Zagrebački izlog koji priča najljepše priče: 'Stranci su u hotelu tražili sobu s pogledom na naš izlog'

Izlozi su za mene mala kazališta u kojima postavljam određene scene iz priča koje sebi pričam, a željela bih da ih čuju i drugi, kaže vlasnica Jasmina Kosanović
Vidi originalni članak

Pričati o najljepšim zagrebačkim izlozima, a ne spomenuti onaj u centru grada, u Petrinjskoj 40 – nije moguće. Jasmini Kosanović ne treba Božić ili slična prigoda da bi Zagreb i njegove stanovnike počastila novom pričom u kojoj glavnu ulogu imaju lutkice. Medvjedi, lisice, mačke, vile... Svaku lutkicu Jasmina izrađuje sama, a sate koji su joj potrebni za izradu svake od njih više i ne broji. To nije posao, kaže, stvaranje i kreativa njezin su život, a bajku koju stvara želi podijeliti i sa Zagrebom pa je priča kroz svoj izlog koji je svake nove sezone gradu najljepši dar. I ovih je blagdana kreirala najljepšu čaroliju, a nas je odvela iza kulisa i ispričala nam kako je sve počelo i što stoji iza junaka njezinih izloga čije se uloge mijenjaju tijekom godine.

Kako bi se opisala i predstavila, tko je Jasmina?

– Romantik, zaljubljenica u prirodu, ljude, grad, šumu i cvijet, radnik, sanjar, ponekad nevjerojatno teška i beskrajno strpljiva i nestrpljiva, i opet na kraju radnik, kreatorica.

Završila si Tekstilno-tehnološki fakultet – kako si se našla u svijetu lutkica?

– Kostimi, oni su mi bili prva ljubav, haljine, bajke, scena, kazalište, mali modeli – lutke. Mislim da sam se slučajno našla u ovom obliku priče i kreativnosti. Tekstil mi je bio najdostupniji. Da sam imala metal, najvjerojatnije bih stvarala nakit. Ustvari, prvi moji radovi bili su od metala, kape, isprepletene krune, kao filigran. Onda sam krenula s odjećom, bile su to godine kad su se revije održavale skoro svaki tjedan. U to sam vrijeme počela raditi kao voditeljica likovnih radionica i izradila svoju prvu lutku od materijala koje sam imala. Jedna ih je gospođa poželjela imati i postala je moj prvi kupac. I eto, tad je sve krenulo. A kad se rodila ljubav prema lutkicama? Ona se dogodila sasvim slučajno. Radeći prototipe za likovne radionice koje sam vodila, napravila sam i svojeg prvog anđela, kojeg sam i prodala. Gledajući unatrag, uvijek sam izrađivala ukrasne lutke, npr. za Božić i za Uskrs, i tako si, kao studentica, popunjavala budžet.

Kako izgleda proces izrade jedne lutkice? Koliko ti vremena treba, tko je sve uključen u proces?

– Za proces izrade važan je poticaj izvana, nešto što sam vidjela, čula, proživjela... Ponekad je to neka fantastična priča ili bajka pa poželim uobličiti lik koji me se dojmio, a ponekad je to lisica koju sam srela u rano jutro i njezini lisičići. Tako je i nastala Lija, srela sam je na Barutanskom jarku. Ponekad je to vrana koja jutrima skače po krovu i izvodi ludorije, a po- nekad je samo onaj osjećaj da nešto moram stvoriti i uobliči- ti iz vlastitih emocija. Iako nije dobro za posao i formiranje cijena, stvarno ne brojim koliko je sati utrošeno na izradu jedne lutke... Nekad je to tri, četiri ili pet sati, a nekad su to dani.

Osjećaš li ponekad pritisak da konstantno moraš nuditi nešto novo i originalno?

– Nema tu pritiska, imam stalnu želju za stvaranjem. Veći mi je problem što nemam dovoljno vremena jer stvaranje novog prototipa stvarno iziskuje, barem kod mene, dane samoće i stvaranja. To si često ne mogu priuštiti jer istovremeno mo- ram napraviti dovoljno stvari za prodaju. Možda bi mi bilo lakše da imam pomoćnika, ali u ovakvom tipu posla – to onda više nisam ja, ono što želim biti i dati. Proizvod izrađuje i osmišljava umjetnik, stvaratelj, svaki je unikatan i izrađen ručno, a na kraju kupac uvijek osjeti radi li se o serijskoj izradi ili pojedinačnoj. Ja sam se odlučila za ovo drugo, a ta je energija definitivno upletena u svaku stvar. Zato tako napravljene stvari “vibriraju” drugačije, življe, osobnije!

Izlog “Jasmina i lutkice” veseli mnoge. Odakle ti inspiracija? Kakve su reakcije prolaznika i kupaca?

– Izloge obožavam. Oni su za mene mala kazališta u kojima postavljam određene scene iz priča koje sebi pričam, a željela bih da ih čuju i drugi. Volim kazalište, a kako rijetko imam priliku raditi za predstave, onda u svom izlogu sama složim priču. Kod izloga mi je bitno da gotovo sve što je u njemu izrađujem sama. Ove sam godine jedino fotelju uzela kao gotovu stvar. Rijetko govorim o onome što će biti u izlogu, npr. za Božić, jer je od skice do izvedbe dugačak put koji me često odvede u skroz drugom smjeru.

Koji je najzanimljiviji komentar koji si dobila?

– O tome bih knjigu mogla napisati. Od zaručničkog prstena ušivenog u ruci lisca preko šišmiša koji je bio prva dječja igračka i visio iznad kolijevke pa do molbe da prepravim vilu koju je pas potrgao. Vila je poslana iz Amerike preko američke ambasade u Mađarskoj do Zagreba i natrag. Tu je i pismo koje me dočekalo ispod vrata s 1000 pitanja – odgovore sam napisala i pismo čeka da ga pošaljem. Jedna Amerikanka redovito mi šalje materijale, pritom ne tražeći zauzvrat ništa materijalno, nego da nastavim raditi i stvarati. Jedna mi je situacija stvarno bila prekrasna. Stranci su više puta rezervirali sobu u hotelu preko puta nas tako da bi mogli vidjeti izlog. Prije toga bi nas našli na internetu, a meni je to bio poticaj da radim dalje.

Imaš li i sama neku najdražu lutkicu? Koja je bila tvoja prva igračka?

– Sve su mi jako drage, svaka zbog nečeg drugog. Da moram, izdvojila bih lisicu i vilu. Prvu liju i prvu vilu. Nekako sam vezana uz njih i ono što mi predstavljaju. Svaka je nastala u određenom životnom trenutku koji je bio i prekretnica. U djetinjstvu nisam imala najdražu igračku, ali sjećam se lutaka od papira koje sam obožavala i jednog mršavog mede iz Rusije. Došao je on jedne godine iz Moskve k meni, bio je drugačiji od drugih. Mršav, dugačkih nogu i ruku, boje bijele kave, s trbuščićem boje meda od kestena.

Da se ne baviš ovime, što bi radila? Što radiš u slobodno vrijeme s obzirom na to da si jedna od sretnica koja je ho- bi pretvorila u posao?

– Što bih radila? Nakit, predmete od keramike, kostime i opet – lutke! Da imam malo više vremena, i sad bih se bavila svim ovim tehnikama. Slobodnog vremena nemam jer ne  gledam na ovaj posao kao na posao. Kad ste kreativac, onda su vam kreacija i stvaranje život. Slobodno mogu reći, a tako me opisuju i drugi, ja sam radnica, volim stvarati, izrađivati i raditi, uvući se u svoj svijet, tamo sam najsretnija. Kad zaronim u njega, da mogu, 90% vremena bih stvarala, a 10% bavila bih se svim ostalim, a jednako bitnim stvarima.

Voliš i crtanje, a tvoje su ilustracije završile i na Bienaleu...

– Rijetko skiciram lutke koje izrađujem, skice radim samo za izloge, pričajući priče u izlozima. Iz tih priča i skica polagano su nastajale ilustracije pa iz ilustracija i slikovnica. Nekako je bio prirodan put da se prijavim na Bienale. Kad su mi javili da će ilustracije biti izložene, sreći nije bilo kraja. Ilustracija je nešto što mogu raditi bilo gdje. Poslije potresa sa sobom sam uzela olovke, papire i bojice i slikala. Lakše je ponijeti takvo nešto nego mašinu i tkaninu. Taj sav svijet koji dnevno upijem i doživim negdje moram i pustiti van. Svu sreću, tugu,  melankoliju, sav taj nakupljeni smijeh na kraju uobličim u lutku, sliku, nakit ili priču.

U jako smo izazovnom razdoblju. Kako su pandemija i potres utjecali na tebe i na po- sao? Imaš li komentar o godini na izmaku, planove za dalje?

– Meni je ovaj period na trenutke bio izuzetno težak. Volim svijet i ljude, volim vrevu grada i mir šume. Teško mi je bilo nakon potresa. Otišli smo iz Zagreba jer nam je zgrada nastra- dala. Dan prije potresa postavila sam proljetni izlog i pomislila: “OK, u karanteni smo, ali napravit ću ga. Neka izazove osmijeh prolaznika ili susjeda.” Dat ću ljepotu gradu jer dajući – dobijemo isto. I onda potres. Snijeg, hladnoća, neizvjesnost. Kako dalje opstati, preživjeti, ostati sabran, miran, ne dati crnim mislila da te preplave...? U tom bezdanu počela sam slikati, 50 mačaka-anđela, veselih, blesavih, milih. Kao da su mi govorile, a i ljudima koji su ih kupili – bit će sve OK, dočekat ćemo se na noge, samo polako i nježno. Sad idem dan po dan. Sanjam i želim, koliko

Na kioscima potražite Divu Style, glossy izdanje na 180 stranica! Zvijezda naslovnice je Barbara Kolar, a dolazi u kompletu s Borboleta narukvicom za 49,90 kn

Zgodne sestre s Cvjetnog: 'Ne nosimo tajice, trenirke i Uggsice, kao ni sve ostalo što ne naglašava ženstvenost'
Prekrasne mama i kći ukrale pozornost na zagrebačkoj špici: Osvojile super outfitima, ali i divnim osmijesima
Elegancija na trendi način: 'Nikad ne bih nosila glomazne tenisice i oversized krojeve kod kojih se izgubi ženstvena figura'
Mnogi od njih zaziru, a zapravo su genijalan proizvod za mekoću i dubinsku hidrataciju lica i tijela

Pogledajte na Diva.hr
Vezani članci
diva.vecernji.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti i prikaza sustava oglašavanja. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice diva.vecernji.hr slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice diva.vecernji.hr kliknite na "Slažem se".