Poznata je priča o Jacku Kerouacu, pripadniku američke beat generacije koji je svoj najpoznatiji roman “Na cesti” napisao na nevjerojatno dugačkom svitku – mislio je da taj format izvrsno odgovara tematici knjige, a i pisao je brzo, pa mu se činilo nezgodnim prekidati misao kako bi mijenjao papir na pisaćem stroju. Ideja se nije učinila tako sjajnom (premda sadržaj jest) njegovu uredniku. Vjerojatno je, odoljevši porivu da kaže “pa jesi li ti lud?!” ili nekom sličnom, Kerouacu rekao da to neće ići, svitak se mora izrezati da bi se uredio, lektorirao... Kerouac je tako pobjesnio da je knjiga objavljena tek nekoliko godina poslije.Mnogo je sličnih priča o poznatim književnicima i načinu na koji su pisali, ponekad čudnom, opsesivnom i nevjerojatnom.
Tehnike i običaje koji su zaslužni za nastanak mnogih velikih djela svjetske književnosti u knjizi “Odd Type Writers” opisala je Cilia Blue Johnson, a mnogo se toga može saznati i iz intervjua koji su davali još živući književnici. Svega tu ima, od praznovjerica koje su njima upravljale do stege koju su sami nametali, a ne bi je se posramile ni njemačke trupe. Neke od njih prerasle su u legendu, no na umu treba imati da su mnoge mitove o sebi proširili i sami autori, a i rodbina, suradnici i prijatelji znali su činjenice ponešto nakititi. Dakle, da je sve u sto posto istina, ne zaklinjemo se, ali priče su doista zabavne. Kerouac je u jednom je intervjuu ispričao: “Sve radim u serijama po devet. Dok dubim u kupaonici na glavi, devet puta nožnim prstima dotaknem pod. Nakon toga me nitko ne može nazvati neuravnoteženim.”
Irskog pisca Jamesa Joycea prate mnogi mitovi: pisao je ležeći u krevetu na trbuhu, uvijek odjeven u bijeli kaput, a “Finneganovo bdjenje” napisao je kredama na kartonu. No sve to bilo je više posljedica pragmatizma nego ekscentričnosti. Autor “Uliksa” bio je tako slabovidan da je do pedesete bio na trideset operacija očiju te je jedino razaznavao velika slova napisana raznobojnim kredama i turajući nos u njih. Bijeli je kaput pak služio tome da reflektira svjetlost na ono što piše.Virginia Woolf je po mnogočemu bila ispred svog vremena. U dvadesetima je pisala na visokom stolu s kosom radnom površinom koji joj je omogućavao da to radi stojeći. No ova preteča danas popularnih stojećih stolova nastala je iz niskih pobuda. Virginia se cijeli život nadmetala sa sestrom, umjetnicom Vanessom Bell. Kako je ova slikala stojeći, Virginia se bojala da će njezin rad biti zasjenjen ako piše sjedeći. Kad je napokon odlučila sjesti, ponovno je pokazala inventivnost. Pisala je na komadu šperploče na koji je pričvrstila tacu s olovkama i tintom kako ne bi prekidala misao.
Da će izgubiti nit, plašio se i John Steinbeck, autor romana “Istočno od raja” i “O miševima i ljudima”, pa je uvijek uz se ima dvanaest oštro našiljenih olovaka, a stezao ih je tako čvrsto da je na prstima imao zadebljanja i žuljeve.Truman Capote je izvrstan primjerak praznovjerice: nikad ne bi počinjao pisati petkom, mijenjao bi hotelsku sobu ako je njezin telefonski broj uključivao broj 13 i nikada nije ostavljao više od tri opuška u pepeljari – one prekobrojne je trpao u džep kaputa.
Prvak samodiscipline možda je ipak viktorijanski pisac Anthony Trollope, koji je svakog jutra ustajao točno u 5.30 sati, a zadao si je da svakih petnaest minuta proizvede 250 riječi – prolazno je vrijeme mjerio je satom. Nije bio, međutim, jedini u postavljanju nemogućih dnevnih kvota. Dogodilo se to i Victoru Hugou ujesen 1830. kad je pristao na nemogući rok, da će “Zvonara crkve Notre Dame” napisati do veljače. Zatočio se u kuću, a da bi izmaknuo napasti da izlazi, zaključao je svu svoju odjeću ostavivši si samo veliki sivi šal. Mjesecima je pisao gol, umotan u taj neobični odjevni predmet. No nisu svi mjerili broj riječi – Joyce je govorio da za dvije savršene rečenice može utrošiti cijeli dan. dok je Dorothy Parker priznala kako ne može napisati pet riječi a da ih sedam ne izmijeni.
