Stand-up komičar, pa još žensko, odnosno komičarka, pa još i u Hrvatskoj... Roditelji Andree Andrassy, posrnule ekonomistice, možda nisu najmirnije spavali kad im se kći unatoč završenom fakultetu odmetnula i odlučila zabavljati i to druge.
Danas vjerojatno i ona i njezini najbliži, a i mi ostali, možemo mirno zaključiti da bijeg od potencijalnog posla u banci nije bio tako loš izbor. Andrea je na svojoj duhovitosti koju je počela brusiti na komičarskoj sceni izgradila mnogo toga. Na jednom portalu već godinama piše kolumnu Dnevnik gradske cure, kao komičarka nastupala je diljem svijeta, u CV može upisati i posao radijske voditeljice, izdala je knjigu, a najesen sprema i novu, ovaj put o hrani. Što je baš zgodno sjelo na njezin nastup u emisiji “Celebrity MasterChef”.
Ukratko, Andrea Andrassy nije samo celebrity već od svoje elokventnosti i smisla za humor može i živjeti...
Što je za vas smisao za humor? I koliko je on važan u životu, zapravo svima nama?
Meni je humor jako važan u životu. Pokušavam ga pronaći u svemu što se oko mene događa. Mislim da je jako važno da na život gledamo malo manje ozbiljno, pogotovo u ozbiljnim situacijama, a humor je taj koji nam to omogućuje.
Kad ljudi govore što im je bitno kod (potencijalnog) partnera, gotovo uvijek navode smisao za humor. Pa nije baš toliko ljudi duhovito... Živi li pola njih onda u razočaranju?
Smisao za humor vrlo je subjektivna stvar i mislim da ljudi koji to govore misle na kompatibilan smisao za humor. Nisu svi svakome smiješni – važno je da u partnerovu humoru pronađeš nešto što tebi odgovara. Ako ti partner po humoru nije kompatibilan, to ne znači da on nije smiješan – samo nije smiješan tebi.
Gdje pronalazite inspiraciju, odnosno najbolje materijale za pisanje, skečeve?
Inspiraciju pronalazim u svemu što me okružuje – u prometu, u dućanu, u najobičnijim svakodnevnim stvarima... Život je pun materijala koji samo čekaju da budu iskorišteni – pitanje je samo koliko je tko otvoren i koliko primjećuje sav taj materijal.
Imate li nekakav ritual kojeg se držite prije ili za vrijeme pisanja kolumne?
Nemam, ali uvijek je pišem ponedjeljkom u 8 navečer, pa pretpostavljam da se to može smatrati ritualom. To mi je dovoljno rano da je stignem napisati kako spada (objavljuje se utorkom u 14 sati, a ja je predajem najkasnije u podne) i dovoljno kasno da me stisne ona “u zadnji čas” kreativnost.
Je li trnovit put komičara do uspjeha?
Apsolutno! To je branša u kojoj te čeka puno rupa u kojima ćeš nastupati za jako malo novca, spavanje po groznim mjestima, publika koju moraš zadovoljiti, a često je u publici njih nekoliko koji su unaprijed odlučili da im nećeš biti smiješan... ali jednom kad se popneš na pozornicu i dobiješ pljesak, osjećaš se kao rock zvijezda, bez obzira na to gdje spavaš nakon toga.
Možete li usporediti našu scenu s onom gdje stand-up komedija postoji mnogo dulje, npr. u Americi, Britaniji?
Obje su zemlje u svakom slučaju mnogo razvijenije od nas kad je riječ o stand-upu, ali postoji jedna stvar o kojoj se rijetko priča kad se idealizira život vani – u Americi i Britaniji ima TOLIKO komičara da jako velik broj njih nastupa besplatno. Sjećam se kad sam bila na turneji po Britaniji – neki komičari s kojima sam putovala rade dva posla i još šest puta tjedno nastupaju po klubovima – ne za novac nego za iskustvo. Naravno, kad tamo uspiješ, onda si jako, jako bogat, ali tamo ima toliko mnogo ljudi i toliko konkurencije da je sve puno, puno teže.
Jeste li prije xy godina mogli zamisliti kamo će vas odvesti – duhovitost? Ili su putem na površinu izlazili i drugi talenti?
Nisam ja razmišljala ni o čemu, samo sam išla i usput otkrivala stvari koje bih voljela raditi. Znala sam da me ne zanima posao u banci, iako sam studirala financije, pa sam na sve strane tražila bijeg od toga.
Pozitivna i negativna iskustva tijekom karijere?
Hm... negativno je znalo biti kad bih se popela na pozornicu i vidjela u publici ljude koji su došli odlučni da se neće smijati tu večer. Čak sam nekoliko puta i čula da žene ne mogu biti smiješne. Ali sve to brzo naučiš ignorirati. Pozitivna iskustva najviše vežem za nastupe u Velikoj Britaniji – tamo su oduševljeni kad žena izvodi materijal, a ja sam imala super perspektivu jer sam pričala o Hrvatskoj i o našim uobičajenim problemima koji su njima bili toliko nevjerojatni da su se jednostavno morali smijati.
Koliko ste se vi promijenili putem?
Jako sam se promijenila – kad sam tek krenula u sve ovo, bila sam jako sramežljiva i bez samopouzdanja. I dalje sam sramežljiva, ali se znam puno bolje zauzeti za sebe. Plus, naučila sam da nije toliko važno što drugi misle o tebi i da će uvijek biti onih koji kritiziraju sve što radiš – to bi me prije znalo baciti u depresiju, ali danas sam s time u vezi mnogo pametnija.
