. Tržište dijamanata ostalo je u šoku; tek nekoliko mjeseci ranije hongkongški tajkun Joseph Lau potrošio je 48.5 milijuna dolara na Blue Moon, safirni dijamant veličine 12.03 karata, te 28.5 milijuna dolara na 16-karatni srebrni dijamant - očito nije postojala previsoka cijena za drago kamenje. I samo mjesec dana ranije, neobrađeni dijamant veličine 813 karata Lamb je uspio prodati za 63.1 milijun dolara. No, Lesedi svog kupca nije našao. Tajna propale prodaje, tvrde znalci, je u Lambovom novom pristupu prodaji: domišljati Kanađanin, umjesto da je dijamant ponudio velikim kućama koje ga zatim obrađuju te prodaju kao gotov proizvod, odlučio ga je direktno odvesti na aukciju, nadajući se upravo interesu bogate klase iz arapskih i azijskih zemalja. Njegov rizik pokazao se opasnim - ovako neobrađeni kamen, iako bez ikakve sumnje čaroban, nije bio dovoljno blještav da privuče interes kraljevskih obitelji i novih biznismena, a kolege iz draguljarskih kuća činile su sve kako bi proširile sumnje u savršenstvo Lesedija.
“Kad obrađujete tako veliki kamen, nikad ne znate što vas čeka”, rekao je Laurence Graff, londonski diler dijamanata čiji su klijenti ljudi koji posjeduju cijele države. “Što je veći, to su i veće šanse da ima grešku - ovo može smanjiti zaradu i za 40 posto. Mislite da kupujete savršenstvo, a onda shvatite da je daleko od toga - ne možete čak biti ni sigurni u boju”, izjavio je u intervjuu za Vanity Fair, insinuirajući kako će isti savjet dati i svakom svom klijentu koji ga upita za Lesedi. Misija industrije dragog kamenja bila je jasna: nisu bili spremni dozvoliti da im netko otima dio zarade od posredništva, čak i pod cijenu omalovažavanja po mnogima najljepšeg dijamanta ikad pronađenog. “Navodno su imali kupca, no i on se prepao kad je vidio da niti jedna draguljarska kuća nije došla na aukciju - njima je to bilo ispod časti, a postoji jako malo ljudi na svijetu koji imaju dovoljno kapitala za kupiti ovakav komad”, u Sothebysu je prokomentirao dugogodišnji pratitelj tržišta dragog kamenja.
Za razliku od Lesedija, legendarni Cullinan kupca je pronašao odmah - početkom 20. stoljeća za danas smiješnih 150.000 funti kupila ga je vlada Transvaala, koja ga je odlučila pokloniti svom novom suverenu, kralju Edwardu VII. Ovaj kamen bio je toliko velik da je nadglednik rudnika u kojem je pronađen, Frederick Wells, prvo mislio da se radi o komadu stakla kojeg su mu iz šale podmetnuli rudari - navodno ga je u jednom trenu čak i bacio kroz prozor. Cullinan je ime dobio po vlasniku rudnika, Thomasu Cullinanu, težio je 600 grama i bio dimenzija 10 x 5 x 6 centimetara - impresivan primjerak doista je trebao ići u posebne ruke. Ovakav luksuz bio je stran i samom kralju britanskog imperija - navodno ga je odlučio prihvatiti tek na nagovor Winstona Churchilla, budućeg premijera Velike Britanije.
Sam prijevoz Cullinana bio je spektakularan - snažno osiguranje pratilo ga je na putovanju parobrodom, no kasnije je objavljeno kako je ovo bila varka - pravi dijamant u Englesku je poslan poštom, u običnoj kutiji. Edward VII. ga je preuzeo na svoj 66. rođendan 1907. godine, a kako bi ga oblikovao obratio se najslavnijim rezačima dijamanta - Nizozemskoj obitelji Asscher. Bila je to čast i teret - šanse da će se dijamant oštetiti bile su velike, pa su Asscherovi proveli nekoliko mjeseci proučavajući kamen - prvi rez Joseph Asscher napravio je 10. veljače 1908. godine. Kruži legenda kako je dijamant bio toliko tvrd da je slomio oštricu, te je ionako isprepadani majstor morao krenuti opet - drugi rez razdvojio je Cullinana na dva dijela, a Asscher se srušio u nesvijest. Daljni proces bio je jednostavan - dijamant je podijeljen na tri veća komada, a zatim na još 9 manjih, numeriranih rimskim brojevima, čiji je ukupan zbroj bio nešto više od 1050 karata - ostatak je otišao na dijamantnu prašinu, 96 manjih briljanata i oko 10 karata neoblikovanih dijelova. Dva najveća komada: The Great Star of Africa (530 karata) i The Lesser Star of Africa (317 karata), rezervirana su za kralja, a ostatak je inicijalno ostavljen Asscherovima kao plaća, no na kraju su i oni završili u rukama britanske kraljevske obitelji - sam Edward je kupio Cullinan VI kao poklon supruzi Alexandri, dok je 1910. nova vlada Unije Južne Afrike odlučila ostatak pokloniti kraljici Mariji. Cullinan I i Cullinan II nalaze se u Tower of Londonu na izložbi dijamanata kraljevske obitelji - prvi se nalazi na žezlu, koje je 1910. redizajnirano kako bi mogao stati, a može se izvaditi kako bi u kombinaciji s Cullinanom II (koji se nalazi na imperijalnoj kruni) stvorio broš.
Cullinan III svoje mjesto je pronašao na kruni kraljice Marije, supruge Georgea V., a Elizabeta II ga danas često nosi kao broš, u kombinaciji s njegovim manjim bratom - Cullinanom IV. Kraljica je prije nekoliko godina otkrila kako su ova dva manja dijamanta, veličine tek 95 i 64 karata, u njihovoj obitelji poznati kao “Granny’s Chips”, ili bakini ostatci, čime se aludira da su oni preostali nakon nastajanja dva glavna dijamanta iz serije. Vrijednost ovog broša procjenjuje se na oko 50 milijuna britanskih funti. Dijamanti V do VIII dio su oprave koju je kraljica Marija nosila na krunidbu indijskog poglavara 1911., dok se posljednji, najmanji, veličine 4.39 karata, nalazi u platinastom prstenu. I dok su svi ovi dijamanti još uvijek vlasništvo britanske kraljevske obitelji, Lesida je nekoliko tjedana nakon propale aukcije ipak našao potencijalnog kupca, koji je bio spreman platiti cijenu veću od tražene. Njegov identitet, kao i što će napraviti s ovim umjetničkim djelom majke prirode, za sada ostaje tajna poznata samo Williamu Lambu.