Živjela sam na malenom otočiću Mackinac Island, u saveznoj državi Michigan. To je sam sjever Amerike, na granici s Kanadom. Otočić je bio zaista poseban i bajkovit budući da su automobili zabranjeni i jedina prijevozna sredstva bili su konji i bicikli. Mogu reći da je takav krajnje jednostavan način života bilo baš ono što mi je u tom periodu trebalo. Tri mjeseca ondje sam radila, polako upoznavala američku kulturu, ali i studente iz svih krajeva svijeta. Nakon radnog dijela kreće onaj bolji, a to je putovanje. Cijeli program koncipiran je tako da američka vlada nudi stranim studentima priliku za legalan rad nekoliko mjeseci nakon čega ‘poklanjaju’ grace period od mjesec dana putovanja po SAD-u. Mi smo si ostavile 16 dana za obilaženje gradova i ruta nam je bila izvrsna. Zaista sam ponosna na nas kako smo za prvi put sve same isplanirale. Da stvar bude bolja, putem Facebooka smo upoznale nekoliko naših studenata s kojima smo na putovale kako bi podijelili troškove i to nam je bila jedna od najboljih odluka.
Velike gradove nastojali smo ‘razbiti’ nacionalnim parkovima. First stop bio nam je Chicago i moram priznati da je nakon onakve izolacije na otoku ovo bio veliki kulturalni šok za nas. Prvi dan smo se samo gubile, no već sljedeći dan smo se odlučile za opciju ‘Hop on-hop off’ busa i to je izvrstan način za obići veliki grad ako nemaš auto. Američki javni prijevoz je inače loš, tako da se na njega teško osloniti. Ovaj bus te vodi kroz sve frekventne točke u gradu, tijekom vožnje sve objašnjava, a kad se zaustavi, ako vas atrakcija zanima, siđete s busa, zadržite se koliko hoćete i onda se opet vratite na bus. Tek tad smo vidjele koliko je Chicago ustvari predivan, uredan grad, a posebice rijeka Chicago koja prolazi kroz sam centar grada, a duž nje vidite goleme zgrade i svu raskoš Amerike. Nakon toga kreće nalaženje s ostatkom ekipe u Vegasu, bilo nas je šest. Kako smo u Kaliforniji imali auto, sve je bilo puno lakše i usudila bih se reći da je Kaliforniju nemoguće doživjeti ako nemate auto. Osim što su gradovi ogromni i do svake atrakcije je potrebno voziti nekih 30-40 minuta, teško bi bilo ubaciti nacionalne parkove, a to je nešto što po meni ne smijete propustiti.
Iako na spomen Amerike svi zamišljamo velike gradove, kanjoni, počevši od Antelopa do Grand Canyona je nešto što zaista oduzima dah i skida etiketu kako Amerikanci imaju sve umjetno i da se nema što prirodno za vidjeti. Iako gradovi, naročito Vegas, jesu dosta umjetni (umanjen Kip slobode, Eiffelov toranj, venecijanski kanali i gondole), meni je to bilo fora vidjeti na jednom mjestu. Ta svjetla grada i sav kič učine da se osjećaš kao da hodaš kroz filmski set. Dodajmo tome još stotine filmova koji su se i snimali na brojnim lokacijama što dodatno doprinosi euforiji i tom osjećaju. Ako bih morala odabrati grad koji je na mene ostavio najlošiji dojam, bio bi to Los Angeles. Proveli smo tamo četiri dana i odlično smo se zabavili, ali je to grad u kojem istovremeno vidiš svo bogatstvo svijeta, a ulicu niže svu bijedu. Na svakom koraku su beskućnici koji spavaju po šatorima, dok kraj njih prolaze najnoviji Ferrariji. Rekli bi neki – to je prava slika Amerike. Ja se ipak ne bih složila, ali vratimo se gradovima. Još jedna stvar koja mi je kod LA-a zasmetala je jako gust promet i udaljenost svih atrakcija.
Imam osjećaj kao da smo većinu vremena proveli u autu, ali i pored toga, imaju predivne plaže, divne dijelove grada i svakako mi neće ostati u lošem sjećanju, dapače, vrijedi ga ubaciti u rutu. Dok smo bili u LA-u, otišli smo na jednodnevni izlet u San Diego i to je grad koji nas je sve oduševio. Složili smo se da ima neku posebnu vibru i da bi to bio grad koji bi odabrali za život. Jako je uredan, ima dobar omjer prirode i klasičnih američkih visokih zgrada. Osim toga uživa vječno ljeto i divne plaže!
