Zagrebačka food blogerica Anja Maršić, poznata kao Hungry Anja, snimkama sarme, punjene paprike i ostalih delicija osvojila je milijune ljudi. Za Divu otkriva da je blog počela voditi na nagovor prijateljice, zašto se iz Londona s obitelji vratila u Hrvatsku te tko joj je glavna pomagačica.
Godinama imaš uspješan Instagram profil Hungry Anja, na kojem s pratiteljima dijeliš recepte i fotografije jela koje spravljaš. Odakle ljubav prema kuhanju, kako je sve počelo (i kuhanje i objave na društvenim mrežama)?
– Sve je krenulo vrlo spontano prije više od deset godina tako što sam počela pisati blog imena Biftek i Merlot. Blog je nastao na sugestiju moje tadašnje profesorice ruskog, a sadašnje prijateljice Ane. Ideja je bila da bi, s obzirom na to da ionako volim kuhati, bilo zgodno da to negdje počnem i zapisivati pa tako lakše mogu dijeliti recepte s prijateljima. Blog je bio vrlo dobro prihvaćen od samog starta i uživala sam u tom svom novom hobiju i komunikaciji s istomišljenicima. U to vrijeme od društvenih mreža koristili smo samo FB i od bloga se nije moglo zarađivati. Nakon završenog ekonomskog fakulteta radila sam neko vrijeme u nekretninama, a onda sam se s dečkom, sadašnjim mužem, preselila u London. Kad smo tek otišli, nije mi ni na kraj pameti bilo da bi “gore” netko moj blog čitao na engleskom pa sam se tako još neko vrijeme publici obraćala na hrvatskom. Istovremeno sam radeći u raznim startupima i kao content manager za druge, na svom Instagramu objavljivala naša putovanja, recepte, preporuke restorana u Londonu i sl. S vremenom sam se povezala s nekim ljudima iz industrije. PR agencije počele su me zvati na razne evente, gostovanja chefova, festival Jamiea Olivera, otvorenja novih restorana... Zatim je slijedila suradnja s jednim od najpoznatijih supermarketa u Ujedinjenom Kraljevstvu – Waitrose. To je ujedno možda i jedna od mojih najdražih suradnji, na koje sam najponosnija jer je trajala godinama, sve do našeg povratka u Hrvatsku. Tako sam se zapravo i vratila u kuhanje i kreira- nje recepata, što je i bila moja prva ljubav. Djelomično mi je tu pomogla i četverogodišnja kći Ema jer je postalo teže obilaziti restorane i ići na evente u večernjim satima kad imaš malo dijete u gradu u kojem nemaš pomoć obitelji. –
Nedavno je tvoj Instagram zahvaljujući višemilijunskim pregledima snimki sarme, crostina, punjenih paprika itd., doživio nevjerojatan boom. Kako si se osjećala kada si vidjela te senzacionalne brojke i što je nakon toga slijedilo?
– Tako je, godinama sam sve svoje recepte i hranu koju bih pripremala fotografirala profesionalnim fotoaparatom, ali sve dok se nisu pojavili reelsi, odnosno kratka videoforma recepata, ni jedan moj recept nije dobio toliko pregleda. Takvo što za mikro influencera s 30 tisuća pratitelja uopće nije bilo realno očekivati niti sam ikad mislila da će mi se moći dogoditi tako brz rast. Godinama sam tu svoju malu zajednicu ljudi koja me prati gradila sa strpljenjem i ljubavi prema onome što radim. Trudeći se uvijek ostati maksimalno autentična i svoja. Ali, evo, moji videorecepti su odlično prihvaćeni i doista je lijepo vidjeti taj instant feedback i svaki dan svjedočiti tome da ljudi zbilja kuhaju po mojim receptima, da su im korisni i da to što radim ima smisla.
Donedavno si s obitelji živjela u Velikoj Britaniji, imaš i državljanstvo te zemlje, no vratila si se u Hrvatsku. Kako to? Koje su prednosti, a koji nedostaci života u Hrvatskoj i u Londonu?
