Pojma nisam imala koliko su drugima odbojne dok me prvi put nisu zasuli komentari kolega na poslu, a kasnije i na Instagramu. Većini su bile smiješne i zato ih nikada ne bi obuli. Kužim i poštujem, i meni su smiješne. Poštujem i to da ih ne bi dodirnuli ni štapom, kao ni mene dok sam u njima (a ponekad čak i nakon što se izujem). To je okej, zašto bi netko nosio nešto što mu se ne sviđa? Ipak, iznenadilo me koliko ljudi kategorički odbija na sebe staviti išta što je iole smiješno. Očito postoji pravilo da se nosi isključivo odjeća koja je a) ozbiljna, b) seksi ili c) lijepa. Kada ćemo pravilu dodati još poneku kategoriju poput „smiješne“ i „neobične“? I zašto nikada?
Kao odrasla žena morala sam prihvatiti hrpu pravila koja je sistem iskrcao pred moja podstanarska vrata. Ubrzo sam shvatila kako stvari poput poreza i režija nije moguće izbjeći, ali svakako sam zadržala pravo obući se kako god poželim. Nije me briga što roze natikače ne idu s kaubojskim šeširom. Nije me briga što su tenisice i traperice nedovoljno glamurozne i svakako me nije briga što o tome misli teta na šalteru, moja rođena sestra ili Instagram ekipa. Nije me bilo briga kad sam imala 15 godina i nosila nakit od legića i tigraste tajice. A još me manje briga danas, deset godina kasnije. Okej, petnaest. Nije me briga i točka. A onda sam shvatila da me ipak malo briga.
Na negativne komentare upućene smiješnim sandalama odmahivala sam rukom, ali bih se ubrzo ulovila kako ih pokušavam objasniti. Bilo mi je važno da ih ljudi razumiju i da im budu duhovite i simpa, a da ni sama nisam razumjela zašto. A onda mi je sinulo. Nisam pravdala cipele, pravdala sam sebe. Ja sam ono što nosim. Ja sam ona koja će obući smiješne cipele i sombrero, jer se ne doživljavam ozbiljno. Obući ću trenirku na gradsku špicu, jer me nije briga. Obući ću što god poželim, jer ne volim pravila. To sam ja, a moj (ne)stil je samo odraz toga. Zato sam osjećala da zapravo nitko nije kritizirao moje sandale, nego moj karakter. I očajno sam pokušavala objasniti sebe. I tako se ono što se u početku činilo kao fashion kriza, pretvorilo u krizu identiteta…
Već idućeg dana obula sam tenisice koje su bile zicer. Odličan kompromis, s obzirom da su se sviđale i meni i drugima. Ništa lakše, imala sam još skrivenih aseva u ormariću za cipele. Krenula sam rešetati Instagram seksi štiklama i trendi tenisicama, dok su moje ružnjikave sandale strpljivo čekale svoj red. Svako jutro paradirala bih ispred njih u daleko popularnijim modelima koji su privlačili komplimente, umjesto posprdne komentare. Sorry cure, ali ovo radim zbog vas - rekla bih svojim sandalicama. Nosim ove modele kako bih pokazala ljudima da znam što je lijepo, ali da i dalje biram nositi i nešto što nije. Kužite? Ovako pokazujem kako ste vi moj izbor unatoč tome što niste ljepotice.
A onda mi se 'ladno obratila desna sandala i rekla „Nana, daj ne s***“. Rekla bi ona još toga da je nije prekinula lijeva, očito manje ogorčena (vrlo vjerojatno zato što slabije gazim lijevom nogom, trebala bih to pregledati). Lijeva šuza je imala više razumijevanja i sve mi momentalno oprostila. Vjerujem da bi me i zagrlila, ali budimo realni, riječ je o cipeli – one ne mogu zagrliti čovjeka. Samo pričati s njim.
Dok sam napuštala stan u decentnim balerinkama, razna pitanja rojila su mi se glavom. Za početak me zanimalo jesam li ja to zaista upravo ćaskala sa svojom obućom? Ako jesam, mogu li se lijekovi za šizofreniju podići bez recepta? Zatim me zanimalo kada sam točno postala kukavica koja ima potrebu opravdavati se drugima. I iznad svega, kada sam točno postala osoba koja se ozbiljno shvaća? Ako sam ono što nosim, neoprostivo je to što sam se iz ružičastih sandala pretvorila u dosadnu šlapu. Dopustila sam da me Instagram komentari izuju iz cipela i pretvore u osobu s bež balerinkama.
Onog trenutka kada sam se počela opravdavati, izgubila sam kompas. Postala sam netko tko se silno želi svidjeti drugima i više se ne ruga, a usput i beskrajno veseli, vlastitom odrazu u zrcalu. Postala sam predvidljiva. I to je bilo dovoljno da se nasred ulice, posve nepredvidljivo, izujem iz balerinki i ostavim ih nekome tko će ih znati cijeniti. Ja sam imala važnijeg posla, jer doma su me čekale moje duhovite sandale koje će bez ustezanja odbrusiti svakom bezobraznom komentaru. Ako već ne obje, onda barem ona desna.