“Kako ovaj užasni ocean okružuje plodnu zemlju, tako u duši čovjeka leži otok Tahiti, pun mira i radosti, no okružen strahotama napola nam poznatog života. Bog vam pomogao! Nemojte se otisnuti od tog otoka, nikad se nećete moći vratiti!” Na ove je riječi Tahiti, najveći otok Francuske Polinezije, inspirirao Hermana Melvillea, autora koji je najveći broj svojih djela crpio iz vlastita iskustva. “Moby Dick”, slavni roman u kojem kapetan Ahab žrtvuje sve kako bi ulovio gotovo fantomskog bijelog kita, i u kojem stoje gore ispisane rečenice, rezultat su Melvilleova mornarskog života na brodu i posebno njegova iskustva na kitolovcu. Melvillea je na brod otjerala potreba za preživljavanjem: iako iz bogate obitelji, nakon očeva financijskog i mentalnog sloma, još se kao tinejdžer otisnuo na more radeći kao brodski mali na trgovačkim brodovima. Najprije je plovio preko Atlantika, a onda se, kao 23-godišnjak, pridružio posadi pacifičkog kitolovca Acushneta. Dezertirao je potpavši pod čari Markižanskih otoka, također dijelom Francuske Polinezije, na kojem je otkrio da lokalno pleme nisu strašni kanibali nego ljubazni domaćini. Drugi ga je kitolovac odveo na Tahiti: tamo se posada pobunila pa je Melville najprije proveo nekoliko dana u zatvoru, da bi potom s prijateljem počeo lutati prekrasnim i neiskvarenim otokom, skupljajući po plaži sve što bi se eventualno moglo prodati ili iskoristiti. Otišao je na trećem kitolovcu, koji ga je odnio do Havaja, a osim što se spominje u “Moby Dicku”, Tahiti i Polinezija važni su i u njegovim djelima “Taipi”, “Omoo” i “Bijela jakna”.
Pedesetak godina nakon Melvillea na Tahiti je početkom 1890-ih stigao vihor zvan Paul Gauguin. U tom je trenutku Gauguinova umjetni ka zvijezda polako gasnula, slike mu nisu bile tako tražene, inspiraciju nije uspijevao naći, prijatelji od kojih je stalno posuđivao novac “zavrnuli su pipe”, a supruga Matte, koju je fizički zlostavljao, izbacila ga je iz kuće. Gauguin je odlučio inspiraciju potražiti na drugom kraju Zemljine kugle. Novac za putovanje prikupio je prikazujući svoju avanturu kao potragu za iskonskim, neiskvarenim. Na Tahitiju je, međutim, našao veliku zajednicu zapadnjaka koji za njega nisu imali strpljenja. Povukao se među domaće stanovništvo, gdje se prepustio i slikanju, ali i seksualnim užicima, posebno među mladim tinejdžericama, uzimajući za ljubavnice 13-godišnjakinje i 14-godišnjakinje, među kojima je beskrupulozno širio sifilis. Vratio se nakon tri godine, ali trijumfalnog dočeka u Parizu nije bilo, i slike svejedno nije mogao prodati. Napisao je roman “Noa Noa”, koji je bio mnogo više fiktivan prikaz Tahitija, onakav kakvim ga je Gauguin htio vidjeti, nego otočka stvarnost. Razočaran odjekom svog putovanja, vratio se u Francusku Polineziju, u kojoj ga ostali zapadnjaci nisu željeli među sobom. Ponovno se povukao među lokalne stanovnike, i, iako je stvorio neka od svojih najboljih i najvažnijih djela (“Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?” na primjer), raj koji je tražio nije našao: umro je svađajući se s lokalnim vlastima, izmučen alkoholom, opijumom i sifilisom.
Malo prije Gauguinova prvog dolaska, otok je posjetio Robert Louis Stevenson, već tada proslavljeni autor “Otoka s blagom” i “Dr. Jekylla i g. Hydea”. Stevenson, koji je cijeli život patio od krvavog kašlja (vjerojatno ne tuberkuloze jer se nitko oko njega nije zarazio), južnopacifičkim je otocima plovio u potrazi za idealnim mjestom za svoje zdravlje. Slavni Škot nije mogao biti drukčiji od Gauguina: plovio je s obitelji, suprugom i majkom te pokazivao iznimno poštovanje prema lokalnom stanovništvu i običajima. Na Tahitiju nije ostao dugo, ali je boravak od nekoliko mjeseci bio bogat i plodonosan. Od naglog napada bolesti liječila ga je lokalna kraljevska obitelj, štoviše stara princeza koja je vladala svojim potomstvom, a na Tahitiju je završio i jedno od svojih najvažnijih djela, “Gospodara Ballantraea”. S poglavicom otoka kojeg je nazvao “vrtom svijeta” čak je u prijateljstvu obavio ceremoniju “zamjene imena”. Stevenson se na kraju skrasio u Samoi, blizu Novog Zelanda, gdje ga je domaće pleme toliko voljelo da su ga osobno pokopali pod svojom svetom planinom, a njegov slavni “Rekvijem”, uklesan i u nadgrobni spomenik, prepjevan je u samoansku narodnu žalopojku.
Zdravlje, ali mentalno, na Tahitiju je tražio i našao mladi engleski pjesnik Rupert Brooke, ljepotan koji je privlačio pažnju koliko stihovima toliko i svojim izgledom. Pripadao je tzv. Bloomsburyjevskoj skupini, u kojoj je bila i Virginia Woolf, koja se hvalila kako se jednom s Brookeom kupala gola. Nebrojene su žene prošle kroz Brookeov krevet i za te se njegove veze znalo, no pjesniku je mnogo više trebalo da sebi prizna kako jednako voli i žene i muškarce te da seksualni susreti s njima nisu izolirani incidenti. Nakon što je njegova velika ljubav Katherine Laird Cox izgubila (ili pobacila) njihovo dijete, progonjen ljubomorom, paranojom i unutarnjim pritiskom zbog nepriznate biseksualnosti, Brooke se slomio i počeo putovati, najprije u Njemačku, potom u Sjevernu Ameriku, da bi ga potom potraga za smirenjem odvela prema Tahitiju. Tamo se početkom 1915. skrasio u mjestu Mataiea. Upućeni su govorili da nikad nije bio sretniji, napisao je neke od svojih najboljih radova, a bio je vrlo zadovoljan u vezi s lokalnom djevojkom koja se zvala Taatamata. Ona je, kažu, rodila i njihovo dijete, ali Brooke se vratio u ratom razaranu Europu, napisao nekoliko domovinskih pjesama koje su oduševile Churchilla, a ubrzo je umro od sepse prateći engleske vojnike u Grčku pa nikad nije stigao uživati u obiteljskom životu.
Utočište drugačije od sanatorija na Tahitiju su vidjeli James Norman Hall te njegov prijatelj i ratni suborac Charles Nordhoff. Nakon što su ova dva pilota proživjela pakao Prvog svjetskog rata (Hall je čak proveo nekoliko mjeseci u njemačkom zarobljeništvu), odlučili su se zajedno otisnuti u pustolovine i o njima pisati za novine. Jedan od naručenih zadataka odveo ih je na Tahiti. Tamo, ne samo da su se skrasili i obojica se oženili djevojkama polinezijskog podrijetla, nego su i nabasali na priču koja će ih nadaleko proslaviti. Hall i Nordhoff shvatili su da se uz obale Tahitija odigrala jedna od najvećih pomorskih drama – pobuna na brodu Bounty. Njihova književna trilogija, o pobuni te o kasnijim sudbinama kapetana Bligha i poručnika Fletchera Christiana, izvukla je iz zaborava tu intrigantnu priču, po kojoj su poslije snimljena četiri filma. Jedna od verzija na otok je dovela i Marlona Branda, uz Gauguina vjerojatno najpoznatijeg zapadnjaka u Francuskoj Polineziji. Kada je počelo snimanje “Pobune na brodu Bounty”, Brandu je već bilo zlo od filmske industrije i ionako skupu produkciju učinio je astronomskom svojim nemogućim prohtjevima i ponašanjem. Ali se i zaljubio, i u Tahiti i u kolegicu Taritu, koja je glumila ljubav poručnika Christiana. Poslije će se za nju i oženiti, Tarita će roditi sina Teihotua i kći Cheyenne, a Brando će kupiti atol Tetiaroa, navodno jedno od mjesta na koje su se sklonili pobunjenici s Bountyja. Brando će godinama Tetiarou tretirati kao svoje utočište, koje je nudio i drugima da se na njega maknu kad im sve dosadi. Čak i kad se razveo od Tarite, s velikom se radošću vraćao na čarobne plaže. Međutim, 1990. Christian, Brandov sin iz prvog braka, ubio je dečka svoje polusestre Cheyenne, vjerujući da zlostavlja djevojku. Labilna Cheyenne poslije se objesila u domu svoje majke na Tahitiju i Brando više nikad nije otišao na Tetiarou. Otoka čak nema ni u njegovoj oporuci pa se o Tetiaroi brine zaklada koja je tamo prije desetak godina otvorila luksuzni resort nazvan Brando, o kojem se, među ostalima, brine sin Teihotu.
