Ako ste rock-zvijezda, pa još k tome bogata, modni odabir širom vam je otvoren. Možete biti šareni, a možete biti i monokromni, crni, pa i u poderanim, kariranim košuljama. Ako je rock-kultura donijela išta demokratično u šareni svijet showbusinessa, onda je to način odijevanja. No, upravo je zarađeni novac nekih od najbogatijih pripadnika rock-elite utjecao na njihovo odijevanje i održavanje privida normalnosti, u skladu s temama o kojima su pjevali ili publikom kojoj su se obraćali.
Poznati stih “a rich man in a poor man’s shirt” ili “bogataš u košulji siromaha”, koji je Bruce Springsteen smislio u pjesmi “Better Days” 1992., samo je opisao situaciju koja je vladala već desetljećima i probleme s kojima su se susreli nekadašnji predvodnici tema o svakidašnjem životu i tegobama, a kasnije ozbiljni milijunaši. Kako ostati vjeran izvornim idealima, s u međuvremeno drastično podebljanim bankovnim računima, bila je dilema koja je mučila mnoge.
Nastojeći se odmaknuti od sveopćeg uspjeha, mnogi su prvaci rock-scene shvatili da im se život promijenio otkako su postali, naravno, bogati. Kako usuglasiti nekadašnji položaj kantautora posvećenog temama teškog i bremenitog života, glasa potlačenih i obespravljenih, s lovom koja curi i kaplje na sve strane, problem je s kojim su se susretali mnogi. Neki su još pedesetih instinktivno shvatili kako ga riješiti, pa je Johnny Cash postao autentičan “čovjek u crnom”, pozamašna zvijezda koja je skromnost i vezu s korijenima, ali i temama pjesama koje je pjevao, odjenula u crno.
Ako ste primijetili, i Arsena Dedića najčešće ste mogli vidjeti baš u crnom, što je bio znak da je i kod nas prenio taj trend skromnosti unatoč itekako neskromnom i velikom talentu.
Nakon što je slava udarila u glavu mnogima i dovela ih do općeg pomanjkanja životnog kompasa, od Elvisa Presleya koji se gubio, tražio i nalazio nekoliko puta u karijeri, do Michaela Jacksona, mnogi su shvatili da Warholovu izreku o “15 minuta slave”, makar ta slava trajala i mnogo dulje, treba shvatiti uvjetno, a često i kao “prokletstvo”. Naravno, nisu oni umrli od šarenila, ali je posvemašnji kič u kojem su živjeli bez pametnih savjeta konzultanata pokazao potpuni gubitak orijentacije koji ih je naposljetku koštao skupih života.
Mnoge velike zvijezde rocka pokušale su ostati, barem naizgled, “normalne” čak i u vremenima najveće slave. Primjerice, U2 u doba proboja s albumom “The Joshua Tree” hodali su okolo i po pozornicama svijeta u poderanim hlačama i majicama, radničkim cipelama, stilizirani poput nekog putujućeg benda u vrijeme američke Velike depresije tridesetih godina 20. stoljeća.
Neposredno zatim na vizualno spektakularnoj “ZOO TV” turneji ušli su u drukčiju, glamuroznu fazu rada, ironizirajući sami sebe i masmedijsku kulturu, da bi se poslije opet vratili korijenima. Nakon trideset godina proslavili su obljetnicu albuma “The Joshua Tree” svjetskom turnejom 2017. koju sam gledao u Rimu, izvodeći čitav slavljenički album. Zašto su to napravili? Sam Edge izrekao je vrlo depresivnu konstataciju, “da pjesme zvuče kao da su napisane danas”. Naravno, opet su zaradili puno novca, ali se i vizualno vratili povučenoj, nenametljivoj odjevnoj estetici koju su upotrebljavali 1987. Mnogi su se zapravo sramili golemog uspjeha i love koju su zaradili, dok nisu shvatili da nema ništa loše u tome što si bogat, ako ne pogubiš vezu sa stvarnošću.
Pa je čak postalo i trendi odijevati se bezlično, a isticati karizmu koju su neki imali i nastojali je ne izgubiti pod naletom uvećanih poreznih prijava. Sve to uzelo je još više maha s nadolazećim generacijama novopečenih bogataša od devedesetih godina i proboja grungea, novog tradicionalizma i americane, kad je cijela prva grunge postava iz Seattlea, predvođena Nirvanom i Pearl Jamom, bila odjevena u karirane košulje, hlače do ispod koljena i neke robusne, radničke cipele.
