Koncept bala ili gala večere u Hrvatskoj oduvijek mi je bio nešto potpuno odbojno – rezerviran za sloj društva kojeg niti sam bila, niti sam željela biti dio, jedini dodir s takvim događanjima bili su izvještaji u ženskom tjedniku koji se u mojoj obitelji kupovao generacijama. Uštogljeni i orkestrirani, kao da im je jedina poanta bila pokazati koliko neki ljudi imaju, a neki nemaju. Čega? Uglađenosti i stila, onog što bi u UK saželi kao „class“.
Premotajmo nekoliko godina unaprijed, na razgovor s prijateljem koji je tu već osam godina, kao dio sveučilišta u Cambridgeu. „Lile, idemo na bal“. Nakon što sam prošla kroz standardni popis „nije to za mene“ do „nemam što obući“ razloga, i svaki od njih je odbijen uz smijeh, shvatila sam da N ima nešto što je meni nedostajalo – opuštenost. U britanskom društvu, i oprostite mi što ću ga sad nazvati naprednijim od našeg, malo je mjesta za opterećenost tuđim mišljenjima. Svi jednostavno imaju previše posla da bi se zamarali.
„Ej, balovi su genijalni, svi se prvo najedu i napiju i onda krene dernek“. Dakle, idem na standardnu hrvatsku svadbu, samo s boljom muzikom. I što je najbolje, nitko nije došao tamo biti viđen i pozirati za fotke. Od tada se broj pozivnica za razne black tie events zaredao – što fakulteti, što humanitarne prilike, što poslovne večere, a moje oklijevanje okopnilo. I dok sam kroz većinu prolazila kao outsider, samoj sebi trn u oku svojim strahom od pogrešnog koraka, Britanci su na istima upravo onakvi kakve ih vidite na našoj obali – svoji.
Zanimljivo je da su za naciju koja je na glasu kao suzdržana i hladna upravo oni najopušteniji kad im se za to pruži prilika. Nemojte me krivo shvatiti, i sama sam se vraćala s festivala zgrožena njihovim ponašanjem – a vidjela sam puno gore stvari od onog na što se obično bune bake koje rentaju apartmane po obali – da je jedini problem s Britancima to što vole polugoli i pijani šetati gradom nedjeljom ujutro, vjerojatno bi i lakše našli smještaj koji od njih ne očekuje da ga plate po skoro londonskim cijenama. No, ono gdje im skidam kapu je beskompromisno prihvaćanje samih sebe. Stoje li iza toga stoljeća imperijalizma i kompleks više vrijednosti, ili tek društvo u kojem je odlazak u pub u samoj srži kulture, Britanci se na svojim provodima doista – provode. Bio to već spomenuti bal na kojem se svi pristojno ponašaju do trećeg slijeda hrane (uz koji obično dolazi četvrta čaša vina), ili standardna afterwork cuga četvrtkom koja završi kad konobar zamoli društvo da ode jer zatvaraju, oni će se prije svega zabaviti.
Daleko od toga da to ide do varijanti valjanja u blatu u hot pants i gornjem dijelu kupaćeg (što je standardni modus operandi kad su na godišnjima. Ok, i ponekad subotom navečer oko klubova u Shoreditchu), ali smijeha i opuštenosti nikad ne nedostaje. I što je najbolje, idući dan nema šuškanja o tome tko je što napravio – „you had a good time last night“ najdalje je što će ići sa iole zajedljivim komentarima, a čak i to je gotovo uvijek rečeno uz osmijeh i podršku u vidu guranja ibuprofena i čaše vode. A sad me ispričajte, čini mi se da kolegica očajnički kopa po mojoj ladici s lijekovima.