Da biste napravili dobar film, potrebne su vam tri stvari: scenarij, scenarij i scenarij - govorio je američki redatelj Alfred Hitchcock. Da su suvremenici, Irena bi bila djevojka po njegovoj mjeri - lijepa i pametna plavuša, uz to i uspješna redateljica koja piše scenarije za svoje filmove.
I Alfred bi se njoj svidio jer Irena voli sve što je “old school”: skuplja stare filmske postere, gleda stare filmove i snima filmove o retro temama. U filmu “Dragi Lastane!” otkrila je tko se krije iza lika Lastana koji je odgovarao na pitanja djece u kultnom časopisu Modra lasta, u kratkom filmu “I love YU” vratila se u šezdesete uz atmosferu šansone “Bila je tako lijepa”, dok je u “Neželjenoj baštini” istražila nelijepu sudbinu spomenika NOB-a u eri postkomunizma.
I erotika je “retro” ili bolje rečeno vječna tema pa se njome bavila u svom igranom filmu “7seX7”. Irena je znatiželjna, zaigrana umjetnica kojoj je jedini problem što nema dovoljno sati u danu. Posljednjih je pak bila angažirana organizacijom netom završene Noći hrvatskog filma i novih medija, čija je umjetnička voditeljica.
Za početak, kako je prošla ovogodišnja Noć?
Odlično! Održala se diljem Hrvatske i inozemstva, i to u šest gradova u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Otočac, Nova Gradiška, Šibenik, Dubrovnik) ali i u četiri države (Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Rumunjska), što je bila jedinstvena prilika da gledatelji uživaju u besplatnom maratonu više od stotinu najboljih domaćih filmova svih žanrova, od onih iz daleke prošlosti do današnjih, i gledaju ih u kinodvoranama na velikom platnu, uz posebnu atmosferu koja od početaka prati to bogato filmsko događanje. Zaista sam sretna jer je ove godine zabilježen rekordan broj posjetitelja, posebno mlađih generacija kojima se i predaje vrijedna domaća filmska baština.
Jeste li se nakon svog tog posla i organizacije uspjeli opustiti i malo tulumariti?
Dobro pitanje, nažalost nisam, jer nakon svake Noći dolazi onaj manje atraktivan dio posla, a to je pisanje bezbroj izvještaja i rješavanje faktura. Ali sve je lakše kad vidim fluktuaciju ljudi koja se izmjenjuje na raznim filmskim blokovima i osmijehe na licima ljudi dok pjevuše omiljene filmske melodije svoga djetinjstva koje smo ove godine imali prilike čuti na koncertu filmske glazbe “Melodije velikog ekrana” u izvedbi mješovitog zbora Cappella Odak. Kako ne zaboraviti sve probleme ovog svijeta kad je ispred vas likom, filmom i zvukom jedan Baltazar. Uživali smo i u melodijama “Vlaka u snijegu”, “Tko pjeva zlo ne misli”, Servantesa iz “Malog mista”, “Stele”…
Uza sve što radite (snimili ste više od 35 filmova), stignete li spavati i odakle potreba za tolikom produktivnošću?
Sad ih je već 41. Talent je najvažniji faktor. I činjenica da spavam četiri sata, za što mislim da je moja prednost, iako sumnjam da bi se doktori složili. Ništa mi nije teško jer volim umjetnost, režiju i pisanje.
Pišete scenarije, napisali ste i knjigu “Eros na filmu”, bavili se politikom u stranci Ive Josipoviča, no režija je ipak vaša najveća ljubav. Kako je biti žena u jednoj i dalje pretežno muškoj branši? I zašto ima više muškaraca redatelja?
Vremena su se promijenila, više se ne dijele na žene režiserke i muškarce režisere, Sjećam se da sam na Pulskom filmskom festivalu 2011. bila treća žena koja je u dugoj povijesti Hrvatske snimila dugometražni igrani film, s tim da sam bila najmlađa do dana današnjeg.
Prije desetak godina bilo je potpuno drukčije. Tada su se žene zaista trebale puno više dokazivati od muškaraca. Muškarci su uvijek dobivali bezbroj novih šansi iako je nekima broj gledatelja na kinoblagajnama bio manji od 100. Žene su teško dolazile u priliku snimiti film, a nakon prvog teško su imale novu šansu. Muškaraca režisera ima više iz jednostavnog razloga. Kvota za upis na filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu je samo četiri godišnje. Kako je na prijamnom ispitu bilo više muškaraca, tako ih se više i upisivalo. Čula sam da se u novije doba taj omjer izjednačio, ali uvijek sve ovisi o generaciji.
Režisere mnogi zamišljaju kao osobe koje sjede u nekom stolcu i naređuju. Kako taj posao zapravo izgleda?
