U jednoj od najstarijih i najljepših zagrebačkih ulica, Pod zidom, podno katedrale, smjestio se klobučarski obrt Cahun.
Legendarna radnja čija su pokrivala za glavu oduševljavala gradske dame u vremenima dok se bez šešira nije izlazilo na ulicu, a gospodu činila otmjenima, ovdje je već punih 80 godina.
A sve se radi na isti način, ručno i to pod budnim okom Zlatka Cahuna. Iako je u mirovini, bez radionice kao da ne može, kao ni ona bez njega.
"Iako stari zanati pomalo odumiru, ljudi cijene ovakva mjesta gdje je temelj ručni rad iz kojeg slijedi kvaliteta, posebnost, ekskluzivnost. Kad kupujete tvorničku robu koja se radi u velikim serijama, pa i u našoj branši, onda je to uvijek ponavljanje istoga. Mi se, dok radimo ručno, možemo igrati s formama, idejama i na kraju dati nešto posebno mušterijama", kaže gospodin Cahun koji je u radionici odrastao učeći klobučarstvo od oca Josipa.
"Otac je počeo raditi 1935., a obrt je registrirao 1. siječnja 1936. To je 80 godina neprekinutog rada proizvodnje pokrivala za glavu, veliki jubilej za nas", priča s ponosom, baš kao što govori i o kćeri Josipi koja je, baš kao i on, od malih nogu uz brata Davora i majku Gordanu u radionici.
"Bilo mi je nekako normalno da ću jednog dana to i naslijediti i stvarno nisam razmišljala o fakultetu. Posla je bilo, puno se radilo, potražnja za pokrivalima bila je velika", kaže ona.
Bila su to druga vremena, ljudi su više držali do toga da imaju šešir na glavi, barem za posebne prigode. A i zime su bile mnogo jače i puno duže, šeširi su bili nezaobilazni.
Obitelj je ovdje zajedno radila, planirala, dogovarala i pregovarala. I objedovali su u radionici. Priznaju kako je prije bilo, a i ljudi su više držali do sebe. No, ne pada im na pamet prestati s radom.
"Ima ljudi, naročito mladih, uspješnih ljudi, koji se vole lijepo odjenuti, pa dođu i uzmu kod nas fine ekskluzivne šešire. Pogotovo prava dama želi imati nešto posebno. Ne seriju, nego šešir koji ima dušu i zbog kojega će je na kraju krajeva zapaziti kad prošeta gradom ", tvrdi gospodin Cahun.
A put jednog šešira, od ideje pa sve do glave ponosnog vlasnika, nije nimalo jednostavan.
"Ima mnogo faza i tu zahvaljujem dragom bogu što je tata još u snazi i može pomoći. Dosta je faza koje su fizički jako zahtjevne jer se sve radi ručno. Nemamo preše, nemamo modernu tehnologiju. Mogli bismo ih imati, ali onda to ne bio bio ručni rad. Mi se i dalje držimo onoga kako je radio moj djed, pa onda moj tata, pa sada i ja", povjerila je Josipa koja će, kao i oni, ovdje dočekati mirovinu.
No njezin rad i ljubav prema šeširima zasigurno neće završiti s tom birokratskom formalnosti.