Otkako je Thierry Hermès 1837. godine na pariškom Grand Boulevardu osnovao radionicu za izradu sedala i uzdi kako bi europska gospoda u kočijama mogla elegantnije putovati, simbol vremena za ovaj luksuzni brend ima posebno značenje. Kočijaš na zaštitnom znaku kuće, naime, strpljivo čeka plemenitog putnika, što asocira na protek vrijeme, ali i na bezvremensku kvalitetu Hermèsova dizajna. Radionica Thierryja Hermèsa do kraja 19. stoljeća nametnula se kao jedna od najvažnijih tog tipa u Europi, a sedla su isporučivali čak i posljednjem ruskom caru Nikoli II.Ipak, za povijest kuće od velike je važnosti što je jedan od Thierryjevih unuka Émile-Maurice bio podjednako zanesen satovima kao i kožom, koju je obitelj proizvodila.
Émile je uživao proučavati satne mehanizme tako da je džepni sat koji je stajao na njegovu radnom stolu u uredu na broju 24 ulice Faubourg SaintHonoré, kamo je njegov otac Charles 1880. godine preselio Hermès, stalno imao otvoren poklopac. Zaljubljenik u satove, Émile je 1912. godine u Hermèsovu ponudu stavio i kožno remenje kojima se trebalo pričvrstiti džepne satove za zapešća kočijaša, čime je započela priča o satovima i Hermèsu.
Émile Hermès je pokušavao smisliti način da njegove živahne kćeri ne gube stalno džepne satove koje im je poklanjao. Na jednoj obiteljskoj fotografiji iz 1912. godine njegova kći Jacqueline tako na zapešću ponosno nosi prvi Hermès ručni sat. Zapravo, riječ je o džepnom satu za koji su tada u Hermèsu osmislili poseban remen i držač od svinjske kože. Ozbiljniji biznis sa satovima Hermès počinje 1928. godine – tada je prodan prvi sat s oznakom kuće. Bio je to Ermeto, sat za putovanja koji se mogao pričvrstiti na ručnu torbu, proizveden u suradnji sa švicarskom urarskom kućom Movado. Hermès je tada počeo nuditi i satove na remenju haljina, odjeće za golf ili skijanje, koje je naručio i zadnji talijanski kralj Umberto II. Satovi su se stavljali čak i u elegantne kutije za upaljače. Unutrašnje satne mehanizme kuća je kupovala od uglednih manufaktura poput Jaeger-LeCoultre, Piguet, Ulysse ili Nardin.
Kada su kočije zamijenjene automobilima, Émile i njegov brat Adolphe morali su osmisliti kako svoj luksuzni kožarski brend prevesti u novo doba pa su lukavo započeli proizvodnju opreme za putovanja, od kovčega do marama. Proizvodnja i prodaja satova nije prestala, a 1978. godine Hermès je osnovao posebnu kompanije La Montre Hermès koja nudi mnogo konvencionalnije satove od onih kojima se kuća ponosila na svom početku. Prvak prodaje svako je model Cape Cod nazvan po poznatom turističkom odredištu na Istočnoj obali SAD-a. Od 2006. godine Hermès u srcu svojih satova ima Vaucherove mehanizme. Znalci urarske industrije tvrde kako je ovo partnerstvo nastalo kada su neki članovi obitelji Sandoz, koja posjeduje grupu Parmigiani, unajmili apartmane u Parizu od članova obitelji Hermès. Susret po susret, večera po večera i Hermèsovi su kupili 25% dionica Vaucherove manufakture.
Ipak, sto godina nakon svog prvog flerta s urarstvom, kuća Hermès počela je proizvoditi i vlastite satne mehanizme – prvi je nazvan H1837 po godini osnutka brenda. Za sada mehanizam H1837 počiva u novim satovima popularne Hermèsove linije Dressage, koja je izvorno lansirana 2003. godine, u čemu je svoje prste imao opjevani dizajner Herni d’Origny. On je za Hermès kreirao linije svilenih marama i porculanskog posuđa. Drugi Hermèsov samostalni satni mehanizam H1912 nalazi se u srcu satova ženske linije Arceau, a posveta je godini kada je Jacqueline Hermès fotografirana s prvim Hermèsovim ručnim satom. Suvremene linije Dressage i Arceau njeguju izvrsnost u izradi koja krasi Hermès od osnutka te jamče imperiju s velikim slovom H da se, kao i slični luksuzni brendovi Chanel i Ralph Lauren, među urarima prve klase osjećaju kao ribe u vodi.