Što mislite o instant-zvijezdama?
Ovisi u kojoj su branši i što poslije naprave od tog svog instanta. Antonija Blaće je bila instant-zvijezda i s vremenom postala prava pravcata zvijezda koja je još uvijek sasvim normalna osoba. Ima i onih koji su zastranili i otišli u pogrešnom smjeru tako da to sve varira od osobe do osobe.
Planirate li uskoro izdati novu knjigu? I o čemu bi ona bila?
Planiram, najesen izlazi moja knjiga Foodopis koja je već odavno u planu, ali nisam stigla prije s time se baviti. To će biti svojevrsna kuharica, ali kuharica koju će biti zanimljivo čitati čak i ako ne kuhaš ništa iz nje. Zapravo je dobro da sam čekala jer u Masterchefu stalno učim nove, dobre stvari koje ću moći iskoristiti u kuharici.
U vašim kolumnama često je glavni objekt hrana. Možete li se nazvati hedonistom kada je o njoj riječ?
Hrana je meni religija. Volim jesti, a kad jedem, istinski uživam. Nisam elitist kada je u pitanju hrana – volim sve, od pizze i ćevapa pa do sushija. Važno je je li nešto fino ili nije. Nemam najdražu hranu. To se mijenja svaki dan.
Kebab ili burek?
Jako teško pitanje. Keburek.
Što cijenite u životu? Jeste li jedna od onih osoba koja se raduje malim stvarima?
Jesam, samo one i prolaze kod mene. Cijenim iskrene prijatelje, spontane izlaske pune smijeha i dobre hrane, cijenim popodnevni spavanac i lijepe poruke od kojih mi zatitra srce. Bez ostalog se može.
A sad malo o modi... Koliko držite do nje? Koliko imate volje za dotjerivanje?
Iskreno, nisam baš neki znalac. Ja znam što je meni lijepo i znam što mi nije lijepo. Što mi je lijepo, to nosim, a što nije – ne nosim.To je za mene početak i kraj priče.
Što volite, kakvu odjeću?
Volim kombinezone i lijepe haljine, obožavam traperice i kožne jakne, maksi suknje su mi super, a jako, jako, jako volim tenisice.
Mislite li da imate previše odjeće ili premalo?
Hm... ako ćemo iskreno – previše. Ako ćemo iz perspektive jedne žene – premalo.
Svoj stil biste opisali kao...
Slučajan.
Jeste li tip za čipkasto donje rublje ili bokserice s Mickeyem Mouseom?
I jedno i drugo, ovisno o prigodi.
Biste li se ikad zadužili zbog odjeće?
Nikad, mislim da su ljudi koji to rade, a ovo što ću sada reći nije generička izjava nego targetirana izjava za koju u glavi imam nekoliko žena koje poznajem i znam da to rade – krajnje neinteligentni. Ako se zadužuješ i razvlačiš nešto na 24 rate, neka to bude nešto korisno i kvalitetno, ma čak neka bude i putovanje ako treba. Ako se zadužuješ da bi mogla kupiti par cipela koji si ne možeš priuštiti, ali ga želiš jer ga ima i Rihanna – jednostavno si budala.
Koliko je izgled, ljepota važna u životu?
‘Ajmo ovako, jer mi je dosta ljudi koji govore da je izgled sasvim nebitna stavka: važno je da sebi lijepo izgledaš. Meni je to zaista važno. Volim imati lijepu frizuru, volim imati dobar make-up i volim biti lijepo obučena kad nekamo idem. Tada imam više samopouzdanja, a samopouzdanje ti otvara mnoga vrata. Ali puno je važnije ono što imaš ispod te šminke i ispod tih majica. Kad se sve to makne, važno je što je unutra.
Koju stvar prvo napravite kada uhvatite slobodnog vremena?
Spavam i čitam. I kuham. Ne nužno tim redoslijedom.
Kakvu ste glazbu slušali s 13 godina, a kakvu slušate sada?
Uf, teško pitanje. Uvijek sam slušala ono što mi paše. Nekad je to Michael Jackson. Nekad Ed Sheeran. Nekad Backstreet Boysi. I s 13 i danas jedino pravilo koje imam kod glazbe jest da mi treba odgovarati u određenom trenutku.
Što vam nedostaje iz djetinjstva?
Dani provedeni pred kompjuterom i igranje igrica. Znam da nije baš odgovor koji ljudi očekuju, ali to mi fali.
Što biste ponijeli sa sobom na pusti otok?
Ovo pitanje je uvijek formulirano sa “što”. U mom slučaju pitanje treba glasiti koga bih “ponijela”, a to točno znam.
Knjiga ili film? I koji? Koji su vam omiljeni naslovi, autori?
Knjiga. Obožavam filmove, ali oni nisu ni blizu knjigama. Nema mi draže aktivnosti od čitanja, pogotovo kad se mogu zavaliti na plaži i cijeli dan provesti uz knjigu. Volim Stephena Kinga, Sebastiana Fitzeka, u zadnje vrijeme čitam i puno Harlana Cobena...ali King i Shining su mi na vrhu, i knjiga i film, iako jedno nema mnogo veze s drugim.
Jeste li emotivni? Ili komičari sve u životu doživljavaju s dovoljnom dozom ironije da shvaćaju da je sve relativno?
Jako sam emotivna i sve proživljavam u svim mogućim bojama i osjećajima. To zna biti super kad su osjećaji dobri i malo manje super kad nisu. A malo ironije ubacujem svugdje jer je tako sve lakše izdržati.