Tu kariranu košulju među prvima je od rock-zvijezda pod svjetla reflektora stavio Neil Young još početkom sedamdesetih, kad je kao Kanađanin vrlo uspješan u Americi, američke glazbene idiome folka i countryja upotrebljavao bolje od mnogih drugih. Njegov glazbeni, ali i vizualni stil, ključno je utjecao na prvake grunge od kojih su ga upravo Pearl Jam pratili na kratkoj turneji 1995., kad sam ih imao prilike i gledati na koncertu u Salzburgu, odjeveni baš poput njega dvadeset i kusur godina ranije.
Upravo su Pearl Jam i Eddie Vedder postali glazbenici “svijesti i savjesti” svoje generacije, i kasnijih godina na pozornici skromno odjeveni u nezamjetne kreacije i crne majice.
Jer, i crno je boja, i to kakva. Pitajte Rogera Watersa koji je dvaput nastupio u rasprodanoj Areni Zagreb s megaspektaklima “The Wall” i “Us + Them”, zaradio milijune dolara i na tim svjetskim turnejama, ali je i dalje bio odjeven samo u običnu crnu majicu.
Bila mu je to navika još od ranih sedamdesetih kada se s Pink Floyd počeo baviti socijalnim temama i kritikom društva, a grupa od 1971. prestala objavljivati fotografije članova na omotnicama albuma, namjerno bježeći u vizualnu anonimnost, puštajući glazbu da govori umjesto njih. Zamalo da su i uspjeli u tome, pa je bio komičan trenutak u kojem se Roger Waters u crnoj majici s natpisom “Pink Floyd”, sredinom sedamdesetih šetao među stotinjak tisuća ljudi na festivalu Knebworth, gdje su Floydi navečer nastupali, a nitko ga iz publike nije prepoznao.
Slično tomu, Bruce Springsteen je 2018. zarađivao milijune dolara mjesečno, nastupajući čitave godine na kantautorskom performansu “Springsteen on Broadway” u teatru Walter Kerr na 48. ulici u New Yorku, izašavši na svaki od nekoliko stotina intimnih koncerata u običnoj crnoj majici. Vrlo skromno za nekoga pred krcatom dvoranom u kojoj je publika ulaznice za 900 mjesta u kazalištu u pretprodaji razgrabila po cijenama od 600 i 800 dolara.
Sad taj nastup možete pogledati za puno manju cijenu na Netflixu, a ne kao ja za 700 dolara. Možda još jači stav Springsteen je iskazao na solističkoj turneji albuma “Ghost Of Tom Joad” 1996. – čiji je naslov izvedenica filmskog klasika “Ton Joad” s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi – kada je sve koncerte odradio u odjeći dustbowl ere američke depresije tridesetih godina, širokim golemim drap hlačama i starinskoj košulji podvinutih rukava, ironično, vjerojatno proizvodu nekog poznatog dizajnera.
Čak se i David Bowie, možda najveći majstor stilizacija, za potrebe nekoliko manjih promokoncerta albuma “Hours” 1999., od kojih sam uspio vidjeti onaj u Beču, pojavio u neizražajnoj jednobojnoj vesti dugih rukava, aludirajući na šezdesete u kojima je započeo karijeru. Drugim riječima, određeni glazbeni stil povlači za sobom i primjerenu vizualnu prezentaciju. Ne treba zaboraviti ni Bowiejev bend Tin Machine, koji se 1989. za omotnicu albuma slikao u grafički čistim uredskim crnim odijelima, bijelim košuljama i crnim kravatama, što je bilo prilično neatraktivno i uniformno za inače svjetlucavog Bowieja. A ni to nije bilo sve; 1995. gledao sam ga u New Yorku na turneji “Outside” na kojoj su mu gosti bili Nine Inch Nails, predvodnici tada novog američkog vala nihilizma i depresionizma. I za tu priliku nastupa s NiN, tradicionalno odjevenim u crne gotik mondure, Bowie se prilagodio noseći crnu majicu s polurukavima, shvaćajući u kom grmu leži zec ili razgoropađeni lav bučnog industrial rocka koji su prakticirali Nine Inch Nails i njihova publika, većinska u sportskoj dvorani.
No, naravno, estetski uspjesi i artistički domašaji ne- maju veze sa zarađenim novcem, ako imate barem približnu svijest o tome kako uskladiti svoj rad i utjecaj s pojavnošću, rezultati su bolji. Nekima i crna majica ili karirana košulja može biti dovoljna, a ako nemate talenta, ne pomažu vam ni svi milijuni ovoga svijeta. Što se vrlo plastično vidi upravo u showbusinessu, gdje manje često znači više. Naravno, ne dolara, jer njih je uvijek dobro imati što više.