Još je malo vremena ostalo do jednog od najvećeg sportskog događanja, finala Svjetskog prvenstva, a vlada euforija kakvu mnogi nikad nisu doživjeli! Ipak, zamislite kako je biti Hrvat u zemlji protiv koje igramo finale, Francuskoj.
Upravo je u toj situaciji naša sugovornica Ivona (26) koja je u Zagrebu završila studij komunikologije, a nakon toga se preselila u Pariz. Otkrila nam je kako se gledanje utakmica organizira u kafićima, restoranima, a sve terase uvijek su pune - gotovo isto kao ovdje, rekli bismo.
Zabavno je jer ima ljudi sa svih strana svijeta - nose različite dresove i podržavaju različite momčadi. Kafići su ukrašeni zastavicama svih zemalja sudionica, a slavlje nakon pobjede je, više-manje, isto: skaču, pjevaju, trube po cesti i piju puno piva. Zapravo, piju cijelo vrijeme!
Ivona je objasnila kako se osjeti veselje u zraku te dodala kako je to univerzalna "nuspojava" Svjetskog prvenstva, gdjegod navijali. Naravno, nismo mogli ne pitati kako Francuzi prognoziraju rezultat nedjeljnje utakmice:
Svi su uvjereni u pobjedu, no mislim da im nije svejedno što igraju protiv Vatrenih! Sigurna sam kako će biti napeto. Do sad su mi uvijek čestitali na pobjedi, a ono što mogu sa sigurnošću reći je to da oni nisu mislili da mi možemo do finala!
Dodala je kako je gledanje ove utakmice i navijanje za Hrvatsku maaalčice osjetljiva tema, no postoje grupe Hrvata po Francuskoj koje se nalaze i feštaju zajedno. Ipak, Ivona je utakmice morala gledati bez dresa jer ih tamo - ne može kupiti:
Pokušala sam u nekoliko trgovina nabaviti hrvatski dres, ali nigdje nisam našla. Mogu se kupiti dresovi nekih drugih reprezentacija, primjerice Španjolske, Argentine, Njemačke, ali izgleda da nas nisu shvatili ozbiljno! Vjerujem kako je to jer su turisti iz većih zemalja ipak brojniji.
Ivona je zaključila da su svi jako uzbuđeni i vesele se svakoj utakmici, no ipak, nitko se ne može mjeriti s Hrvatima:
Ono što smatram glavnom razlikom između nas i ostatka svijeta je - naš navijački duh. Sudeći prema medijskim objavama i videima na društvenim mrežama, mogu samo reći kako nema luđih, srčanijih i ponosnijih navijača pa mi je jako žao što nisam i ja u Zagrebu dio te euforije.