Pretpostavljam da vam je već preko glave pitanja o težini i komentara o ‘the haljini’ o kojima se u posljednje vrijeme stalno pisalo, a i svaki je komentator na društvenim mrežama i imao svoje mišljenje, neki i ‘dijagnozu’. Što kažete na to? Pogađaju li vas komentari? Mislite li da su ljudi uopće svjesni što rade kada komentiraju nečiji izgled i život?
– Volim se nadati da, kada bi znali ili bar malo bolje razmislili, to ne bi činili. Ne mislim pritom na benigne negativne komentare iako se ponekad pitam kad je prestalo vrijediti odgojno pravilo da, ako nemaš ništa lijepoga za reći, radije šutiš. Mislim na govor mržnje koji je postao prihvatljiv način komuniciranja u javnom prostoru. Neću reći da me nimalo ne pogađa, no odrasla sam osoba s jasnom slikom sebe i svojih vrijednosti i nedostataka pa se prilično racionalno mogu odmaknuti od nečijih vulgarnih ispada koji u biti puno više govore o svom autoru nego o meni. Što je, međutim, s mladima koji su u potrazi za vlastitim identitetom, nesigurnima oko svih i svega? A o tome kako na- silje – pa i ono verbalno – rađa nasilje da i ne govorim.
– Ne razmišljam puno o tome – to je moj život, takav živim i drukčiji ne poznajem. U našem je mentalitetu da ćemo nekog poznatog radije ignorirati nego opsjedati i utoliko je ovdje sigurno lakše biti javna osoba nego, primjerice, u Engleskoj ili Americi. Osim toga, ljudi koji vam pristupaju gotovo redovito to rade u dobroj namjeri. Naravno, na društvenim mrežama ima svega, ali kao što sam rekla – naučite se od toga odmaknuti. A silno je simpatično kad vas prepozna netko kome ste po volji i nasmiješi se u prolazu.
Završili ste Veterinarski fakultet, potpuno drugi svijet od pozornice i svjetla reflektora. Kako ste se uopće našli u ovom poslu? Je li vam kada žao što niste otišli drugim putem?
– Vjerujem da djeluje malo šašavo. Ali uzmemo li u obzir da sam s jedne strane oduvijek voljela scenu – najdraža slobodna aktivnost mi je bila dramska grupa, a s druge bježala u prirodu kad god bi se pružila prilika, zapravo se sve lijepo posložilo. Obožavam životinje i, iako su me privlačile i druge stvari, prije svega arhitektura i dizajn, odlučila sam studirati veterinu, pa onda još paralelno upisala i ekologiju na PMF-u. No diplomirala sam u nezgodnom trenutku poraća kad nije bilo izgledno da će mi se karijera razvijati kako sam zamislila. A kako nisam tip za surogate i rezervne varijante, otišla sam u onu drugu krajnost i nije mi žao.
Vodili ste zaista mnoge emisije, spomenimo samo neke – Dobro jutro, Hrvatska, Svakodnevica, Svijet zabave, Život je lijep, kviz Slagalica, emisiju iz kulture Transfer, sportske emisije, kulinarske showove (Kruške i jabuke, Gušti su gušti), ljetne projekte, festivale i subotnje showove (Ples sa zvijezdama, Zvijezde pjevaju, Ja to mogu)... Imate li neke favorite? Koje je bilo najljepše raditi, a koje su vas možda namučile (ako ih je bilo, i zašto)?
– Joj, sad kad ste krenuli nabrajati, stvarno je bilo puno toga dobrog i lijepog za pamćenje. Neću ništa izdvajati jer mi je sve redom srcu drago, no moram spomenuti da se Obrazovni program pokazao kao odlična baza za sve buduće projekte. Bio je to u vrijeme mojih početaka svojevrsni poligon za vježbanje voditelja i većina nas je upravo tamo naučila i razvila mnoge važne vještine ovog zanata. Loših sjećanja doista nemam, a i danas podjednako uživam u glamuroznim projektima i onim samo naoko jednostavnijim mozaičnim formama. Namučila sam se jedino kad sam bila na ekranu u ulogama koje nisu voditeljske jer me tada opere trema koja mi je inače nepoznat pojam.
Jedna ste od ne baš puno voditelja koji paralelno uspješno imaju posao na dva različita medija, radiju i televiziji. Koja je glavna razlika? Što vam je draže, kojem mediju dajete prednost?
– A znate onu o majci i dražem djetetu... nikad se nisam mogla odlučiti, vjerojatno nikad i neću. Iako u početku o televiziji nisam uopće razmišljala, uvukla mi se pod kožu i sad se doista vidim samo u ovakvoj paralelnoj akciji. Televizija i pri proizvodnji najjednostavnijeg sadržaja zahtijeva puno veći pogon, dok na radiju više ovisite o sebi. Nekoć sam voljela govoriti kako mi je televizija draga jer me lijepo našminkaju, a radio jer se šminkati ne moram. Mislim, ne moram ni danas, ali kako ne prođe dan bez objave na nekoj društvenoj mreži, bolje mi je da i tamo budem u bar prihvatljivom izdanju, ha-ha.
