Katarina Matulin novo je ime koje ćete htjeti zapamtiti: Odjeća koja ima svoj karakter

Mlada dizajnerica nedavno je prikazala svoju novu kolekciju Forget Me Not, a u razgovoru s njom saznajemo zašto je zaista nezaboravna.
Vidi originalni članak

Jedna je od najtežih stvari u životu pronalazak ljepote u patnji. Neki smatraju da je to nemoguće, a drugi smatraju da se u tome krije smisao. Drugoj skupini pripada i Katarina Matulin, dvadesetpetogodišnja dizajnerica iz Klinča Sela. Iako je za vrijeme studija Modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu dizajnirala više upečatljivih kolekcija, njena diplomska kolekcija Forget me Not inspiraciju pronalazi upravo u (skrivenoj) ljepoti tužnog događaja, točnije viktorijanskom ritualu žalovanja. Kako je njen dizajnerski put započeo i u kojem smjeru ide, odgovorila nam je kroz nekoliko pitanja.

Sjećaš li se trenutka u kojem si shvatila da moda za tebe nije samo interes, nego način na koji želiš izražavati sebe?

Ne mogu izdvojiti jedan konkretan trenutak u kojem sam to shvatila. Oduvijek su me privlačila različita umjetnička područja, a moda i tekstil nekako su mi od svega toga najprirodnije došli. Nakon upisa tekstilnog odjela u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna više nikada nisam pomišljala na neku drugu karijeru. Bilo mi je važno steći formalno obrazovanje u području mode, a svoje sam obrazovanje nastavila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, gdje sam imala priliku ozbiljnije razvijati vlastiti pristup modnom dizajnu. Posebno me privukla mogućnost da kroz odjeću povežem različite umjetničke interese. Odjevne predmete nikada nisam promatrala isključivo kao funkcionalne komade namijenjene nošenju, već i kao oblik umjetničkog izražavanja.

Koliko je Katarina kao osoba prisutna u svakom komadu koji nastaje pod tvojim imenom?

Potpuno sam prisutna u svakom komadu koji stvaram i trudim se ne izrađivati odjeću samo kako bih popunila određeni broj kombinacija ili zaokružila kolekciju. Važno mi je da svaki komad ima svoju priču i da mu posvetim jednaku pažnju. Želim da svaka kreacija koju napravim ima svoj karakter i da, osim što prenosi određenu priču ili koncept, na neki način odražava i moju osobnost te vrijednosti do kojih držim. Jako mi je važan i sam način izrade, u koji dajem najviše sebe. Vrijeme koje ulažem u stvaranje i minuciozni ručni rad čini da kreacije koje radim na neki način postanu dio mene, jednako koliko sam i ja dio njih. Puno pažnje posvećujem tome da sve što izradim ima određeni modni rukopis koji se može povezati s mojim imenom. Voljela bih da ljudi, kada čuju moje ime, prije svega pomisle na odjeću koju stvaram jer se upravo kroz nju najbolje izražavam. Iako teme kojima se bavim ne moraju nužno biti autobiografske, način na koji ih interpretiram i prenosim u odjeću uvijek je osoban.

Kada bi svoj dizajnerski rukopis morala opisati kroz tri riječi, koje bi odabrala?

Konceptualan, eksperimentalan i detaljistički.

Postoji li neki dizajner, umjetnik, književno djelo ili povijesno razdoblje kojem se uvijek iznova vraćaš?

Ne postoji određeni dizajner, umjetnik, književno djelo ili povijesno razdoblje kojem se uvijek iznova vraćam. Nastojim zadržati što širi pogled i ne ograničavati se na određene izvore inspiracije. Volim da svaka nova kolekcija donese neku drugačiju temu i prostor za novo istraživanje, umjesto da se stalno vraćam istim referencama.

Forget Me Not naziv je koji već sam po sebi nosi snažnu emociju. Kako je nastala ideja za kolekciju i zašto si upravo viktorijansko žalovanje odabrala kao njezino polazište?

Prije svega, privukla me kompleksnost viktorijanskog sustava žalovanja, u kojem je gotovo svaki aspekt bio definiran određenim pravilima i običajima. Od ponašanja i odijevanja, preko trajanja pojedinih faza žalovanja, pa sve do bogate kulture umjetnosti, tradicija i rituala vezanih uz smrt i gubitak. Fasciniralo me koliko je široko i detaljno bilo razrađeno jedno tako specifično područje svakodnevnog života.

Smrt, gubitak i žalovanje nisu teme koje se često obrađuju u modi. Što te privuklo upravo toj pomalo mračnoj, ali istovremeno vrlo intimnoj temi?

Posebno me zainteresirala viktorijanska kultura očuvanja uspomena na preminule. Zanimljivo mi je bilo koliko su vremena i pažnje posvećivali izradimemorijalnih predmeta koji su ih podsjećali na osobe koje su izgubili. Danas se sjećanje često obilježava putem društvenih mreža i objava posvećenih preminulima, dok su viktorijanci razvili čitav niz običaja i predmeta koji su imali svoju svrhu i značenje. Uz to mi je bilo zanimljivo i koliko su stroga društvena pravila određivala način na koji se žalovanje trebalo pokazivati u javnosti. Neobično mi je da je nešto toliko osobno, poput gubitka bliske osobe, bilo toliko detaljno regulirano. Tijekom rada na kolekciji više sam se usmjerila na temu sjećanja, a manje na samu smrt. Zanimalo me kako emocije povezane s gubitkom prenijeti kroz odjeću, bez doslovnog prikazivanja tuge, i pronaći neke nježnije aspekte cijele tematike. S druge strane, odabir ove teme bio mi je zanimljiv i s dizajnerske strane. Moji su prethodni radovi uglavnom bili dosta usmjereni na boju, pa mi je stvaranje cijele kolekcije gotovo isključivo u crnini predstavljalo određeni izazov. Zanimalo me kako ću kroz različite materijale, teksture, detalje i siluete postići raznolikost unutar tako ograničene palete.

U viktorijansko doba odjeća je bila svojevrsni vizualni jezik žalovanja. Fascinira li te mogućnost da odjevni predmet može prenijeti emociju koju možda ne znamo izraziti riječima?

Ta mi je ideja posebno bliska jer ni sama nisam osoba koja uvijek zna riječima izraziti sve što joj je u glavi. Upravo mi zato stvaranje odjeće pruža mogućnost da prenesem neke misli i osjećaje koje možda ne bih znala verbalizirati. Kroz rad na ovoj kolekciji dodatno sam shvatila koliko se toga može ispričati jednim odjevnim predmetom, ne samo kroz njegovu cjelokupnu siluetu, već i kroz izbor materijala, teksture i najsitnije detalje. Fascinantno mi je da odjevni predmet može prenijeti emociju bez ijedne izgovorene riječi, a da pritom svaka osoba u njemu može prepoznati nešto drugačije. Netko će možda osjetiti upravo ono što sam željela prenijeti, dok će netko drugi u istom komadu pronaći neku vlastitu asocijaciju.

Kolekcija prati tri faze žalovanja: Deep Mourning, Ordinary Mourning i Half Mourning. Kako si emocionalni proces gubitka prevela u siluete, teksture, boje i konstrukciju odjeće?

Od početka mi je bilo važno podijeliti kolekciju u tri faze kako bih kroz njih mogla ispričati širu priču, neovisno o pojedinačnim konceptima svakog odjevnog predmeta. U prvoj fazi, Deep Mourning, željela sam prikazati osjećaj izolacije i težinu početnog razdoblja žalovanja. To sam prenijela kroz predimenzionirane siluete koje djeluju teško i zatvoreno. Bilo mi je važno da početni modeli prenesu osjećaj povlačenja u sebe i trenutaka najveće boli i tuge.

Druga faza, Ordinary Mourning, više je usmjerena na memorijalne predmete, kosu i nakit. Posebno sam se posvetila komadima sastavljenima od velikog broja manjih elemenata koji se ponovno povezuju u jednu cjelinu. Kroz takav pristup željela sam prikazati složenost emocija i samog žalovanja, koje se sastoji od mnogo različitih slojeva, od kojih nisu svi odmah vidljivi.

Posljednja faza, Half Mourning, vizualno je opuštenija. Kroz srebrne elemente, fluidnije materijale i otvorenije siluete željela sam postići osjećaj da s vremenom bol postaje lakša i da se proces žalovanja postupno privodi kraju. Za mene ta faza predstavljaprihvaćanje gubitka, ali ne i zaboravljanje osobe. Uspomena ostaje, samo se s vremenom mijenja način na koji je nosimo sa sobom.

Postoji li jedan look iz kolekcije koji ti je osobno najbliži i koji na najbolji način sažima njezinu priču?

Osobno mi je najbliži look 05, Turned to Stone. Na njemu sam radila gotovo godinu dana, i jedan je od onih za koji sam se tijekom procesa najviše pitala hoću li ga uspjeti izraditi, najviše zbog njegove kompleksnosti. Zato mi je posebno drago što nije ostao samo na skici i što sam ga na kraju uspjela realizirati upravo onako kako sam zamislila.

S druge strane, mislim da look 9, Forget Me Not, najbolje sažima ideju kolekcije. Temelji se na cvijetu nezaboravka, koji simbolizira očuvanje uspomene i izravno prenosi glavnu ideju kolekcije.

Koliko je bilo važno istraživanje povijesnih izvora, običaja i predmeta prije nego što si krenula u sam proces dizajniranja?

Jako! Općenito, prije nego što krenem u dizajniranje, dobro istražim temu, razvrstam izvore u nekoliko skupina i napravim plan kako ih želim iskoristiti kroz dizajn. Kada imam dovoljno opsežno istraživanje, volim se posvetiti i vizualnim izvorima. Oni me ponekad najviše inspiriraju jer već na prvi pogled u njima vidim mogućnosti za njihovo prenošenje u odjevne predmete, od određenih silueta do detalja koji možda na prvi pogled djeluju nevažno, ali meni postanu glavni izvor inspiracije. S obzirom na to da sam na ovoj kolekciji radila gotovo dvije godine, istraživanje povijesnih izvora nije završilo s izradom početnih skica, već se nastavilo tijekom cijelog procesa. To mi je omogućilo da se postupno upoznajem s novim aspektima viktorijanskog razdoblja i pronalazim izvore koje u početku možda nisam ni uzela u obzir. Svaki od 31 odjevnog predmeta u kolekciji ima vlastitu povijesnu referencu i polazište, bilo da je riječ o određenom običaju, tradiciji, memorijalnom predmetu ili nekom apstraktnijem emocionalnom aspektu žalovanja.

Tvoj rad obilježavaju ručna izrada, eksperimentiranje s materijalima i neobične konstrukcije. Što za tebe dolazi prvo: ideja, materijal ili forma?

To dosta ovisi o samoj kreaciji. Za neke odjevne predmete već na početku imam vrlo jasnu sliku kako želim da izgledaju, dok kod drugih prvo znam od kojeg ih materijala želim izraditi, pa tek onda razvijam crtež. Kada započnem sa skiciranjem, uglavnom se trudim ne razmišljati previše o načinu izvedbe jer se ne želim unaprijed ograničavati. Volim polaziti od toga da je gotovo sve moguće na neki način prenijeti u stvarnost, čak i ako je potrebno pronaći potpuno drugačiji način izrade od onoga koji sam prvotno zamislila.

Koliko si spremna eksperimentirati i riskirati tijekom stvaranja, čak i kada ne znaš hoće li određena ideja na kraju funkcionirati? Postoji li neka tehnika koju si tijekom rada na ovoj kolekciji prvi put isprobala?

Iza gotovo svakog odjevnog predmeta koji na kraju vidimo u kolekciji stoji nekoliko neuspjelih prototipova ili čak potpuno izrađenih odjevnih predmeta s kojima nisam bila zadovoljna. S obzirom na to da apsolutno sve izrađujem sama, u potpunosti ovisim o vlastitoj izvedbi. Svjesna sam da će uvijek biti trenutaka kada neću biti zadovoljna rezultatom i kada ću nešto morati napraviti ponovno. Potrebno je puno truda, vremena i isprobavanja dok ne uspijem dobiti ono što sam prvotno zamislila, a da pritom zadrži određenu razinu funkcionalnosti. To zna biti vrlo naporno i frustrirajuće, pogotovo ako se tijekom izrade pokaže da određena ideja jednostavno ne funkcionira onako kako sam htjela. Ipak, kada sve završim, zadovoljna sam što nisam odustala. Vjerujem da svaki neuspjeli pokušaj ima svoju svrhu i da me često vodi do boljeg rješenja. Što se tiče tehnika, volim eksperimentirati i trudim se da u svakoj kolekciji isprobam što više različitih. Tijekom rada na Forget Me Not prvi sam se put okušala u izradi cijelih odjevnih predmeta od privjesaka koji su pojedinačno povezivani metalnim alkicama. Onda tehnika embosiranja koju smatram jako opuštajućom. I uz to sam napokon isprobala i DTF tisak, koji sam već dugo željela koristiti u svom radu.

