Ni prava splitska ljetna vrućina nije nas spriječila u našem naumu da se napokon sretnemo, opustimo pod suncobranom omiljenog joj kafića, uživamo u dobroj kavi i još boljem razgovoru. Kako mi je obećala, tako se i dogodilo – i ljetno izdanje našeg Diva Moments časopisa jednostavno nije moglo proći bez nje. Iako je naša uspješna i cijenjena spisateljica nenametljiva, iza nje stoji impresivna karijera s više od sedamsto objavljenih pjesama, brojnim hitovima koji su nezaobilazni na svakom repertoaru, čak 13 knjiga i dvije slikovnice. Ova žena istinska je inspiracija mnogima! Njeno pero stvara čaroliju, a ljeto, sunce, sol u kosi i more su, kako nam je otkrila, njena vječna inspiracija. Na ovogodišnjim "Melodijama Jadrana" potpisuje tri nova hita, a o svom marljivom putu, privatnosti koju neizmjerno čuva i cijeni te anegdotama o nastajanju nekih od najvećih glazbenih hitova pročitajte u intervjuu s Vjekoslavom Huljić. P.s. Na kraju razgovora iz torbe izvadila je svoj roman imena "La Petite Marie" te mi ga poklonila s divnom posvetom. Ja sam pronašao svoje ljetno štivo...
Kako je divno sjesti s vama i popiti kavu! Spektakularne "Melodije Jadrana" su iza nas, a kakav je osjećaj sjediti u publici i slušati kako netko izvodi vaše stihove?
Pa znate kako — kad pustim pjesmu u svijet, nikad ne znam hoće li ona pustiti korijenje, izrasti u nešto veće i postati svojevrsni evergreen ili hit, ili će pak ostati negdje po strani. Naravno, s obzirom na to da sam dosad napisala blizu 700 objavljenih pjesama, među njima ima i velikih uspješnica, ali i onih koje su prošle pomalo ispod radara. Zanimljivo je i to da neke pjesme koje sam napisala prije 20 ili 25 godina tek sada doživljavaju neku svoju novu popularnost, renesansu, kao da su tek sad pronašle svoj pravi trenutak. U biti, lijepo je promatrati sa strane taj život pjesama. Kad završim pjesme i pustim ih među ljude, onda ih više ne mogu usmjeravati — one same nalaze svoj put do publike, bilo da se polako, gotovo neprimjetno, uvlače u dušu slušatelja, bilo da odmah eksplodiraju i postanu hitovi. Primjerice, pjesma Lavica prošle je godine odmah ostvarila veliku slušanost i uspjeh na "Melodijama Jadrana". A neke pjesme jednostavno trebaju malo više vremena da nađu svoje mjesto. Poseban je osjećaj čuti vlastitu pjesmu iz neke svakodnevne situacije — dok vozim, kad sam u trgovini… Neke ni sama ne čujem dugo, pa me tada iznenade i vrate u vrijeme kad su nastajale. To je zaista lijep podsjetnik na cijeli taj stvaralački put.
Koliko ste pjesama potpisali na ovogodišnjim "Melodijama Jadrana"?
Tri. Za Tončija i Madre Badessu s Amirom Medunjaninom – Život ode na brzaka. Za Jelenu Rozgu - Začarani krug, te za Doris Dragović – Kad zastor mi padne, pjesma koju sam napisala s mojim Ivanom.
Možete li uopće pretpostaviti što će biti hit, a što ne?
Tonči kaže da imam bolji "nos" za hitove od njega, no mislim da je to više rezultat iskustva i nekog osjećaja koji imam. Hoće li neka pjesma postati hit, to se nikada ne može sa sigurnošću znati. Ipak, postoje naznake i signali koji ti mogu pomoći da naslutiš može li pjesma imati taj potencijal. Tonči i ja radimo obrnuto od većine — dok većina autora piše glazbu na tekst, ja stihove pišem na glazbu. Tonči mi odsvira pjesmu, a ja, vođena emocijom koju u meni izazove, iz mreže riječi izvlačim rečenice koje važem, slažem, mjerim dušom. Stihove treba staviti u metriku i reći mnogo, ili sve u tako malo vremena, koliko ona traje.