Voditeljski posao zapravo, bez obzira na talent, urođene predispozicije i iskustvo, definitivno nije lagan i nije nešto što bi svatko mogao raditi. Trema, stres programa uživo, radno vrijeme koje većina ljudi ne bi potpisala (večeri, vikendi, praznici...), a i publika zna biti ‘okrutna’ i ne prašta nijedan gaf. Doživljavate li svoj posao teškim i koliko netko tko se vidi u poslu poput vašeg treba biti spreman na odricanja?
– Nikad ovo što radim nisam doživljavala teškim. I danas mi je malo čudno reći da je to posao jer ga vidim kao priliku za igru i istraživanje koje je, srećom, netko voljan i platiti. Naravno da se puno stvari može i mora naučiti, ali strast imaš ili nemaš. A bez nje je medijski posao gori nego jelo bez soli – za to se barem možeš tješiti kako je dobro za bubrege. Onaj tko nije radoznao, tko je sebi važniji od ljudi s kojima razgovara, tko je sklon biti zadovoljan sobom i pripisati si status nezamjenjivog i onaj kome je “dobro” dovoljno dobro, možda bolje da se odluči za neki drugi poziv. Kamera brzo razotkrije one koji su tu samo zato što ljube sliku svoju na ekranu.
Što privatno najviše volite? Kako se opuštate? Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
– Obožavam putovati, ali kako je ova godina uspješno minirala većinu ozbiljnijih planova te vrste, bolje da svoje nomadske strasti zadržim za sebe. Sunce i more su mi uvijek recept za radost, baš kao i kilometarske šetnje prirodom s mojom ljubimicom Lolom. Jako volim enigmatiku, logičke zadatke, sudoku. Rado se vrzmam po kuhinji, gledam i čitam krimiće. Spominjala bih kino, koncerte, druženja s prijateljima, ali da se vratim na početak ovog odgovora – ipak je ovo 2020. Vrag je odnio.
Vaš posao podrazumijeva i suradnju s frizerima, stilistima, vizažistima, dugotrajne pripreme. Malo ljudi zna da svakom izlasku na scenu zapravo prethode sati i sati pripreme, i organizacijski, ali i stilistički. Pretpostavljam da ste već navikli na takav život, no pada li vam to kada teško?
– Ne radim toliko puno da bi me to stiglo izmoriti. Uostalom, taj je dio posla izazovan isključivo kad moram surađivati s nekim čija mi estetika nikako ne odgovara ili si jednostavno ne pašemo kao ljudi jer mi je inače mogućnost da se kameleonski mijenjaš prezabavna. Kad i gdje bih, recimo, sve te silne večernje toalete nosila da nije “Zvijezda”? Inače, ne dovodim u pitanje kad treba odjenuti nešto što privatno nije moj stil – odjeća na ekranu je radni kostim i prigovarat ću uglavnom samo ako me ograničava u obavljanju mojeg voditeljskog zadatka.
Smatrate li da su kod nas ženski i muški voditelji jednako cijenjeni? To vas pitam jer je moj dojam da su žene puno više pod paljbom i to mahom zbog izgleda i toga da si svatko daje za pravo komentirati nečiju haljinu, kilograme, godine itd., a nisam primijetila da za muškarce vrijede isti kriteriji... Smeta li vam to?
– Nije to slučaj samo kod voditelja, mislim da je tako manje-više u svim javnim profesijama. Kad se, primjerice, nakon koncerta nekog muškog izvođača u naslovu članka našao komentar onoga što je odjenuo? A pjevačice se prvo kvalitetno isecira i pri kraju možda spomene i da su došli neki ljudi i da nije bilo previše falš tonova. Stara je teza da žene stare, dok muškarci dobivaju na zrelosti i šarmu. Naravno da je to nepravedno, ali kako bi James Brown otpjevao: “It’s a Man’s World”. I zato je meni najtužnije u svemu što će najružnije komentare na račun žena izgovoriti upravo druge žene. Sve, dakako, redom blagoslovljene besprijekornim ukusom i neprolaznom ljepotom.
Mnoge uspješne žene kažu kako su za svoj uspjeh morale raditi dvostruko više od muških kolega. Jeste li i vi među njima? Kako se općenito boriti protiv diskriminacije koju žene, nažalost, još uvijek doživljavaju na mnogim poslovima – od nerazmjera u honorarima do samog odnosa i komunikacije prema njima?
– Pa počevši vjerojatno od toga što sam maloprije spomenula – tako da prestanemo jedna drugoj biti vrane koje si kopaju oči i naučimo postati podrška. Žene su vječno u niskom startu zbog potencijalne konkurencije iz redova vlastitog spola, a dok je tako, muškarcima doista nije teško dominirati. Uvijek mi je nekako žalosno kad se propisuje jednakost pri zapošljavanju – po spolu, rasi, dobi, svejedno. Ali, ako već ne možemo prirodno tako razmišljati, i to je nešto.
