Svi mi imamo takvog nekog u svom okruženju. Na poslu, u školi ili nedajbože doma. Vrlo lako ih se detektira, a djeluju u fazama. Čim dobiju zaduženje koje im nije po volji kreće prva faza – uzdisanje. U ovom stadiju osoba tiho puni pluća zrakom kako bi pojačala umjetnički dojam pri izdisanju. Jako je bitno da izdisaj bude dug, glasan te patnički. I lagano kreće uvertira u predstavu koju su svi gledali nebrojeno puta do sad.
Nakon nekoliko dugih, teških uzdisaja kreće govor. Šeherezada svoj monolog počinje povišenim tonovima, kako bi je čula i publika u zadnjim redovima kazališne dvorane. Kada je sigurna da je zadobila pozornost publike, kreće u razradu – tko je kome što rekao, zašto to nije u redu i znaju li oni koliko Šeherezada posla ima? Otkud im pravo da joj se tako obraćaju? Plakat će oni za njom. Zašto uvijek sve ide preko njenih leđa? Zašto uvijek njoj? Zašto?!
Nakon monologa glumica potiče i publiku da se uključi. Tu je uvijek najbolje da se netko žrtvuje za kolektiv i počne postavljati pitanja jer, ako osoba primijeti da se sudionici nevoljko uključuju, nikome neće biti dobro. Vrlo često se patnička faza pretvara u gnjevnu fazu da bi se na kraju zastor spustio nad slomljenom, rastresenom Šeherezadom koja sada uistinu više nije u stanju obaviti zadatak s početka priče. Predstava ostavlja snažan dojam i na publiku pa ni oni više nisu u stanju završiti svoja zaduženja. Nakon što se svi raziđu ispred teatra, kućama odlaze u nadi kako će sutra biti miran dan te da na repertoaru neće biti predstava.
Vjerujem da svi znamo nekog takvog kojem je sve teško. Iako, ponekad imaju razloga kukati, ipak je naporno slušati, posebice zato što svi imamo vlastite brige i probleme. Stoga je najlakše izbjegavati takve tipove i zaobilaziti ih u širokom luku, a kada krene performans staviti slušalice u uši i baviti se vlastitim poslom. Ja se uvijek trudim izbjeći takve ljude, naporni su i negativni i ne treba mi to u životu.
Međutim, postoji jedna osoba koju nikako ne uspijevam izbjeći. Vrlo često ju slušam kako se žali i s puno muke obavlja svoja zaduženja. Dotična smatra kako ima previše posla i kako mnoge stvari padaju na njezina leđa. Ona otvoreno izražava nezadovoljstvo, a kada nešto slučajno prešuti, tada se osjeća još gore. Teško mi je slušati dok patnički uzdiše, a posve me iscrpljuje kada krene dijeliti svoje probleme sa mnom. Ipak, najteže od svega je bilo priznati si ružnu istinu - da sam ja dotična osoba.
Ljudi moji, kakav sam ja naporni namćor. Vaša Šeherezada bi sada mogla ispričati tisuću i jednu priču o tome što je sve napravila u posljednjih tjedan dana, a koje su strahovito naporne. Ok, bilo je i težih zaduženja poput bojanja stana, ali naporno mi je bilo i otići do dućana, napisati e-mail ili popiti kavu nakon posla s frendicom. Sve što sam učinila posljednjih dana bilo je teško, pa čak i spavanje. Ozbiljno. Nevoljko sam odlazila u krevet, nezadovoljna obavljenom količinom posla u danu. I ubrzo sam shvatila kako sam sama sebi postala najveći teret.
A otišlo je toliko daleko da sam u jednom trenu pomislila kako ću, ako još jednom čujem sebe kako teško uzdišem, samoj sebi opaliti pljusku. I to je zaista ono što je trebalo, da me netko malo ispljuska i kaže da prestanem smarati i sebe i druge. Dosta je bilo puhanja, kukanja i cendranja. Nije zdravo biti toliko osjetljiva, samu sebe ću izluditi. Koliki ljudi oko mene rade mnogo teže poslove pa se ne žale. Ajmo, diži dupe i pokreni se. Nemoj da ti bude teško skuhati juhu, popričati sa susjedom ili otrčati krug oko zgrade. Nemoj biti ona s drugog kata od koje svi bježe jer crpi energiju gdje stigne. Nitko ne voli smrknute ljude pa ti prva bježiš od takvih. Kad te pitaju "kako si", reci "super". Nemoj odmah krenuti s pričom kako si loše spavala, nisi imala mlijeka za kavu ujutro i ubola si se maskarom u oko. Nemoj gnjaviti ljude, imaju oni dovoljno vlastitih briga.
Ali iznad svega, nemoj gnjaviti sebe, ženo. Oduzimaš si energiju i stvaraš si problem. Budi dobre volje, to će te spasiti. Veseli se danu pred sobom i na stvari gledaj kao izazov, a ne problem. I nemoj mi sad kolutat očima dok ti govorim, nego se potrudi to promijeniti. Okej?
Okej, okej, shvatila sam. I stvarno, čim prestanete uzdisati i jamrati, stvari se poslože same od sebe. Nisu bile potrebne ni visinske pripreme, ni dugi razgovori s psihologom, ni mukotrpni treninzi. Ništa, časna riječ! Ispalo je da je stvar daleko jednostavnija od toga. Potrebna je bila samo jedna jedina sitna preinaka i promjena je nastupila doslovno preko noći. Kako, pitate se? E pa toliko je jednostavno da je glupo. Bilo je dovoljno odlučiti da mi ništa nije teško.
I nemojte mi sada kolutati očima na ovaj završetak jer, ako sam bila u stanju ispljuskati samu sebe, mogla bih i vas. I neće mi bit teško, vjerujte.