Pod dojmom njegove nedavne i većini neočekivane smrti, teško je sjetiti se glazbenika čiji je utjecaj bio tako dalekosežan, koji je originalnošću utjecao na tako mnogo područja pop-kulture.
U njezinim će analima ostati jedinstven – ni jedna rock zvijezda nije na isti način ni tako drastično mijenjala i glazbenu industriju i razmišljanja ljudi. Od Ziggyja Stardusta do Thin White Dukea i Aladdina, od “Diamond Dogsa” do “Let’s Dance”, Bowie je neprestano izmišljao sebe ispočetka, miješao avangardu s undergroundom, eleganciju s trashem, poigravao se seksualnošću donoseći i glazbom i izgledom nove ideje.
Naravno da je i moda do posljednjeg trenutka posuđivala ideje od njega. Nakon što se već dugo skrasio i živio više-manje mirno, kao obiteljski čovjek u New Yorku za proljetnu kolekciju Saint Laurenta Hedi Slimane direktno je izvukao inspiraciju iz njegova briljantnog Thin White Dukea, lika koji ga je okupirao sredinom 70-ih: bijela košulja, usko odijelo, uska kravata i zalizana crvena kosa.
“Hladno lice koje krije vatru, čovjek koji živi na čili papričicama, kokainu i mlijeku. Bio je moj idol iz djetinjstva”, rekao je Slimane.
Na glazbenikovu fazu Ziggy Stardust osvrnuo se Raf Simons u Dioru nazvavši šou za proljetnu couture kolekciju 2015. “Moonage Daydream” – modeli su bili u čizmama od lateksa koje su sezale do bedara i pripijenim trikoima grafičkog uzorka. “Bio je vrlo haute couture, a istodobno potpuna suprotnost tome”, objasnio je Simons.
Ziggy Stardust obilježio je i vizualno i glazbeno najrevolucionarniju fazu Davida Bowieja. Poklonio mu se i Jean Paul Gaultier, poklonik duhovitih reinterpretacija pop-kulture kolekcijom iz 2013, a više puta učinila je to i Pam Hogg.
Galliano nije direktno naveo Bowieja kao inspiraciju, no Aladdina Sanea prepoznali su u kolekciji Maison Margiele za proljeće/ljeto 2016., a Pradina kampanja s Chloë Sevigny za jesen/zimu 2012. odala je počast obojici, i Ziggyju i Aladdinu, a glazbenikova androginost pogodila je sve fashion weekove te godine.
No ovaj Britanac nije samo inspirirao modne dizajnere, s njima je često i surađivao. Nakon što je 1971. u Londonu vidio Yamamotovu reviju, bio je siguran da je to ono što želi nositi na pozornici. Rezultat su bili ikonički trikoi i kimona. “Glazbenici koji žele biti najbolji, žele nositi najbolje”, skromno je rekao Kansai.
I s Alexanderom McQueenom radio je na kostimima za svoje turneje, on ga je odjenuo u kaput s britanskom zastavom. McQueen je tada izjavio: “Da bih s nekim surađivao, moram ga cijeniti.” Kuća McQueen nastavila je cijeniti Bowieja i nakon dizajnerove smrti: na primjer Sandra Burton svojom androgine sedamdesete cruise kolekcijom 2013.
O jednoj od najvažnijih pjesama pop-rocka “Heroes”, nastaloj u sjeni tad još nesrušenog Berlinskog zida, Dries Van Noten je rekao: “Za mene to nije herojska pjesma već romantična”, a Bowiejev imidž iz tog vremena bio je dizajneru inspiracija za kolekciju jesen/zima 2011.
Pjesma je u remiksanoj verziji pratila reviju. Walter Van Beirendonck, jedan od najeksperimentalnijih dizajnera na svijetu i član antverpenske šestorke o britanskom je glazbeniku rekao: “Bowie me natjerao da razmišljam o modi i utjecaju koji može imati. Teme o kojima je govorio, seks, spol, vanzemaljci, zvijezde, ljubav... fascinirale su me. Glam-rock i Bowie promijenili su mušku modu ne samo brzo i neočekivano nego i s takvom silinom da je to bila prekretnica. Mogao je ono što drugi u to vrijeme nisu mogli ni sanjati.”