Kao zadnja stanica, šećer na kraju – šarmantni San Francisco.
Misliš da si sve posebno vidio i doživio, a onda dođeš na one njihove ulice koje su sve pod kutem od 90 stupnjeva, na Lombard street, Golden gate most. Ne znam što je ostavilo veći dojam na mene. S druge strane sloboda izražavanja, jednakost, prihvaćanje. Na svakom koraku vidiš gay klubove, polugole muškarce koji hodaju u parovima, nekoliko ulica dalje dvije žene koje se slobodno ljube na sred ulice. Iako je to slika koju možete vidjeti u cijeloj Americi, u San Franciscu je ipak bila malo izraženija nego u ostatku SAD-a. Tužne što je kraj druženju s ekipom, a opet sretne jer idemo u New York. Grad koji smo svi jedva čekali. I vrijedan je toga. I nije slučajno što svi kažu ‘čekaj da vidiš New York’. Hodajući njime, štipkale smo jedna drugu da se uvjerimo kako je to stvarno i da smo zaista tu. Uopće ne znam što izdvojiti kao must see u New Yorku kad je sam po sebi upravo o.
Amerika me je promijenila, u mnogočemu. Otkrila mi je što sve svijet jest, koliko mogućnosti imaš ako želiš nešto u životu. Naravno, osim drugačije kulture koju možeš upoznati na svakom putovanju, ovo iskustvo je ipak bilo drugačije, veće. Imala sam priliku na nekoliko mjeseci biti i osjetiti se građankom SAD-a. Uživati njihova prava i vidjeti Ameriku njihovim očima. Situacije koje su me svakodnevno pratile, učinile su da očvrsnem kao osoba, da se znam nositi s raznim situacijama, kako se postaviti u istima i kako se izboriti za sebe. Isto tako, naučila sam razumjeti i prihvaćati različitosti, nešto što je odrastajući u Hrvatskoj jako teško, koliko god se mi trudili dokazivati suprotno. Baš zato, barem mladim ljudima bi trebalo objasniti zašto je toliko dobro otići, vidjeti i doživjeti. Jednostavno narasteš, u svakom smislu. Kako sam imala priliku ondje raditi, jako mi se sviđa njihov odnos prema radniku. Jako te štuju, brinu se za svoje radnike, ne vrše pritisak nad nama, trude se pomoći u svakoj situaciji. Nude jako puno prostora za greške i niti jedan dan na poslu ondje mi nije bio stresan, niti što se tiče posla i kolega niti kupaca. Amerikanci su u globalu jako topli i ljubazni, a kada radiš s ljudima, to je jedna od najbitnijih stavki. Već sam jednom spomenula kako su mi dva posla u Americi bila lakša od onog jednog kojeg bi radila na sezoni u Hrvatskoj.
Small talk je nešto što me je u početku živciralo, ali vremenom prihvatiš to kao dio njihove kulture, shvatiš da je to ustvari nešto dobro i pohvalno, jer razvija bolju interakciju s ljudima koje ne poznaješ, približi te svakoj osobi i učini da se osjećaš lijepo. Kao loše strane Amerike istaknula bih hranu. Veliki problem kojeg su i oni sami svjesni. Jako teško je doći do kvalitetne hrane, a ritam života je takav da je fast food neizbježan. Količine šećera i aditiva u hrani su enormne, ali jednostavno navikneš. Međutim, vjerujem da oni koji tamo žive i žele paziti kako se hrane to i mogu, ali potrebno je neko duže vrijeme i malo lakši tempo života da bi se to moglo. Osim hrane, zdravstveni sustav i školstvo su jako loše koncipirani. Ako nemaš novca, ne smiješ biti bolestan i nećeš ići na faks. Nama koji imamu tu privilegiju da nam je oboje besplatno, ovo je uopće teško shvatiti. Godine na fakultetima koštaju katkad i milijune, koje ni prosječnom Amerikancu nisu male, a o zdravstvenom sustavu niti da ne govorim. Koliko god Amerikanci imali dobar standard, ipak su im neke ključne stvari u državi trule. Zašto je to tako, nisam išla u dubiozu jer je to već politička stvar, ali iz razgovora koje sam vodila s njima na tu temu, vidjela sam kako su jednostavno pomireni s takvom situacijom, nešto kao mi s korupcijom.
Imala sam sreću da živim s dosta američkih studenata koji su odrađivali neku vrstu internshipa na našem poslu. Jako su predani radu, ozbiljni, nema kod njih zabušavanja i zafrkancije dok se radi. Sve nastoje objasniti kupcima, razgovarati, naravno i pomoći kad je nekakav problem. Jako, jako pohvalno. Iako sam za sebe mislila da sam radišna i da ne volim zabušavanje, s njima se ne mogu mjeriti. Dosta njih su i preko ljeta odrađivali projekte za faks i gotovo sav novac su štedjeli za školarinu. Sviđa mi se njihov obrazovni sustav (osim mane plaćanja), jer po pričama imaju dosta prilika za rad u struci i tijekom studiranja, a da im pritom obveze ne pate. Jednako kao i mi, imaju studentske domove ili stanove u kojima žive jednom kada odu na faks u druge gradove. Zanimljiva stvar je i ta da dok nemaju 21 godinu ne smiju ući u barove navečer i to se strogo gleda, svugdje u Americi, tako da su kod njih popularne kućne zabave, filmske večeri, druženja u vrtu…
Stekla sam dojam da jedni o drugima imaju razna mišljenja ovisno o tome odakle su. Kada sam ih znala pitati, primjerice, zašto se ljudi tako ‘staromodno’ odijevaju, odgovorili su kako je to tako u ruralnijim, farmerskim krajevima. Naime, Michigan je farmerska regija i ljudi izgledaju kao da su ostali u devedesetima. Isto tako, dosta komentiraju naglaske. Meni je to bilo teško prepoznati jer nisam izvorni govornik engleskog jezika, ali jedni druge znaju prokomentirati. Inače, poštuju svoje državljanine, jednako kao i nas strance. Amerikanke koje su živjele sa mnom znale su reći kako se jako lijepo nosim i imam smisla za modu, ali imam osjećaj kao da taj dio Amerike nije ono što mi svrstavamo pod to. Naravno, u New Yorku sam vidjela od izrazito sređenih cura, do onih kakve sam sretala po Michiganu. Vjerujem da je to tako uvijek kad uspoređuješ manja mjesta s velikim gradovima. Isto tako, ljudi su puno ljubazniji bili na otoku nego u ostalim gradovima jer su puno užurbaniji, ali zaista se nikad nismo našle u situaciji da nam netko ne želi pomoći, uvijek bi barem pokušali.
Primijetila sam i katkad među starijim radnicima da još uvijek postoji rasna diskriminacija. Bilo je nekih situcija na poslu gdje se Afroamerikance tretiralo drugačije, ali nisam sigurna može li se to uzeti kao pravilo, možda je samo moje iskustvo. Inače prema Europljanima se jako lijepo odnose, cijene to što jako dobro pričamo engleski jezik, budući da znaju da nam nije materinji. Inače, oni uglavnom uopće ne govore drugi strani jezik i srame se toga, ali mislim da im ne možemo uzeti za zlo kad im je materinji jezik onaj kojeg svi govore. Gotovo svi su znali gdje je Hrvatska, barem nešto o nama, a iznenadila sam se koliko ljudi je i posjetilo Lijepu Našu.
Mislim da Amerikanci dobro žive i oni se ustvari to ne trude sakriti. Veliki respect imaju prema svojoj zemlji i zavidim im na tome. Kao i svugdje, ovisno koliko novca imaš, tako ćeš i živjeti, ali razlika je u tome, da ako želiš raditi, priliku ćeš vrlo lako i dobiti. Isto tako, znam puno naših studenata koji su čak uspjeli napredovati na radnom mjestu u samo tri mjeseca koliko smo tamo.
Američki san se iz moje perspektive kao studentice koja se vratila u zemlju gdje je puno niži standard, može doživjeti. Možemo ovo shvatiti kao da sam se brzo "obogatila", proputovala, nakupovala se i došla doma. Međutim puno je naših ljudi, između ostalog i moje rodbine koji su otišli i otvoreno kažu da dobro žive i da se nikad ne bi vratili u Hrvatsku. Vjerujem da to nije samo urbana legenda i da defintivno ima nešto u tome.