Susan Sontag svoju je dnevnu rutinu jednom opisala ovako: “Nikad ne ustajem nakon 8 (to pravilo smijem prekršiti jednom tjedno). Ručam uvijek kod kuće, jednom u dva tjedna kršim to i jedem vani. Na pisma odgovaram samo petkom, taj dan ionako moram u bolnicu.” Henry Miller je radni proces opisao u natuknicama. “Jutro: ako sam pijan, samo napišem bilješke. Ako sam u dobrom stanju, pišem. Popodne: radim na odlomku čvrsto slijedeći plan, bez skretanja. Pišem poglavlje po poglavlje. Navečer: druženje s prijateljima. Čitanje u caféu. Istraživanje nepoznatih četvrti, pješice ako je kiša, biciklom ako je suho. Ako sam prazan ili umoran, slikam.”
Hemingway je bio poznat po tome što je pisao stojeći, a počinjao je, napisao je, “ujutro, čim bi svanulo i dok je još hladno, a pišući sam se zagrijavao.” Benjamin Franklin imao je tablicu sa 24-satnim rasporedom, a ustajao je u pet. Još je veći ranoranilac Haruki Murakami, koji ustaje u 4 sata i piše pet, šest sati. Popodne pretrči deset kilometara i/ili prepliva kilometar i pol. Čita, sluša glazbu i u devet navečer je neizostavno u krevetu. “Ponavljanje je važno, to je kao hipnoza. Hipnotiziram sebe kako bih postigao dublje stanje svijesti”, kaže.Malo je onih koji to znaju, ali zasluge za neka od najvećih književnih djela pripadaju životinjama.
Edgar Allan Poe svoju je mačku Catterinu smatrao literarnim vođom jer je “spokojno prela u znak odobravanja riječi nastalih pod njezinom paskom”. Amerikanka Flannery O’Connor pisala je okružena peradi svih vrsta i paunovima koje je naručivala poštom, a vježba koncentracije za pisanje francuskoj književnici Colette bilo je trijebljenje buha buldogu Souciju. Schillera je inspirirao miris gnjilih jabuka koje je držao u ladici pisaćeg stola. “Ne bi mogao ni živjeti ni pisati bez njih”, rekla je njegova žena Charlotte. Za što je čak pronađeno i znanstveno objašnjenje: truljenjem jabuka nastaje metan koji, u malim dozama, može izazvati laganu vrtoglavicu i osjećaj sličan opijenosti. Dok su jabuke utjecale na stanje Schillerova uma, neki pisci svoje muze doslovno hrane. Agatha Christie zaplete krimića razrađivala je grickajući jabuke u kadi, ljubiteljica kokoši O’Connorova jela je vafle s vanilijom, a Vladimir Nabokov, vjerojatno pišući i “Lolitu”, napajao se melasom. Neki su pak patili na boje.
Alexandre Dumas prozu je uvijek pisao na plavom, poeziju na žutom, a članke na ružičastom papiru. Kad je jednom, putujući Europom, ostao bez plavog papira i morao pisati na bež, bio je uvjeren da je kvaliteta napisanog opala. Virginia Woolf koristila se olovkama različitih boja za različite tekstove – najviše je voljela ljubičastu, kojom je pisala dnevnik i pisma, uključujući i ona ljubavna Viti Sackville-West. I Lewis Caroll, autor “Alise u zemlji čudesa” volio je ljubičastu, no to je bila navika iz Oxforda, gdje je ljubičastom ispravljao studentske radove. Američka spisateljica i skupljačica umjetnina Gertrude Stein pisala je uvijek u automobilu, bilo parkiranom, bilo da ju je uokolo vozila njezina partnerica Alice B. Toklas, no to je ništa prema Sir Walteru Scottu, koji je poeziju stvarao na konjskim leđima.
Prijevozna sredstva, izgleda, imaju tradiciju. Joseph Helller je “Kvaku 22” smislio u autobusu, a Woody Allen razvio talent za komediju u pretrpanom metrou. “Viseći na rukohvatu, prije nego što bih uspio izaći i zapisati ih imao sam pedeset šala. Svaki dan!”, rekao je. Rayu Bradburyju (“Farenheit 451”) nisu trebali stimulansi ni obredi, a pisao je gotovo svakog dana svog života. “Mogu pisati u dnevnoj sobi, u spavaćoj sobi, a kao klinac pisao sam uz uključen radio dok su mama, tata i brat pokraj mene razgovarali”, rekao je. E. B. White (“Charlotteina mreža”, “Stuart Mali”) također govori da bi uvijek najradije pisao u dnevnoj sobi ma koliko to bučno i prometno mjesto bilo. “Nije me mogla omesti ni djevojka koja bi usisavala ispod mog stola, a ukućani nikad nisu obraćali pozornost na to što sam pisac. Pisac koji čeka idealne uvjete neće napisati ni retka”, tvrdio je, neupućen u navike kolega – kreativnost i čudaštvo uvijek su išle ruku pod ruku. No te male ekscentričnosti možemo protumačiti tek kao začin velikog talenta.