Iz Francuske je Polinezije iz drugih razloga pobjegao Alain Gerbault, slavni francuski pilot, tenisač i, prije svega, moreplovac koji je sam u jedrilici Firecrest oplovio svijet. Za to mu je trebalo 700 dana, nekoliko je puta morao stajati da bi se brod tih 1920-ih popravio, ali mu je podvig samo pojačao već stečenu svjetsku slavu. Njega su se pak najviše dojmili polinezijski otoci, najprije Tahiti, a potom i Bora Bora. Tamo se i nastanio, proučavajući lokalnu kulturu i tradiciju, učeći polinezijske jezike i pišući traktate o lokalnoj lingvistici, te se posebno žestoko zalagao za očuvanje polinezijske ostavštine – glazbe, plesova, povijesti – koju su zapadnjaci tako očito željeli asimilirati. Gerbault je na otoke donio i dotad nepoznati nogomet. Danas ga, međutim, optužuju da je to učinio samo iz vlastite koristi: bio je homoseksualac, a neki smatraju kako je nogomet bio samo izlika da se približi domaćim momčićima. Gerbaultova je idila na Tahitiju i Bori Bori prekinuta s početkom Drugog svjetskog rata: otvoreno je stao na stranu maršala Pétaina, dok se Francuska Polinezija svrstala s De Gaulleom, pa je Gerbault izbjegao na indonezijski Timor, gdje je brzo i umro. Tijelo mu je ipak nakon rata preneseno i pokopano u voljenoj Bori Bori.
Svoj je mir pak u Polineziji našao slavni belgijski šansonijer Jacques Brel. Do 1973., kada je otkriveno da boluje od karcinoma pluća, Brel se već bio zasitio i oprostio od prebogate glazbene karijere, sa solidnim se uspjehom okušao kao glumac i bio spreman na nove podvige. Dijagnoza ga nije omela. Krenuo je jedriti oko svijeta sa svojom suprugom Maddly pa je preko Panamskog kanala stigao do Tahitija, i poslije Markižanskog otočja. Tamo se i skrasio na otočiću Hiva-Oa, a brzo se upisao i na tečaj letenja kako bi mogao lakše putovati do Tahitija. U Europu je dolazio samo na liječničke preglede te se, što je prije mogao, vraćao u Polineziju, iako je tropska klima samo otežavala njegovo disanje. Dostavljao je hranu i druge potrepštine stanovnicima otočića, a onda odlučio napraviti još jedan, oproštajni album. “Les Marquises” nije nigdje promoviran, ali je samo usmenom predajom osigurao milijun predbilježbi. Na dan kad je izašao album, Brel se vratio kući na otok. Iako je posljednje dane proveo u pariškoj bolnici, po posljednjoj je želji pokopan na groblju na Hiva-Oai, nekoliko metara od Gauguinova groba.
Još je jedna legenda francuske glazbe svoj mir tražila na Tahitiju. Joe Dassin, čiji se klasici “Les Champs-Elysées” i “L’Été Indien” i danas jako rado slušaju. Na Tahiti je bježao od zahtjevnih turneja, kupivši na otoku čak dvije vile, a potom i u potrazi za obiteljskim mirom i zdravljem. Dassin, sin noirovskog filmaša Julesa, studirao je medicinu i antropologiju, ali ga je cijelo vrijeme vukla glazba. Naporan koncertni tempo i njegovo oduvijek slabo srce nagnali su ga da nađe utočište od Europe koja je za njim ludjela. Na Tahiti se pokušao skloniti i kad mu se raspao drugi brak. Njegova žena Christine navodno je od početka braka imala ispade osnažene kokainom. U dvije su im se godine rodila dva sina, koja je Joe obožavao. Razvod je zatražio dan nakon što je Christine rodila drugog dječaka te ishodio i skrbništvo nad sinovima. Mlađi je imao tek četiri mjeseca kad ih je Joe, zajedno sa svojom majkom, odveo na Tahiti, da se svi skupa odmore. Tek što su stigli, 41-godišnji Dassin odveo je prijatelje na večeru, na kojoj je i umro od srčanog udara. Havajski slikar i glazbenik Bobby Holcomb pak pokušao se sa svojih otoka otisnuti na zapad najprije Ameriku, potom Europu, snimajući albume i nastupajući u kazalištu (u mjuziklu “Kosa”, npr.), i družeći se s velikanima poput Salvadora Dalija i Franka Zappe. No zov Pacifika bio je prejak. Nije se ipak vratio u Pearl Harbor, već se smjestio na otok Huahine uz Tahiti. U 15 je godina, do Bobbyjeve smrti 1991., polinezijska kultura potpuno obilježila njegov opus. Slike i crteži rađeni su prema tradicionalnoj lokalnoj likovnosti, a Bobby je među prvima polinezijske jezike uvodio u svoje pjesme. Borio se i protiv nuklearnih pokusa u Pacifiku pa ga je Tahiti, kad je umro, ispratio kao nacionalnog junaka.