"Loša sam domaćica, a još gora kuharica. Što sad?"

U omiljenoj Hešteg kolumni Nana Nadarević progovorila je o kuhanju... Priznala je kakva je kuharica, ali i domaćica.
Vidi originalni članak

Vruće suze klizile su mi niz obraze dok sam držala šaku pod ledenom vodom. Ruka je pulsirala, a bol strujala kroz opečene prste. Kad je hladnoća vode nadjačala bol opekline, zamotala sam šaku u kuhinjsku krpu i slomljena duha sjela za šank. Poraženo se osvrnuvši po kuhinji zaustavila sam pogled na podu s kojeg su se pušile vruće špagete. Zvuk upaljene nape bio je zaglušujući, kao i činjenica da ne znam skuhati ni najjednostavnije jelo poput proklete tjestenine. Planirala sam rođendanskom večerom iznenaditi mamu, kao što ona to uvijek čini za mene, ali uspjela sam iznenaditi samo sebe još jednim kulinarskim neuspjehom.

Ponovno sam podbacila kao domaćica i kuharica. Kao kći. Jedini okus koji sam svojoj obitelji mogla priuštiti bila je gorčina spoznaje kako su me njihovi kulinarski geni zaobišli u širokom luku - pokvareno su se prošuljali iza mojih leđa i zaljubljeno odletjeli u zagrljaj mom mlađem bratu. Tada me to nije naročito potreslo. Zadovoljno sam živjela na roditeljskim kuhačama uz pokoji tajni sastanak s gospodinom McDonald'som i doktorom Oetkerom. Nisu to bila vremena kada sam se sama morala hraniti. To su bila divna vremena kojih se moji okusni pupoljci i danas sjećaju sa sjetom. Ne pamtim godine i događaje, ali pamtim okuse i mirise. Pamtim ugodu i sreću koju mi je pružala hrana bez obzira bila ona poslužena na porculanu ili masnom papiru.

Sjećala sam se ushita dok sam s djedom čekala svježe ćevape na Trešnjevačkom placu. Sjeli bismo na klupu gdje bi djed otvorio vruću lepinju, a slastan miris ćevapa ispunio bi zrak. Upozorio bi me da pazim jer je vruće, ali uvijek bih opekla jezik prvim zalogajem. Ipak, to me nije omelo da uživam u nadolazećim mesnim oblačićima sreće i veselo mlatim nožicama dok nas oblijeću golubovi. Djedova ponos i dika oduševljeno je mlatila čak i po porciji luka.

Nije bilo hrane koju nisam kušala. Druga djeca odbijala su hranu, dok su mene morali odbijati od hrane. Jela sam u svim prilikama, cijenila dobar obrok i uvijek nešto žvakala. Na putu za more stali bismo po mladu janjetinu koju bi tata (vozeći!) slagao u mini zalogaje. Otrgnuo bi malo domaćeg kruha i janjetine, a ja bih se poput sokola obrušavala na njegovu ruku. Uživala bih žvačući polako poput gastro kritičara te na kraju svakog zalogaja razgaljeno vikala „Još!“. Na moru bih se prebacila na riblji meni, kušajući apsolutno sve, od ribica preko krakova hobotnice do svježih kamenica. Hrana koja je drugoj djeci bila najgora noćna mora, mom nepcu pružala je ushićenje i radost.

Ne pamtim sve svoje rođendane i ne sjećam se gostiju, kao ni poklona, ali živo se sjećam proljetnih jagoda koje su uvijek nalazile put do moje rođendanske torte. Nestašno su se kotrljale između slojeva šlaga i biskvita po papirnatim tanjurima s likom aktualne Disney princeze. Jeli smo ih brzo i dječje pohlepno dok nas je šećer bacao u ekstazu, a u zraku se još osjećao miris netom ugašenih svjećica. Zahvaljujući nezaboravnim obrocima koje sam kušala uz svoju obitelj, danas se precizno sjećam svih važnih trenutaka u svom životu. Zato još i danas pamtim kako prva jedinica iz matematike ima utješan okus bakine juhe od rajčice. Početak ljeta ima kiselo sladak okus mamine šalše. Prvi prekid bio je slan zbog domaćeg pommes fritesa. I drugi isto. Veliki odmor u školi bio je dug i slastan poput sendviča koji mi je djed svako jutro pripremao kao da idem na Solunski front. Zimski praznici ispunjeni su okusom bratovih toplih palačinki, a Nova Godina miriše po tetkinoj sarmi. Mamurluk bi se sklanjao ispred telećeg pečenja, a promocija na fakultetu obilježena je ispod peke koja je bila iznad svih očekivanja. Sve sam mjerila u obrocima i znala da ću jednoga dana i ja svečano servirati uspomene svojoj obitelji.

O, kako li sam samo bila u krivu! Moji kulinarski dosezi bili su prilično skromni. Znala sam vješto otvoriti bocu vina, lijepo narezati sir i pristojno naručiti dostavu. Nisam znala ukusno pripremiti ribu, napraviti božanstveni rižoto ili pitu. Naposljetku sam saznala kako nisam u stanju ni skuhati tjesteninu bez suza i opeklina prvog stupnja.

Dok sam potišteno skupljala špagete s kuhinjskog poda moji gosti počeli su lagano pristizati. Jedan pogled na njihovu rastrojenu domaćicu bio je dovoljan da se kuharski klan brzo primi posla. Dok su meni uvalili punu čašu vina, samouvjereno su improvizirali s namirnicama. Kretali su se bez nervoze, po maloj kuhinjici kao dobro uštiman kvartet. Uskoro se preda mnom stvorio niz ukusnih jela, a prostorijom se proširilo veselje koje uvijek nastupa tik prije obroka. Uživali smo u jelu, dodavali posude pune mirisne hrane i veselo žvakali stvarajući nove uspomene. Tješili su me kako uz malo prakse i strpljenja svako može nauči kuhati. Omamljena hranom i vinom, naivno sam im povjerovala.

Nakon još koje boce vina moji uvaženi gosti krenuli su svojim kućama, a ja sam po prvi put vidjela u kakvom stanju se nalazi kuhinja. Sve površine bile su prekrivena tanjurima, zdjelama i čašama. Bilo je jasno kako preda mnom stoji još puno posla te večeri te da je pospremanje kuhinje prvi korak mog trnovitog kulinarskog puta.

U tom trenutku „mala od kužine“ zaplakala je po drugi put te večeri.

Pogledajte na Diva.hr
diva.vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice diva.vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice diva.vecernji.hr kliknite na "Slažem se".