Ono što se činilo kao još jedno bezbrižno dubrovačko ljeto, ubrzo se pokazalo kao produžna nastava. Mama je uvela pravilo da nakon ručka, dok je vani zvizdan a u kući siesta, moram pročitati nekoliko stranica knjige.
Nisam dobro primila tu vijest i priredila sam joj performans za pamćenje. Kakva Marina Abramović?! Izmjenjivala sam bijesne piruete s vrištanjem u fetalnom položaju, sve dok se nisam potpuno iscrpila i zaspala. Kad sam se probudila kraj mene je ležala šarena knjiga – „Pet prijatelja na otoku s blagom“. Naravno da nije bilo šanse da idem čitat to smeće. Možda sam izgubila bitku, ali ne i rat. Moram ostati čvrsta i pokazati toj ženi, koju sam do tada zvala majkom, tko je šef u ovoj kući na moru. Osim toga, kakva je to naslovnica? Neka djeca s psom trče po plaži obučena od glave do pete. Ja sam s prijateljima na plaži uvijek u kupaćem. Ovi nacrtani luzeri su na plaži u vestama. O, mama glupa li si. Da mi je samo znati tko ti je podvalio ovo? Uzela sam knjigu u ruke samo da vidim ima li unutra još koja slika ovih jadnika.
Petnaest minuta kasnije sjedim uspravno na krevetu i čvrsto stišćem otvorenu knjigu. OVA DJECA SU PRAVI DETEKTIVI! Blago njima, kako uzbudljivo! Kod njih se ne odmara nakon ručka i nije im domet navečer igrati skrivača kao što je slučaj kod mojih prijatelja. Da bar mogu biti s njima, a ne s ovim svojim luzerima. I kod njih je sve tako na-pe-to! Idu kroz podzemne tunele, traže blago i ne boje se hodati po mraku sami... Odjednom me iz transa prenulo kucanje na vratima. Toliko sam se uplašila da mi je knjiga ispala iz ruku. Mama je ušla u sobu kao da se ništa nije dogodilo i rekla „Ajmo na plažu, mala“. Nisam htjela pokazati da mi se knjiga sviđa, pa sam je šutnula pod krevet i hinjenom ravnodušnošću krenula na plažu. I dalje sam se ljutila na nju, ali sada najviše što me odvojila od onih neustrašivih klinaca.
Na plaži je bilo okej, uobičajeno. Red skakanja, red kartanja, pa opet malo skakanja. Reklo bi se klasika. Nikakvih zločina za riješiti, nikakvog blaga i nikakvog posebnog uzbuđenja. Čim smo se vratili u kuću navalila sam na knjigu kao nespašena. Ponovno su me Dick, Annie, Julien i George primili u svoju družinu i nastavili smo rješavati zločine. Na sveopće iznenađenje knjigu sam progutala u dva dana. Sjećam se osjećaja praznine nakon pročitanoga zadnjeg retka. Htjela sam još tog uzbuđenja, trebao mi je adrenalinski šut. Nisam bila spremna tako naglo odvojiti se od novih frendova. Bila sam u krizi. Ipak, mama (kojoj sam do 56.stranice već oprostila) imala je, u pričuvi, još hrpu nastavaka s mojim novim prijateljima. Ni danas ne znam otkud je izvlačila sve te knjige. I to godinama. Da ne duljim, ljeto sam provela zatvorena u sobi gutajući knjige, a ovoga puta tjeranje na plažu rezultiralo je napadima histerije.
U tim mojim malim godinama naglasak je bio na histeriji, a ne na razlogu. Zapravo, sad kad razmislim, baš sam bila grozno dijete. S vremenom sam pročitala kompletan petoprijateljski serijal i ubrzo se zaljubila u Harryja Pottera. Svašta sam čitala. Škola mi je dogovorila dejtove i s nekim opakim likovima poput Raskoljnikova te kenjkavim ženicama poput Emme Bovary. Neke knjige su mi se svidjele, neke razljutile, ali svaka je ostavila traga. Nepovratno sam se navukla na čitanje i čitala sve - od kapitalnih djela svjetske književnosti do chick lita. Nije bilo bitno što čitam, samo da se uvučem u neki novi svijet. Neprimjetno sam ulazila u nepoznate kuće, hodala u tuđim cipelama i sjedila za stolom s ljudima koje inače nikada ne bih dobila priliku upoznati. Nebrojeni likovi bili su posve drugačiji od mene, dok su neki razmišljali isto kao ja. I jedni i drugi pomogli su da bolje razumijem svijet oko sebe.
Christiane F. me naučila da je droga zlo. Bridget Jones me udaljila od slatkorječivih plejboja, a Elizabeth Bennet naučila ponešto o sazrijevanju. Romeo i Julija naučili su me cijeniti moderna sredstva komunikacije kao što su telefon, mobitel i elektronička pošta. Adrian Mole me naučio da se čips ni u ludilu ne jede nakon operacije krajnika, a Don Quijote da je bitno držati se ideala, ma kako te ludim doživljavao ostatak 3b razreda. Iz Homerove Ilijade nisam bog zna što naučila, ali sam se dobro osjećala kad sam napokon pročitala tu dosadu od knjige. Veselje je bilo kratkog vijeka, jer – Odiseja. Čuda možete naučiti iz književnosti, posebice ako ste spremni učiti na tuđim greškama.
Naravno, dozvoljeno je da vam se potkrade koja pogreška. Recimo, ja sam nedavno primijetila kako mi se, sve češće, knjige koje planiram pročitati samo gomilaju. Nikada nisam manje čitala jer me posao potpuno zaokupio. Osim nepročitanih knjiga gomilala sam i stres. Izgubila sam vrijeme „za čitanje“ jer sam svaki slobodni trenutak koristila tražeći najbolji način za opuštanje od radnog dana. Bilo je tu dosta dobrih pokušaja, od trčanja i boravka u prirodi preko kuhanja, pa sve do joge i meditacije. Ali ništa nije bilo efikasno kao moja prva ljubav – čitanje. I tako sam se nedavno vratila svojim papirnatim prijateljicama. Svaki dan započinjem i završavam uz knjigu. Ponekad je to samo nekoliko stranica, ali i to je dovoljna terapija da zaboravim na obaveze i nervozu. Knjige zaista liječe dušu bolje od ičega.
Osim možda čokolade. I ona je prilično efikasna.