Postoji li neka zanimljiva anegdota s hitom da ste se probudili usred noći i napisali ga za petnaest minuta?
Ponekad, kad radim na pjesmi, moj mozak jednostavno ne prestaje raditi, čak ni usred noći. Počnem sama sebi pjevati u glavi i sklapanje riječi postane kao prirodni proces. Pokušavam ih smjestiti u odgovarajuću metriku, iako ponekad moraš ući u kalupe. Međutim, uvijek postoji ta kreativna sloboda, litentia poetica, kad se malo odmetneš. Ako naiđem na zaista dobar stih, onda bi bilo šteta da ga skratim. U tom slučaju, produžim metriku ili malo pomaknem melodiju, proguram neku riječ, kako bi sve sjelo na svoje mjesto. Kao što sam već spomenula, obično znam za koga pišem, ali dogodilo se jednom da sam pisala za "Magazin", za ženski vokal. Bio je zimski period, hodala sam po kući, razmišljajući o tom tekstu dok sam stajala pored peći. I odjednom, u tom trenutku, tekst se preobrazio u muški. Kao da mi je pao s neba. To je pjesma "Dvaput san umra". Poletiš kad nekog ugledaš prvi put i nešto te strefi. Umreš kad ga vidiš. Umreš kad ta ljubav ode. Nestane. Let i pad duše. To su trenuci u životu koji te duboko pogode. Shvatila sam da imam nešto drugačije. Nešto što još nikad nije tako rečeno. Osjetila sam to. Kada sam pokazala Tonču taj tekst, ostao je malo zatečen. Pogledao je i rekao: "To je dobro, ali što ćemo sad?" Pjesma je išla u smjeru koji je bio prikladniji za Magazin, ali zamislite sada da je tekst ostao u tom ženskom tonu, "Dvaput sam umrla" – to jednostavno nije imalo tu snagu i dubinu koju je imao muški tekst. Jednom me prijatelj pitao kako je moguće da pišem kao da sam muškarac. To je bila zanimljiva reakcija, jer kad stvaram, jednostavno pišem iz srca i osjećaja, ne ograničavam se na svoj vlastiti identitet. Kad je pjesma snažna, emocija je ta koja dominira, a ona ne poznaje granice ni spol. Pišem ono što osjećam, bez obzira na to tko je zapravo taj tko pjeva.
Kriju li se u vašoj bilježnici neki neobjavljeni hitovi?
Ima tu nekih pjesama koje su u fragmentima, ima i takvih koje su cjelovite i dovršene. Osim toga, pišem i poeziju, neovisno o pjesmama na glazbu. Kad me inspiracija pogodi, pišem. Zbog toga imam sve te ideje i stihove pohranjene u bilježnicama. I sada ste me pitali ima li novih – da, uvijek ima nečeg novog.
Čuvate li te bilježnice?
Da, čuvam ih. Neke sam bacila, ali mnoge i dalje čuvam, jer nikad se ne zna — možda će jednom nekom nešto značiti.
Nemojte ih bacati! Jednog dana će sigurno vrijediti bogatstvo!
Pune su crtkarija i oznaka. Crtam kako me ruka vodi, po rubovima, nekakve školjke, volke, stavljam znakove pored riječi , kako bih se mogla snaći i možda ih jednom u budućnosti iskoristiti. Znam da još uvijek ima puno dobrih ideja. Zašto bih ih pustila i zaboravila? Ako uzmem bilo koju od tih bilježnica i prelistam ih, naiđem na pjesme koje su već bile dovršene, ali tu su i stihovi koji čekaju svoj trenutak da postanu dio nečeg novog. Kad pogledam, vidim da su neki stihovi zaista dobri i da ih vrijedi zadržati. Tako te tekice žive svoj tihi, samački život sa strane, kao svjedoci da sam uložila vrijeme i energiju u njih. U njima se kriju i dobri citati, ideje i stihovi. Ima tu svega – od onih koji su možda trenutačno neupotrebljivi, do onih koji bi zaista mogli postati nešto vrijedno.