– Moj muž, kći Ema i ja živjeli smo u Londonu donedavno, ali smo se odlučili vratiti u Hrvatsku, s jedne strane radi muževa novog posla, a s druge da budemo bliže obitelji. Oboje imamo divnu obitelj i zapravo od Emina rođenja opcija povratka bila je nešto o čemu se govorilo. U Londonu smo imali divan život, to moram priznati, tamo smo se i vjenčali, stvorili kvalitetan krug prijatelja i bez obzira na to što smo bili daleko od obitelji i rodnih gradova, stvorili svoj drugi dom. Ali isto tako živjeti s činjenicom da će Ema viđati bake i dide samo dva puta godišnje baš nam je teško padalo. To vam je tako, svi koji su jednom živjeli negdje drugdje dulje vrijeme znaju da kad jednom odeš, više nikad nisi kod kuće na samo jednom mjestu. Prednost života u Hrvatskoj za nas je što živimo u istom gradu kao moji roditelji i braća. Uvijek nam mogu uletjeti po potrebi za čuvanje i vikende provodimo družeći se. Ema uživa biti okružena svim tim ljudima koje toliko volimo i to je definitivno najljepši dio povratka u Zagreb. Nedostatak je Zagreba što je jednostavno puno manji grad od Londona i samim ti me ima puno manji izbor restorana, barova, muzeja, koncerata... Meni baš jako fali i dostupnost različitih namirnica. Četvrt u kojoj smo živjeli imala je sve u krugu od 10-15 minuta hoda, dok u Zagrebu ovisim o autu pa samim time i puno manje šećem, što mi nedostaje. Nedostatak Londona je to što je prevelik i kad imaš prijatelje koji žive na zapadu, a ti si na istoku, praktično ih nikad nećeš vidjeti. Nedostatak su i preskupi vrtići i škole, računajte jednu prosječnu plaću po djetetu mjesečno. Velike gužve uvijek i svagdje i nemogućnost planiranja od danas do sutra, spontanost zaboravite, London vas nauči sve planirati tjednima, mjesecima unaprijed.
Majka si djevojčice Eme, koja s tobom kuha otkad se sama popela na kuhinjski stolac. Koliko je važno uključiti djecu u proces pripreme hrane, što sve mogu iz toga naučiti?
– Ema je prve dvije godine života bila isključivo sa mnom doma, vrtić u koji je trebala krenuti kasnio je s otvorenjem pa sam morala raditi uz nju i oko njezina ras- poreda, a rodiljni kao takav nisam imala jer sam samozaposlena. Nas dvije od prvih smo dana zajedno sve nabavljale pa poslije kuhale i snimale. Nekako mi je zbog cijele te situacije postalo prirodno uključivati je u većinu aktivnosti oko kuhanja, Ema bi prala špinat, ulijevala mlijeko, miksala... a i nju je uvijek sve zanimalo. Kao i sva djeca, jednostavno voli biti uključena u svakodnevne aktivnosti. S pandemijom došlo je i više posla jer, eto, svi su tada kuhali, pa su tako neki klijenti ciljano tražili da pripremam recepte s Emom i snimam nju kako sudjeluje u kuhanju – da bismo pokazale drugim roditeljima kako uključiti klince u proces pripreme jela. Otkad smo u Hrvatskoj, nažalost manje kuhamo zajedno jer je Ema u vrtiću, ali vjerujem da je za to naše vrijeme provedeno u kuhinji naučila puno toga, prije svega puno je otvorenija za kušanje novih namirnica i okusa, jako je spretna i snalažljiva, sama si radi doručak, sama slaže stol, u zadnje vrijeme moramo je čekati da nam i servira večeru na tanjure. Neki klinci čije mame prate moj profil Emu opisuju kao “Ema koja zna razbiti jaje”, tako da je jasno tko će uskoro preuzeti vodstvo mog profila.
Koje ti je omiljeno jelo? A koje najviše voliš pripremati obitelji?
– Tjestenina cacio e pepe, sendviči grilled cheese. Na sir sam općenito slaba. Tartufi u svim kombinacijama. Dobar biftek ni- kad neću odbiti kao ni ribu s gradela. Obožavam sushi i općenito azijsku hranu. Na ovo pitanje nikad ne mogu odgovoriti jednostavno jer previše toga jednako volim. I uvijek nekako biram slano ispred slatkog. Čokolade i keksi mogu stajati pokraj mene danima, netaknuti. Za obitelj najčešće kuham juhe i razna variva, ubacim ribu na krumpiru u pećnicu, skuham rižoto, tjesteninu... U principu, sve što objavim na profilu, skuhano je ponajprije za moju obitelj, gotovo nikad ne kuham nešto isključivo za snimanje, već računam da će mi to biti ručak ili večera za sve troje.
Dok si živjela u Londonu, upoznala si i princa Charlesa, danas kralja. Kako je došlo do tog susreta i kakav je dojam na tebe ostavio?
– Jesam i moram reći da je puno simpatičniji uživo, iako mi se čini da svi to kažu. Upoznala sam ga kad sam sa Samirom (Alpha Foodie), Edd Kimber, Melissom Hemsley i blizancima The Happy Pear bila pozvana na slavlje 25. godišnjice postojanja organske linije Duchy koju je princ Charles osnovao 1992. godine. Dva mjeseca prije slavlja u Dumfries houseu u Škotskoj, jednom od najvećih i najljepših imanja Velike Britanije iz 18. stoljeća, na moju je adre- su stigla pozivnica ispisana zlatnim slo- vima koju je uputio His Royal Highness Prince of Wales. Da ne duljim, čim smo stigli, krenuli smo u obilazak imanja kako bismo se svi okupili na tradicionalnom engleskom popodnevnom čaju i upoznali princa Charlesa. Deset minuta prije njegova dolaska bili smo upoznati s okvirnim pravilima i protokolom od njegova tima. Rečeno nam je da je sve dopušteno osim unositi mu se u lice mobitelom ili kame-
rom; s obzirom na to da su se nagledali svega, moraju naglasiti takve stvari. Kad se princ Charles pojavio, došao je do svakoga od nas, oslovio nas imenom i sa svakim popričao o našim blogovima i ljubavi prema hrani. Navečer je u svečanoj dvorani Dumfries housea bila organizirana “black tie” večera, gdje mobiteli i fotoaparati nisu bili dopušteni. Nakon svečane večere nastavili smo druženje uz živu glazbu i ples. Charles nije plesao, ali je bio vidljivo zabavljen našim plesnim umijećem. Jedine dvije fotografije koje imam s te večere kupljene su od službenog fotografa kraljevske obitelji. Na fotografijama Samira i ja razgovaramo s Charlesom ni manje ni više nego o receptu za hummus. I sad kad vam govorim o tom iskustvu, i dalje mi se čini potpuno nestvarno, da sam upravo ja bila pozvana na večeru s budućim kraljem i da je upravo moj rad bio prepoznat. Doista iskustvo za pamćenje.
