Rodila sam, Leut je jedva ostao živ. Doktor koji je svjestan da je za**** kaže: "Evo sad da vas malo oraspoložimo zašit će vas kolega koji to vrhunski radi pa da budete zgodni". Kolega to radi, anestezija popusti dobijem: "Za ljepotu treba trpiti", glasi samo jedan od tweetova uz hashtag #ženeujavnomprostoru putem kojeg su žene počele dijeliti svoja iskustva uznemiravanja, a pokrenula ga je aktivistica Marinella Matejčić.
- Bilo bi super ako bi tijekom pisanja o iskustvu postojanja u javnom prostoru koristile #ženeujavnomprostoru kako bi se moglo pratiti što se sve događa. Društvo ne prihvaća činjenicu da je nekima od nas postojanje u prostoru doslovno pitanje života, smrti, traume, napisala je Matejčić na Twitteru.
- #ženeujavnomprostoru je reakcija na invazivno i degutantno prozivanje prijateljice i kolegice Marije Trcol, kada je skupina starijih muškaraca odlučila glasno komentirati njezin izgled i tetovaže na nogama, izgovarajući stvari poput “Pogledaj ju, ali pogledaj ju od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!", rekla je Matejčić za Divu.
- Nedavno sam po danu hodala po cesti, u dugim hlačama i majici, sa sunčanim naočalama, telefonirajući, kada me je stariji muškarac koji bi mi mogao biti otac po godinama odlučio presresti, odnosno zaustaviti. Zaobišla sam ga, doviknuo mi je “Jesi li još u vezi?” na što sam mu pokazala srednji prst. Isti je doviknuo svojem društvu “Vidi što mi je pokazala, kako se usuđuje, zašto tako”. Nastavila sam svojim putem i čula kako i dalje komentiraju mene i moje postojanje u prostoru. Sama činjenica da sam, tijekom prepričavanja ovog događaja svojim kolegicama navodila detalje kao što su moja odjeća, ponašanje i njegove godine i da je čitateljicama normaliziran takav opis sličnih događaja kako bi “sebe opravdale” potpuno normaliziran, govori u prilog tome da smo inherentno uronjeni u kulturu nasilja, podijelila je Matejčić svoje iskustvo i dodala:
- Nije važno što žene nose, koliko godina one imaju, nije važno je li noć ili dan i je li žena pod utjecajem alkohola ili ne, osoba s invaliditetom ili ne, nasilje se događa kontinuirano i bez adekvatnih sankcija. Kao društvo smo prihvatili da je žensko tijelo u prostoru javno vlasništvo koje se smije dirati, vući, gurati i vrijeđati. Zato je važno javno progovarati iskustvima nasilja i otvoriti dijalog o tretiranju žena u hrvatskom društvu - pobunimo se, zauzmimo prostor koji nam pripada, kako u javnoj, tako i privatnoj sferi!
Pod hashtagom #ženeujavnomprostoru, i žene u Hrvatskoj na Twitteru počele su dijeliti grozna iskustva, a prenosimo neke od njih. Sve ih možete pronaći na Twitteru ako upišete #ženeujavnomprostoru.
- Trudna i debela u liftu shopping centra s još nekoliko ljudi. Prilazi mi jedan od njih i hvata me za cicu i kaže: blago djetetu. Od šoka se nisam snašla, ekipa u liftu je MENE gledala s podsmijehom, napisala je tviterašica koja je opisala i gore spomenuto iskustvo s poroda.
- Neke od ovih stvari nikome nisam ispričala: - 8. razred, odbojkaška tekma između dvije škole, u hodniku ispred sale lupi me po dupetu trener druge ekipe, "Samo da vidim je li čvrsta", uz manijakalan kez, napisala je tviterašica.
- Kaže meni moje kumče od 8 godina: mene jedan dečko povuče za majicu u učionicu i onda me ljubi, a ja to ne želim. Mama i učiteljica su rekle da je to iz ljubavi. Ne želim vikat jer će svi roditelji u mene gledati. Rekla sam joj da ga mlatne i viče na sav glas.
- Imam 21, na prvom sam razgovoru za posao. Čovjek je PRIJATELJ mog oca. Razgovor protiče opušteno, friendly, on je duhovit i britak. Do zadnjeg pitanja. Koje je glasilo “Imaš dečka? Ah imaš, nego je l' j**** šta sa strane?” Znate što je najgore? Da nisam bila ni svjesna koliko je to krivo i da mi je to trebao biti alarm da bježim. Nikad me nije taknuo. Ali sam kroz godine od njega i raznih kolega doživjela tolilo neugodnih komentara i uleta da je to prestrašno. To što sam ih znala o******* u sekundi i prijetiti im ženama... Ne umanjuje užas da se takvo ponašanje još uvijek tretira kao NORMALNO. Kao i kad su me drugi dan na poslu dvojica kolega (mogli su mi bit očevi) zaključali u sobu, dok me “bolje je upoznaju”. Hahaha jako smiješno zbilja. Osim vulgarnih pitanja nisu me ni takli. Ali bilo ih je takvih previse na hrpi, svi su već bili “starosjedioci” u firmi, nisam se imala kome obratiti. Moje rješenje je bilo obrana vulgarnim humorom i sarkastičnim uvredama. I upalilo je, uglavnom su me ostavljali na miru. Ali nijedna žena kroz te stvari ne bi smjela prolaziti, napisala je tviterašica.