Kako ste se upoznali sa suprugom Tončijem?
Išli smo u istu osnovnu školu, u "Bratstvo jedinstvo" u Splitu, ali on je bio u drugoj smjeni. Iako smo bili u istoj školi, nismo se poznavali. On je znao za mene jer sam kao dijete već pisala i objavljivala, a često sam nastupala na školskim priredbama, čitajući pjesme. No, zapravo se nismo upoznali dok nismo odrasli. Upoznali smo se tek kasnije, jedno ljeto, dok je on već svirao u jednom klubu, zvao se Bašta Zvončac. Tako smo se zapravo prvi put zbližili. Bili smo oboje mladi, i kako smo zajedno krenuli, rekla bih da smo zajedno odrastali. Zaplovili smo u život zajedno, i tako je ostalo i danas, nakon svih tih godina. Nakon 38 godina braka i 7 godina hodanja prije toga, kad me pitaju za recept uspješnog braka - kažem da smo na istom brodu. Ako nas zalije more, zalije oboje, ako nas pomiluju valovi, miluju oboje. Imamo dva vesla koja moraju zajedno veslati. Ako je samo jedno, brod se nagne. Mislim da je to jednostavno to.
Osvaja li vas i danas suprug kao nekada, ili s vremenom to postaje više navika?
Ne očekujem da me netko osvaja. Zapravo, mi se jako dobro poznajemo, dvije smo strane istog srca. Mi smo kao dvije kockice koje su se savršeno posložile. Ne očekujem da mi svaki dan donosi cvijeće. Mi se puno smijemo, ima puno zafrkancije, i to je ono što mi treba, više nego cvijeće. Naravno, lijepo je dobiti cvijeće, ali u životu su bitnije te sitnice koje zapravo čine razliku. Sitnice su obično ono najveće, ali mnogi to ne prepoznaju. Traže sreću na krivim meridijanima duše, ali to nije to. Sreća je često ispred nosa. Male stvari su obično i najveće, a što se tiče nas dvoje, ne želim da obujemo zemaljske, blatne cipele. Želim da ostanemo, barem s jednom nogom, u oblacima, dok drugom čvrsto stojimo na zemlji. Mislim da je to recept za dobru vezu – puno smijeha, zafrkancije i poštivanja sitnica koje život čine ljepšim. Treba paziti na te stvari, jer upravo u njima leži prava vrijednost.
Imate li neki savjet za naše čitateljice kada je riječ o receptu za ljepotu? Čime se hranite, što pijete? Idete li na neke posebne tretmane?
Prvo, najvažniji je genetski crtež, kakve gene dobiješ. Također, najvažnije je kretanje. Volim brzo hodati, to mi je nešto što stvarno volim i trudim se to raditi kad god mogu. Imam i svoj sklop vježbi koje redovito radim. Ne izlažem se puno suncu, jer sam se dovoljno pržila kad sam bila mlađa, kad smo svi bili preplanuli i nismo toliko mislili o opasnostima izlaganja suncu, kao danas. Idem na kozmetičke tretmane, ali mislim da je ljubav najbolja kozmetička torbica svake žene. Dakle, unutrašnje zadovoljstvo i ispunjenost su ključni. Uz genetiku koju dobiješ, moraš se brinuti o sebi. U svakom pogledu. Nemaš drugog sebe.
Pročitali ste dio velikog intervjua objavljenog u magazinu DIVA MOMENTS, koji možete pronaći na kioscima cijelo ljeto.