Koji su ti daljnji poslovni planovi? Planiraš li širenje, radionice...?
– Nisam baš od nekih dugoročnih planova. Volim živjeti u trenutku i raditi ono što volim. Sve dok je tako, ja sam sretna. Moji pratitelji redovito me podsjećaju da nisam napisala kuharicu, a kad sam zadnji put držala kulinarsku radionicu za klijenta, nije im bilo jasno zašto nema termina radionica na koje bi se oni mogli prijaviti. Tijekom godina na mom se profilu skupila divna zajednica ljudi koji su puni podrške za sve što radim i na to me sam zahvalna. Poslovnih ideja zapravo nikad ne nedostaje, čak ih je previše, ali na kraju dana uvijek dajem prednost ravnoteži privatnog i poslovnog.
Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?
– Slaba sam sa slobodnim vremenom, to moram priznati! Valjda zato što jako volim to što radim pa katkad i ta obrada videa u ponoć nije napor, nego zabava. Isto tako i kuhanje, jedna sam od onih koji se uz kuhanje opuštaju i nikad mi nije teško pa se tako to radno vrijeme i vrijeme za odmor često preklapaju. Ali trudim se zadnjih nekoliko godina vikendima ne raditi, ne objavljivati i ne snimati, već je to vrijeme rezervirano isključivo za obitelj, druženje, dobru knjigu, odlazak u kino ili na balet. Ako me dulje pratite, znate da volim i uređenje interijera, katkad se šalim da ako ću ikad imati drugu karijeru, ona će definitivno biti vezana uz interijere. Velik sam estet i uživam u lijepim prostorima koji su ugodni za život, uvijek kod kuće imam svježe cvijeće u vazi i slaba sam na lijepu keramiku. Usto, kad god imamo priliku, putujemo, u tome baš svi uživamo, a za odabir destinacija i kupnju avionskih karata većinom je zadužen moj muž, kojeg od milja zovemo turoperator. Ja sam većinom zadužena za odabir restorana.
Koji stil njeguješ? Kako najčešće kupuješ odjeću i obuću (online, offline...)?
– Budući da većinom radim od kuće, moj stil je trenirka. Ali kad završim sa snimanjima, možete me vidjeti u nekim klasičnim komadima, dobrom sakou i trapericama. Volim nositi tenisice, ali zapravo sam slaba na štikle i lijepe torbe. Ljeti sam najčešće u haljinama, što sugerira da mi je udobnost i funkcionalnost ispred svega. Većinom kupujem online jer zbilja ne volim tu umjetnu atmosferu shopping centara, a još manje gužve. Tako da kad god mogu, naručujem online.
Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?
– Pa jako rijetko zapravo, premda bih voljela biti ta osoba koja unaprijed naruči haljinu koja joj se svidjela i on da je čuva u ormaru za neku posebnu priliku koja se tek treba pojaviti. Dok ne postanem ta osoba, u ormaru zato imam salonke Aquazzura, crnu haljinu ili klasične široke crne hlače koje uvijek dobro izgledaju uz neku lijepu košulju i dobar nakit. Prije nisam tako razmišljala, ali sad sam ponosna na sebe kad neki “stariji” komad robe sparim s nečim novim i složim neku totalno drukčiju kombinaciju. Recikliranje u svakodnevnom životu, pa tako i u modi, nešto je čemu bismo više trebali težiti.
Što ti je najvažnije kod odijevanja: funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li omiljene brendove, koje?
– Rekla bih da su mi i estetika i funkcionalnost jednako važni prilikom odabira odjeće. Što sam starija, to više naginjem klasičnim komadima, neutralnim bojama, te biram kvalitetu ispred kvantitete. Volim jednostavne monokromatske kombinacije razbiti cipelama u boji ili se poigrati detaljima koji su možda malo više trendy i ne tako očekivani. Od brendova volim Arket, COS, A.P.C., Reiss, Polene, Sandro...
Efektne cipele koje svakom outfitu dodaju dozu elegancije: