Poznati američki televizijski redatelj i producent Allen Funt organizirao bi izvođenje neke šale ili smicalice, a reakcija običnih ljudi na to snimala bi se skrivenom kamerom. S druge strane, voditelj NBC-a Jack Bailey okupio bi u studiju publiku, uglavnom kućanice, čiji je zadatak bio u eteru kroz suze ispričati kako jedva spajaju kraj s krajem. Svoju bi tužnu ispovijest završile navođenjem nekog proizvoda koji bi im olakšao život, a onda je publika glasala čija ih je priča najviše dirnula. Pobjednica bi bila proglašena “Kraljicom dana” i otišla bi kući s proizvodom koji je poželjela - hladnjakom, perilicom, nekim medicinskim pomagalom... Prvi show nosi naziv “Candid Camera”, a drugi “Queen for a Day”, osvojili su televizijske gledatelje krajem 40-ih godina prošlog stoljeća i smatraju se pretečom današnjih reality programa. Iako su reality showovi svoj bum doživjeli na prijelazu tisućljeća, kada su lansirani prvi moderni formati, činjenica da sadržaj koji uključuje zavirivanje u tuđe živote fascinira publiku već desetljećima, a taj interes do danas nimalo ne jenjava pa se upravo reality showovi i dalje ubrajaju u najgledaniji sadržaj. Za dobiti odgovor na pitanje zašto je to tako i kako bi se shvatilo što u reality programu toliko privlači ljude, treba proučiti kako se sam žanr razvijao te što kako na taj fenomen gledaju stručnjaci.
U samim počecima, sve prikazano na televiziji bilo je prema određenom scenariju, a na malim su se ekranima pojavljivali isključivo profesionalni glumci, voditelji, prezenteri… Reality program, kako mu i ime kaže, u priču je uveo stvarne ljude i realne životne situacije. Prema Oxfordskom rječniku, riječ je o “televizijskom programu u kojem su su obični ljudi izloženi stalnom snimanju”, s vremenom se razvilo više vrsta takvih emisija, no svima im je zajedničko da im gledatelji jednostavno ne mogu odoljeti.
“Candid Camera” je zapravo bio show temeljen na popularnoj skrivenoj kameri, dok je “Queen for a Day” imao natjecateljski karakter što je karakteristično reality programu, no prvi reality showovi u pravom smislu te riječi počeli su se snimati 70-ih godina. Emisija “An American Family” iz 1973. godine kroz 12 epizoda prikazala je svakodnevni život obitelji Loud iz Kalifornije, sve njihove probleme, uspone i padove - između ostalog, i razvod roditelja te otvoreno priznavanje homoseksualnosti jednog od sinova. Show je doživio nevjerojatnu popularnost, a članovi obitelji koji su odlučili svoj život prezentirati pred kamerama dobili su status zvijezda. Lavina se pokrenula, uslijedili su showovi ljubavne tematike, oni kulinarski, programi o policajcima, rješavanju zločina… a žanr je svoj vrhunac doživio 90-ih.
– TV serijal “Broj 28” počeo se prikazivati na nizozemskoj televiziji 1991. i bio je začetnik koncepta u kojemu se stranci stavljaju u istu okolinu na duže vrijeme, pri čemu se, naravno, snima sva drama koja se događa. Taj show u svom formatu koristi mnoge tehnike koje će kasnije postati standard u reality televiziji, uključujući ispovjedaonicu – piše televizijska stručnjakinja Nensi Blažević, koja je s koautoricama Janom Bušić i Stanom Odak Krašić objavila istraživanje o fenomenu reality televizije. Dodaje i kako je MTV već godinu dana kasnije počeo prema istom konceptu prikazivati serijal “The Real World” čija je poanta bila snimati sedmero potpunih stranaca koji u novom gradu počinju živjeti zajedno. Show je postao toliko popularan da je opstao više od dva desetljeća. Ipak, svijet televizije ništa nije moglo pripremiti za boom koji se dogodio 2000. godine, a nosi naziv - Survivor i Big Brother. U samo nekoliko mjeseci show o strancima koji pokušavaju preživjet u surovim uvjetima postao je najpopularnija emisija na američkoj televiziji, a njezino je finale pratilo 50 milijuna gledatelja. S druge strane, veliki brat koji od 0 do 24 nadzire grupu stranaca izoliranu od vanjskog svijeta dobio je svoje varijante u više od 70 zemalja svijeta i do danas se smatra najpopularnijim reality formatom u povijesti.
Zanimljivo je primijetiti da, iako su se ova dva showa proslavila nakon emitiranja američkih verzija na CBS-u, njihove originalne ideje potječu iz Europe. Survivor je originalno osmišljen u Švedskoj gdje je pod nazivom “Expedition Robinson” emitiran 1997., a Big Brother je osmišljen i prvi puta emitiran u Nizozemskoj 1999. godine.
– Ideja o tome da promatramo i analiziramo druge ljude je nešto što mi svakodnevno radimo. Zanimljivije je to raditi u televizijskom showu, gdje možemo “skuhati” to jelo na način na koji želimo, dodajući mu razne namirnice i začine poput dnevnih ili tjednih zadataka. To je dobra baza za Big Brother koji se od ideje do realizacije razvijao mjesecima – objasnio je svojedobno Martijn Raadgever, jedan od članova nizozemskog tima koji stoji iza ideje o velikom bratu. Uslijedio je nagli razvoj sve većeg broja emisija diljem svijeta, a sadržaj je bio najraznolikiji mogući - od “Pripravnika ” Donalda Trumpa pa do poplave emisija u kojima su se tražili talenti. Simon Cowell postao je sinonim za franšize u kojima se traže najbolji pjevači i ostali talenti, a tvorac je nekih od najpoznatijih emisija kao što su “Američki idol”, “The X Factor”, “Got Talent”...