Laicima koji prvi put dođu na filmski set mi doista izgledamo kao šefovi koji sjede i naređuju svima okolo. Što se toga tiče, glas mi se već toliko ispraksirao da mi je megafon postao apsolutno nepotreban. Režiser je onaj koji drži sve konce u rukama, jedini koji je u projektu od prvog do posljednjeg dana, onaj koji sve to godinama smišlja, dorađuje, sastanči s koproducentima, druge pokušava uvjeriti u svoju viziju i traži isto takve vizionare. Ako ima sreće, napokon snimi film, nakon čega mjesece provodi u montaži i postprodukciji. Zatim počinje onaj javnosti vidljiv dio, slanje filma na festivale, premijera, promocija. Filmu je u montaži darovan život i on nakon toga počinje samostalno živjeti i putovati. Jako volim odlaziti na filmske festivale jer mi je neponovljiv doživljaj gledati svoj uradak s publikom. Kad film dopre do publike, on postaje nezaboravan na celuloidnoj vrpci našeg sjećanja. Nažalost, režiser u Hrvatskoj najviše vremena provodi za kompjutorom, trudeći se scenarije i troškovnike sažimati u hrvatsku zbilju.
Od erotske humorne drame do dokumentarca posvećenog tekovinama i ruševinama antifašizma, autorica ste prilično šarolikih projekata. Je li riječ o svestranosti, radoznalosti?
Većina mojih igranih i dokumentarnih filmova retro je tematike. Bilježe događaje kojih više nema ili ih uskoro neće biti (“Sudbina broja 13”, “Rastanak”), ali isto tako ponekad upozoravaju javnost na neke probleme i socijalne su tematike. Erotska humorna drama samo je na prvi pogled bila veselo lepršava, ispod površine radilo se o raznim emotivnim devijacijama kao i usamljenosti, velikom problemu i temi 21. stoljeća. U “7seX7”, sjetimo se, dio radnje događao se u Vinyl Shopu, glavni junaci “briju” na VHS, Zagija, analognu fotografiju, pjesnička natjecanja. Svi ti filmovi i teme za mene su komadići bakina kristala, dio nečega što je razbijeno, a ja ih pokušavam popraviti. Film koji je dopro do srca mladih, ali i onih puno starijih definitivno je dugometražni dokumentarni film “Dragi Lastane!” Kao i za brojnu djecu, Lastan i Modra lasta su i za mene bili nezaobilazan dio odrastanja. Uvijek se najprije čitala Lastanova rubrika i strip na zadnjoj stranici, a tek onda sve ostalo. Za stotine tisuća djece Lastan je bio mitski junak. Sličio im je Batmanu i Supermanu jer je mogao letjeti i mogli su se u njega pouzdati. Drago mi je da sam baš ja udahnula filmski život Lastanu i otkrila najdulje čuvanu tajnu hrvatskog, ali i svjetskog novinarstva. “Neželjena baština” također se preko noći prometnula u festivalski hit i nakon prošlogodišnje premijere na Sarajevskom filmskom festivalu ne prestaje putovati po festivalima i skupljati nagrade.
Na čemu trenutačno radite? Ili da preformuliramo, na čemu sve trenutačno radite?
Završila sam jednu veliku dokumentarnu seriju koja će se uskoro emitirati, a u ladici imam scenarij za dva dugometražna igrana filma, jedan divan ljubavni triler, radnog naziva “DeCadenza”, zatim film ceste, crnu komediju, zapravo tragikomediju naziva “Put preko četiri svijeta”, o grupi ljudi u skučenom prostoru koji se trpe glumeći iskrenost jer im je to jedini okvir za preživljavanje. Voljela bih raditi i animirani film, ostvarila sam divnu suradnju s Ivanom Guljašević na tom polju. U početnim sam fazama pisanja libreta za novu operu, nagovaraju me i za kazalište… A ovaj mjesec sam ponovno studentica. Uskoro me čeka obrana doktorata iz dramskih i audiovizualnih umjetnosti.
Atraktivna ste mlada žena, koliko vam je to u karijeri pomoglo, a koliko odmoglo?
U karijeri mi je to, nažalost, odmoglo jer u našoj sredini nije preporučljivo izgledati izvan nekih ustaljenih kanona i okvira za određeni tip zanimanja. Zapravo, riječ je o predrasudama. Da živim negdje vani, možda mi izgled ne bi pomogao, ali ne bi ni odmogao. Zapravo, jedino što bi u ovom poslu trebalo biti relevantno su talent i umjetničko djelo.
Jeste li kad osjetili tuđu zavist?
Nažalost, često. Ponajviše od onih kojima nedostaje talenta. Velikim umjetnicima zavist je strana.
Kad ste otkrili umjetničku crtu, kad ste prvi put pomislili da biste voljeli režirati filmove?
