Njujorčanka židovskog podrijetla sredinom ‘80-tih izvukla je formulu stila zaigravši na notu senzualnosti sustavom odjeće koja emanira privlačnost drugim sredstvima
Ono što je 1970. značio kultni film Boba Rafaelsona “Pet lakih komada” s Jackom Nicholsonom i Karen Black, u svijetu je mode značio modni sustav Donne Karan, njujorške dizajnerske ikone. “Sedam lakih komada” lansiran 1985. označio je neprolaznu vrijednost ideje za sva vremena koja je svijetu poručila kako se nositi s onim što jesmo.
Donna je Amerikanka židovskog podrijetla što se jasno vidi po njezinu povelikom nosu, no ta je žena izvukla formulu stila kod koje to, i sve što se na nama ne uklapa u trenutačno važeću formulu ženske ljepote, prestaje biti važno. Zaigrala je na
notu senzualnosti sustavom odjeće s kojom žena emanira privlačnost drugim sredstvima. Dakako da senzualnost nije sve što se hoće od dobre odjeće, a tih je godina
žena koja se ravnopravno nosi s muškarcima u svijetu rada, trebala nešto pametnije od odjeće u kojoj je bila nalik na muškarca ili je izgledala uvjerljivo stroga i kad nije trebala...
No, ni to nije sve što im je Donna Karan dala svojim modnim konceptom kojemu je već 30 godina i još je uspješan! Donna je poput mnogih mladih Amerikanki, skrivajući godine, već kao 14-godišnjakinja počela “za džeparac” raditi u butiku, a kad je 1968. upisala studij dizajna na Parsons School of Design u New Yorku, ljeti je radila kod Anne Klein, glasovite po odjeći pristupačnih cijena gdje se već za 4,90 dolara mogao kupiti pristojan komad odjeće. Uskoro je postala desna ruka Anni Klein, pa je čak i nakon rane Annine smrti 1974. nastavila još deset godina raditi u tvrtki. No još za Annina života, Donnu je kopkala ideja da ponudi rafiniraniju odjeću.
Modernu odjeću za moderne ljude, kako je govorila. Spletom dobrih okolnosti naposljetku je to postalo moguće. S tri milijuna dolara financirao ju je vlasnik tvrtke Anne Klein! Najbolje što je pritom učinila jest
duboka vjera u vlastiti koncept koji se nije morao svidjeti na prvu loptu. Ali baš se to dogodilo! Dona je, naime, odlučila
prigrliti crnu boju i minimalizam. Ono što možda nije moglo proći u “šarenoj i kičastoj Americi” moglo je u New Yorku, u strogo urbanoj sredini i populaciji koja je razumjela o čemu je riječ i koja je naposljetku omogućila da
Donna Karan i New York postanu sinonimi, a čuveni logo DKNY modne linije jedan od najprepoznatljivijih globalnih modnih poruka druge polovine 20. stoljeća.
Nema modno zainteresiranog čovjeka koji ne zna avangardnu jednostavnost Donnina starta, kad je 1985. osam manekenki izašlo na pistu samo u crnim bodyjima i tajicama da bi na to dodavale wrap-suknje, ili hlače, pulovere, jakne, seksi haljine od kašmira, marame oko bokova, zlatni nakit različitih stilova. Mat, a ne sjajan...
Sve je bilo meko, omatajuće, prianjajuće, jako urbano i “užasno erotično” kako bi rekli tadašnjim uličnim slangom. Nekoliko mjeseci poslije slavni je fotograf Irwing Penn snimio Donnin body za naslovnicu Voguea, a Richard Avedon je za naslovnicu slavnog rujanskog izdanja Voguea snimio Isabellu Rossellini odjevenu u model Donne Karan. Stvar je bila riješena. Donna je ženama donijela body! Neprozirne crne tajice ponudila im je 1987. Uskim je hlačama predvidjela legginsice. Stretch tkanine tu su odigrale ključnu ulogu. Tisuće su žena opelješile dućan s Donninim modelima za samo nekoliko sati. Mogle su izgledati sofisticirano, elegantno, dramatično, glamurozno - ovisno o tome kako bi iskombinirale ponuđeni koncept. Poslije je svemu dodala divne varijante klasične bijele košulje. I crnu haljinu. I polupelerinu, “cape”, nešto što se moglo senzualno omotati oko ramena. Poanta je bila:
svatko sebi može složiti svojih “seven easy pieces”.
Čak i kad se igrala jednostavnim plohama tkanina od čega su nastajali modeli jednostavne konstrukcije, ali složena izgleda. Fascinantan je popis poznatih žena koje su birale njezine modele - i starih i mladih - Barbra Streisand i Bill Clinton nose Donnina crna odijela za Clintonovu inauguraciju, nose je Stella Teinant, Meryl Streep, Lisa Minelli, Whoopi Goldberg, Hilary Clinton, Helen Mirren...
Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Supermili 2014. godine