Iako je, u odnosu na obitelj Loud s kraja 70-ih, razvijen ogroman broj varijacija, treba ovdje istaknuti da nije nimalo zamrla popularnost prvotnih formata koji su uključivali puko promatranje nečijeg života. Dokaz tome je rađanje showa “Keeping Up with the Kardashians” 2007. godine., reality programa koji je tijekom idućih 14 godina pratio članove obitelji Kardashian i Jenner, a koji su do danas stekli već kultni celebrity status.
Za svim ovim trendovima nije zaostajala niti Hrvatska pa je tako jedan od zaštitnih znakova RTL-a postao upravo “Big Brother” koji je s emitiranjem počeo 2004. U godinama najveće popularnosti, navode na RTL-u, svaku je epizodu pratilo više od milijun gledatelja, a “stanari” su postali jedna od glavnih tema razgovora u društvu. I “Survivor” je dobio hrvatsku inačicu, a uslijedili su i brojni drugi programi poput raznih talent showova, “Masterchefa”, “Farme”, “Ljubav je na selu”, “Plesa sa zvijezdama” i “Zvijezde pjevaju”, “Tvoje lice zvuči poznato”, “Gospodin Savršeni”, “Život na vagi”…
Iako je tijekom 2000-ih reality žanr doživio najveći porast broja novih emisija, program se nastavio razvijati i dalje, a gledatelji su tražili sve više i više. Program je trebao biti sve bizarniji, sve luđi, sve intenzivniji… Tako je u povijest televizijskih showova ostalo upisano nekoliko uistinu upitnih koji, doduše, nisu imali dug vijek trajanja. Fox je tako osmislio show “Who’s Your Daddy” u kojem je usvojeno dijete moralo među osam muškaraca pogoditi tko mu je stvarni otac. Ukoliko bi dijete pogodilo, dobilo bi 100 tisuća dolara, a u suprotnom bi nagradu dobio “otac” koji je uspio najbolje prodati svoju lažnu priču. Još jedan show koji je veoma brzo ugašen zbog optužbi za iskorištavanje djece je “Kid Nation” koji je podrazumijevao da se djeca od 8 do 15 godina brinu sama za sebe u napuštenom gradu. Trend pronalaženja novog sadržaja koji bi zainteresirao publiku nastavio se sve do danas s time da se ide i korak dalje.
– Dojam je da današnji televizijski program mora biti što spektakularniji jer se, osobito novim generacijama koje u svakom trenutku istovremeno koriste nekoliko različitih platformi, osjetila treba „okupirati“ i privući na više razina. Upravo zbog toga raste i popularnost i količina reality programa – ističu Blažević, Bušić i Odak Krašić. Sada kada su ljudima putem društvenim mreža životi drugih ljudi već servirani na pladnju, potrebno je da reality program donese puno više od toga. No zašto gledatelje uopće privlače takve emisije? Blažević, Bušić i Odak Krašić napominju da se reality program “vrlo brzo razvijao zahvaljujući zabavnom učinku koji ima na gledatelje”. Zabava i distrakcija od svakodnevnih vlastitih problema su se, naime, u istraživanjima pokazali kao jedni od glavnih motiva za gledanje reality programa. Psiholozi pritom objašnjavaju da gledanje tuđih života predstavlja kratkotrajni bijeg od vlastitih problema. Također, gledatelji se s natjecateljima mogu poistovjetiti, proživljavati sve ono što oni proživljavaju, a kroz program upoznaju njihova intimna razmišljanja, strahove, želje…
Američki autori Steven Reiss i James Wiltz napravili su jednu od najvećih studija u kojoj su analizirali motivaciju gledatelja prilikom gledanja reality programa, a pritom su došli do zaključka da gledatelje uvelike motivira osjećaj da su “superiorniji” od natjecatelja čije se mane prikazuju. Također, imponira im i činjenica da je obični čovjek dovoljno važan da o njemu budu snimane emisije. Nadalje, gledatelje privlače natjecanja, ali i njihova socijalna komponentna, odnosno kasnija komentiranja sadržaja s poznanicima. S druge strane, natjecatelje na prijavu najviše motiviraju slava, status, moć i zarada - bez obzira na cijenu.
Ipak, mnogi se već desetljećima bune da je riječ o sadržaju koji je štetan za gledatelje i dok ih s jedne strane opušta, s druge ih izlaže neprimjerenom sadržaju, golotinji, vojaerizmu… U Preporukama Agencije za elektroničke medije potencijalno štetnim audiovizulanim sadržajima smatraju se, između ostalog, upravo reality emisije te programi za otkrivanje talenata.
– Takve emisije mogu sadržavati i sukobe između sudionika, neuobičajena ponašanja, seksualizirana ponašanja, svađe i sve ostalo što skandalizira javnost i izaziva zanimanje. Također, u njima se znaju podržavati rodni stereotipi, naglašavati seksualnost i tjelesni izgled, a ponekad se potiče i veliča nasilničko ponašanje i izazivanje sukoba među ljudima. Neka istraživanja pokazuju kako djeca koja učestalo gledaju reality programe u značajno većoj mjeri vjeruju kako su za sreću potrebni bogatstvo, popularnost i ljepota – navodi se u preporukama u kojima se upozorava i kako fizičko, psihičko i verbalno nasilje u nefikcijskim programima poput reality programa treba još pažljivije i strože klasificirati od onog u fikcijskim sadržajima.