Najranija sjećanja me, osim za '“Muzički tobogan”, vežu za “Naše malo misto”. Imala sam samo dvije-tri godine kad sam prvi put gledala tu seriju, a i danas se sjećam nekih epizoda. Kao svako dijete počela sam s crtanim filmovima. Roditelji su me svaki vikend vodili na razne kreativne radionice u Lisinski. Već tada sam znala da se želim baviti filmom. Stalno sam nešto crtala i pisala, čak sam jedno ljeto svu djecu na moru angažirala u lutkarskoj predstavi koju sam sama osmislila. Za film sam se definitivno odlučila u petom razredu osnovne škole kad sam pogledala naslove Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli'” i '“Imam dvije mame i dva tate”. Plakati tih filmova mi i danas krase radnu sobu. Početkom srednje škole upisala sam se u Kino klub Zagreb, a kasnije na Akademiju dramske umjetnosti.
Koji su filmovi na vas najviše utjecali i zašto?
Na mene su u početku najviše utjecali talijanski neorealisti Vittorio De Sica i Luchino Visconti, kao i francuski novi val, najviše Jean-Luc Godard i Alain Resnais. Zašto? Ah, to je ljubav…
Uz režiranje, koliko imate vremena za gledanje filmova i koji vas je posljednji oduševio?
Mi redatelji smo malo posebni što se tiče filmova, najviše ih gledamo na filmskim festivalima. Posljednji film koji me oduševio je belgijski “Potpuno novi zavjet” redatelja Jacoa Van Dormaela. Iznimno lucidna i originalna komedija koja zapravo to nije. Također me očarala serija “Mladi papa” mog omiljenog redatelja Paola Sorrentina s Judeom Lawom.
Da možete sastaviti glumački tim iz snova i režirati neki remake, koji bi to film bio i s kojim glumcima?
To bi bio remake “Ronda”, Jude Law bio bi Relja Bašić, Lea Seydoux bila bi Milena Dravić, a Jeremy Irons utjelovio bi lik Steve Žigona.
Igrani film ili dokumentarni, što je veći izazov ili radost?
Poznata je tvrdnja Jean-Luca Godarda da svaki igrani film teži biti dokumentarni, a svaki dokumentarni - igrani. U 21. stoljeću, usudit ću se reći, granice između igranog i dokumentarnog filma postale su nevidljive i slobodne. Volim podjednako i dokumentarni i igrani film, a možda čak najviše eksperimentalni. Svaki novi film najveći mi je izazov i najveća radost.
Privlači li vas Hollywood?
Mislim da ne postoji filmski redatelj na ovom svijetu kojeg ne privlači Hollywood. Privlači me bogatstvo mogućnosti, produkcije, postprodukcije i distribucije filma širom svijeta.
Pretpostavljamo da i Hrvatska ima neke svoje lokalne Harveye Weinsteine, jeste li kad dobili neku nemoralnu ponudu?
Uvijek sam na vrijeme prepoznavala moguće neugodnosti i izbjegavala ih.Mislim da su takvi događaji brutalan oblik diskriminacije žena i da bi nasilnici morali snositi posljedice. Nažalost, naša kultura još tendira izjednačavati nasilnika i žrtvu.
Što radite u slobodno vrijeme? Skupljanje starih stvari jedna je od vaših strasti.
Kad stignem, volim prošetati po sajmovima antikviteta ili antikvarijatima, volim podjednako Britanac i Hrelić. Veliki sam skupljač svojih uspomena i uspomena kolektivne memorije. Posebno volim skupljati filmske plakate, to mi je jedna od strasti, također i gramofonske ploče te CD-e s filmskom glazbom.Slobodno vrijeme najviše volim koristiti za putovanja, a putovanja su zapravo filmski festivali, što je posao, ali onaj slatki dio. Da, i muzejski dućani su mi tiha patnja, a od suvenira najviše volim unikatne šalice i magnete.
Već ste 10 godina u vezi s redateljem Brankom Ištvančićem, vidite li se uskoro u braku, s djecom?
Iza nas je puno zajedničkih projekata, to zbližuje ljude. A za ostalo, mogu reći, sve u svoje vrijeme. Nisam od ljudi koji previše planiraju.
Što prvo primijetite na muškarcu?
Vizualni sam tip i prvo primijetim svijetlu put, svijetlu kosu, osmijeh ili plave oči. Plavušani. Zatim uočim sklonost prema umjetnosti i talent.
Kako biste se opisali u četiri riječi, koje su vaše dominantne osobine?
Upornost, radoholičarstvo, strastvenost, idealizam.
Imate li neostvarenih ambicija, želja?
Imam, slikovito rečeno, pun ormar projekata i planova. Htjela bih raditi film u holivudskim uvjetima. Htjela bih režirati mjuzikl i operu. Puno putovati, upoznavati nove ljude. Kad odgovaram na ovakvo pitanje, uvijek se sjetim one pjesme, popularne još od vremena mladosti mojih roditelja. Čini mi se, Ivo Robić pjevao je simpatičnu pjesmu o maloj djevojčici punoj velikih želja. Tako se osjećam.