- Jedno od najživljih sjećanja iz osnovnjaka mi je ženski wc. Svaki odmor u višim razredima pun wc cura koje grupno drže vrata da dečki ne mogu ući. Jer su dečki ušli u pubertet i u fazi šlatanja su... I nitko, nijedan profa, nikad, nije reagirao na to. I u tim momentima terora, postoji dodatna caka za psihu curica. Ili te teroriziraju jer si se razvila pa te ulove i stisnu u kut i prepipava koji gdje stigne ili te guraju u stranu jer nisi dovoljno razvijena za šlatanje. Nasilje je to. Ne dječja igra, piše u jednoj od ispovijesti.
- Neki dan nepoznat muškarac me nasred ulice grabi za ruku i podiže mi haljinu. Kaže mi da više pazim što nosim jer bi me ovako lako mogao silovati. Kaže da neće jer on nije takav, ali drugi jesu. Kako bolje zaštititi žene od seksualnog uznemiravanja nego seksualnim uznemiravanjem?
Matejčić dodala je da su, prilikom čitanja ispovijesti, osjećale gađenje, strah i bijes:
- Neke žene se javljaju kako im je izuzetno "trigerirajuće" sve to čitati radi trauma koje nose sa sobom, a uzrokovane su napasnim muškarcima koji nisu odgovarali za svoj čin, iz čega proizlazi da se hitno treba implementirati Istanbulska konvencija kako bi se nasilje propisno kažnjavalo i time spriječio događaj. Trenutne prakse pravosuđa više opominju nasilnike nego ih propisno kazne, ako uopće dođe do te situacije, jer se često radi o “nevidljivom” nasilju, odnosno nasilju koje se ne prepoznaje kao nasilje, čak i od samih žena koje su ga doživjele, već one to spoznaju u zrelim godinama. Stoga, treba educirati i aktivno raditi na izmjeni nasilničke kulture u kojoj živimo.
Marija Trcol rekla je kako se cijeli život, od najranije dobi, panično boji muškaraca ako je sama na cesti, a taj je strah proizašao iz njihovog ponašanja prema njoj:
- Prvo takvo iskustvo kojeg se sjećam doživjela sam s 5-6 godina i kasnije se samo nastavilo. Dolazilo je od starijih, od vršnjaka, sada i od mlađih muškaraca i dječaka u javnim prostorima. Pričajući sa ženama koje me okružuju, shvatila sam koliko je normalno bojati se i kroz život ići konstantno razmišljajući o tome kako se obraniti i koga zvati kada sam sama na cesti. Lažni pozivi partnerima, mahanja prema praznim prozorima i davanje lažnih adresa taksistima u vrijeme izlazaka postaju naša svakodnevica. Nekad se poželiš fizički obračunati s nasilnicima, ali onda te preplavi onaj osjećaj straha i bespomoćnosti jer su najčešće fizički jači i sukob bi mogao brzo eskalirati. Razgovarajući s Marinellom shvatila sam koliko je neophodno da javnost shvati kolika je potreba za cjelovitom seksualnom edukacijom i da se stvari moraju mijenjati iz korijena. Nadam se da će sva ova iskustva koja su podijelile sjajne i snažne žene osvijestiti ljude i prenijeti poruku da moramo i možemo mijenjati budućnost isključivo putem edukacije i sustavnog rada. Krojimo svijet po mjeri djevojčica!
Na temu seksualnog uznemiravanja ovih se dana osvrnula i Alexandria Ocasio-Cortez, članica američkog Kongresa, koju je drugi član Kongresa nazvao "j****** kujom". Nakon incidenta, Alexandria Ocasio-Cortez, pozvala je žene da izraze solidarnost te su jedna za drugom počele dijeliti vlastite priče o maltretiranju i iznemiravanju, piše The New York Times. Ocasio-Cortez rekla je kako je uznemiravanje svakodnevno.
- Ne treba mi isprika kongresnika Yoho. Jasno je da on to ne želi. Jasno mi je da ne želi ni kad mu se pruži prilika. Neću ostati ovdje i čekati do kasno u noć kako bih čula ispriku čovjeka koji ne osjeća kajanje zbog ovakvih uznemirujućih riječi prema ženama, rekla je Ocasio-Cortez u govoru koji možete pogledati u videu:
Na temu seksualnog uznemiravanja prije nekoliko mjeseci razgovarali smo s Nanom Nadarević: