Cijela ova godina prošla je u iščekivanju boljih dana, sretnijih vijesti i povratka starog normalnog. Prestala sam planirati, putovati u onoj količini u kojoj sam putovala prije ovog novog normalnog i nekako zaboravila na to kako je život izgledao prije prvog lockdowna.
Isključimo li sve one negativne misli i osjećaje, onda mogu reći da mi je ova godina dopustila da se odmorim od pakiranja i raspakiravanja, da se posvetim sebi i da maksimalno uživam u onih “5 minuta mira” koje smo imali u ljetnim mjesecima. Koliko god to zvučalo kao klišej, naučila sam cijeniti slobodu kretanja, mogućnost da svaki tjedan mogu biti u drugoj državi, ručati na sunčanim terasama, uživati u čašama vina u barovima i bez imalo brige grliti ljude koje volim.
Privatno sam i dalje ostala na relaciji Francuska – Njemačka, nije se puno toga promijenilo. Dani su mi bili sve sličniji jedan drugome. Nisam usavršila “banana bread”, koji je velika većina pravila i dokumentirala na Instagramu, dani su mi završavali s Netflixom ili videopozivima, a trčanje mi je bio način da se riješim nervoze koja se nakupljala od cijele neizvjesnosti i čekanja. Nakon što su otvorili granice i dopustili ponovno kretanje, odlučila sam maksimalno iskoristiti ljetne mjesece i uživati u svakoj minuti sunca, mora, života. Poslovno mi je ova godina bila najbolja do sada.
Imam tu sreću da mi posao nije bio negativno pogođen trenutačnom situacijom, jer radim u biotehnologiji i velika većina kompanija s kojima radim okrenula se istraživanju virusa, tako da nikada nisam bila zaposlenija. Prestala sam s poslovnim putovanjima i sve sastanke prebacila u online svijet te se nekako i na to naviknula. Nakon ljeta nitko nije želio prihvatiti činjenicu da ćemo ponovno košulje, haljine, traperice i sve ono sto je čekalo u ormaru zamijeniti sportskom i udobnom odjećom, ali pri kraju smo još jednog lockdowna i dani su ponovno nalik jedan drugom.