Nakon kolekcije „Forget Me Not”, osjećaš li da si zaokružila jedno kreativno poglavlje ili te njezina tema i dalje inspirira za daljnje istraživanje?

Mislim da sam s temom viktorijanskog žalovanja završila. Kolekcija je toliko duboko ušla u tu tematiku da zasad nemam potrebu ponovno joj se vraćati. Dok mi je viktorijansko razdoblje kao takvo i dalje jako zanimljivo. Ima drugih tema koje nisu povezane sa žalovanjem, a koje bih voljela razraditi u nekim od budućih radova. Što se tiče same kolekcije, imam još ideja za neke izvedenice modela. Voljela bih neke od njih napraviti i u boji. Mislim da bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi izgledali izvan potpuno crne palete.

Što bi voljela da osoba osjeti kada prvi put odjene komad s tvojim potpisom?

Voljela bih da se osoba u mojoj odjeći osjeća autentično, možda čak i pomalo neobično. Ne smeta mi ako odjevni predmet dođe u prvi plan i na neki način zasjeni osobu koja ga nosi. Zapravo, upravo me to jako privlači. Volim ideju odjeće koja nije samo nešto što vidimo, nego i nešto što potiče na istraživanje. Privlači me kada odjeća ima neku svoju dinamiku, kada se kreće, mijenja oblik, proizvodi zvuk pri pokretu ili ima teksturu koju poželimo dodirnuti. Voljela bih da netko, kada vidi neki moj rad, ima potrebu prići bliže, pogledati ga izbliza i otkriti detalje koje možda nije odmah primijetio.

Što misliš da je najveći izazov za mlade hrvatske dizajnere koji žele graditi autentičan i prepoznatljiv identitet?

Rekla bih da su jedan od najvećih izazova zapravo sami kupci. Čini mi se da na našem tržištu nema dovoljno raznolikosti u osobnim  modnim stilovima i ljudi koji bi bili spremni nositi nešto drugačije, čime bi se otvorio prostor za različite dizajnere i njihove specifične publike. Imam osjećaj da se većina dizajnera obraća sličnoj skupini kupaca, čiji se način odijevanja često temelji na prolaznim trendovima. Zbog toga se i sami dizajneri okreću sličnim modelima, uz tek nekemanje razlike, pa se postupno gubi granica između njihovih autorskih rukopisa i onoga po čemu bi se trebali međusobno razlikovati.

Misliš li da moda danas ima dovoljno prostora za konceptualne i eksperimentalne dizajnere ili se od mladih autora ipak očekuje da stvaraju komercijalno prihvatljivije komade?

Iz svoje perspektive rekla bih da je danas dosta teško pronaći ravnotežu između vlastitih kreativnih interesa i onoga što tržište traži. S jedne strane, željela bih imati slobodu razvijati svoje ideje i raditi na konceptualnim i eksperimentalnim projektima, ali s druge strane svjesna sam da od toga nije jednostavno živjeti. Dizajneri koji žele graditi karijeru u modi ipak se moraju prilagođavati tržištu i stvarati komercijalno prihvatljivije komade, čak i kada to nije smjer u kojem se zapravo žele razvijati. Mislim da je upravo taj pritisak jedan od većih izazova za mlade dizajnere.

Od E.T.-ja do ljubavnih pisama: Zašto dizajneri u odjeću sve češće skrivaju osobne priče
Panettone je nezaobilazan dio blagdana, a Boogie ove godine donosi šest neodoljivih okusa
Golemi skulpturalni rukavi ukrali su svu pozornost: Florence Pugh odabrala je modno izdanje koje se pamti

Pogledajte na Diva.hr
Vezani članci
diva.vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice diva.vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice diva.vecernji.hr kliknite na "Slažem se".