Imate li u poslu neke uzore, ljude kojima se divite? Možda nekoga tko vas je motivirao na početku karijere?
– Otkad se politički kompromitirao, nerado spominjem nobelovca Handkea, ali njegova monodrama Kaspar ipak mi je odlična ilustracija za odgovor na ovo pitanje. Živo pamtim predstavu u Teatru &TD ranih 80-ih i maestralnog Ivicu Vidovića koji u komadu izgovara jednu jedinu rečenicu: “Htio bih biti takav kakav nekoć bješe netko drugi.” E pa – ja to nikad nisam htjela! Bez sumnje su svi radijski voditelji koje sam slušala od ranog djetinjstva i svi domaćini kasnovečernjih talk showova koje sam obožavala imali neki utjecaj, ali volim misliti da su samo dodali malo boje na ono što je moja originalna slika.
Puno je ljudi, neovisno o godinama i iskustvu, danas slavu steklo na platformama poput YouTubea, puno se podcasta radi, sadržaj se stvara više nego ikada. Jeste li razmišljali o tome da se prebacite ili nadopunite svoj posao na nekim novim platformama? Privlači li vas to uopće u profesionalnom smislu?
– Prije nekoliko godina prijateljica i ja smo pokrenule food&travel blog Spoonful of Life. Srećom pa sam odmah u startu znala kako mi je to isključivo zabava jer, da sam s njim imala ozbiljnih planova, razočarala bih samu sebe. Stvaranje kvalitetnog sadržaja na bilo kojoj platformi zahtijeva vrijeme koje uz svoje postojeće obveze jednostavno nemamo pa je tako i siroti blog već neko vrijeme u induciranoj komi. S jedne mi je strane, naravno, žao zbog toga, a s druge sam sretna što je zanemaren zato što imam dovoljno posla. Da mi je potreba, sigurno bih prihvaćala nove izazove.
Nije pristojno nekoga pitati za godine, no čini mi se da ste vi na svoje ponosni i ne skrivate ih. Smatrate li da su ljudi danas preopterećeni izgledom, pokušajima da se ostane vječno mladim, zapravo sve borba s vjetrenjačama, unaprijed osuđena na neuspjeh. Kako vi gledate na to?
– Nekoć su ljudi bili sretni ako su doživjeli 40, s današnjim životnim vijekom mojih 50 je ništa, ha-ha. Tužno je kad se starost tretira kao uvreda – jer što, da smo bili pametniji i odgovorniji, ne bi nas snašla?! Netko poznaje osobu koja je pobijedila vrijeme?! Zapravo je genijalno doći u godine kad ti “baš me briga” konačno legne kao koncept i shvatiš da si ti sam jedina osoba kojoj se doista moraš sviđati. Nema do banalnog primjera pa evo: moja mama misli da bih se trebala udebljati pet kila, a jedna od najboljih prijateljica, inače liječnica, kako bih komotno mogla još pet skinuti. Pa ako dvije osobe kojima sam sigurno draga ne mogu postići konsenzus, tko sam ja da bilo kome govorim treba li u potrazi za zadovoljstvom samim sobom ići na botoks ili pod nož, imati tri mlađa ljubavnika ili nositi kratke hlače iako se okolina zgraža jer “nisi ti Christie Brinkley”. Rock on.
Ovo je za sve bila jako teška godina, ne znamo ni što nam slijedi, samo se nadamo da 2021. biti bolja. Po čemu ćete vi pamtiti 2020.? Kako ste je preživjeli? Što očekujete od sljedeće?
– Svima nam je prvi poriv navaliti na 2020. drvljem i kamenjem. I doista nije bila nimalo laka, ali objektivno nije se sastojala samo od loših razdoblja. Mene je do nekih promjena dovela, na neke prisilila, ali to je super jer se u neko dru- go vrijeme možda ne bih na njih odvažila. Žao mi je što nisu bili u pravu oni koji su na početku pandemije govorili kako ćemo kroz izazove izrasti u bolje ljude, ali valjda još stignemo. Sljedećoj godini neću postavljati nikakve zadatke jer se bojim da bih ih mogla iskoristiti kao listu stavki po kojima će me zeznuti. Nek’ se iskaže sama.
Razgovarala Vesna Blašković
Fotografije Goran Čižmešija
Styling Ana Nikačević
Šminka Seka Kožul
Frizura Ivan Pervan
Zahvaljujemo hotelu Esplanade na prostoru ustupljenom za snimanje
Na kioscima potražite Divu Style, glossy izdanje na 180 stranica! Zvijezda naslovnice je Barbara Kolar, a dolazi u kompletu s Borboleta narukvicom za 49,90 kn