One su magistre psihologije i rade s djecom predškolske dobi - Ivu Gregov, Teu Klepac i Taru Lučev to je iskustvo osnažilo da uvide potrebe, ne samo djece, već i roditelja te su osmislile platformu Psidacta, aplikaciju koja omogućuje praćenje djetetovog razvoja.
– Moj je dojam da se kroz fakultetsko obrazovanje usmjeravamo prvenstveno na djecu – njihov razvoj, potrebe, emocije, a često zanemarujemo roditelje. Daleko se rjeđe pitamo što je potrebno roditeljima kako bi se uspješno prilagodili na novu, roditeljsku ulogu (koja je nesumnjivo vrlo zahtjevna), kako im pružiti podršku i osnažiti ih za odgoj psihološki otporne i sretne djece – govori Tara i kaže da, iako sve tri rade s djecom, specifični interesi pomalo su im različiti. Tako se Tea najviše usmjerava na dječji razvoj i psihološku dobrobit djece, Ivu zanimaju partnerski odnosi, a Taru osnaživanje žena i majki. Tara pojašnjava:
– Ova nam različitost omogućuje drugačiji kut gledanja na stvari. Često zauzimamo drugačije perspektive, što našu suradnju čini kompleksnijom, a rasprave zanimljivijima, na stručnoj, ali i osobnoj razini.
Ideja za pokretanje platforme Psidacta nastala je još na fakultetu, kad su na četvrtoj godini Tea i Tara pohađale predmet Poduzetničke vještine.
– Zadatak nam je bio osmisliti svoj poduzetnički pothvat i tako se razvila naša ideja, u klupi Filozofskog fakulteta, nenadano. Nijedna od nas se do tada nije vidjela u poduzetništvu, a kamoli razvoju aplikacija. Očekivale smo od sebe i svoje karijerne budućnosti tradicionalniji put ili se možda, u toj dobi, nismo ni usudile pomišljati na alternative – govori Tea, a Tara dodaje da su ona i Tea ideju za Psidactu počele razvijati još u fakultetskim danima, ali su je s vremenom zanemarile, no ne i zaboravile:
– Obje smo se nakon fakulteta zaposlile u dječjim vrtićima, odnosno, odabrale "tradicionalan" put. To iskustvo u vrtiću nam je samo potvrdilo da je naša aplikacija (koja je do tad postojala samo na papiru) korisna, važna i upotrebljiva. Međutim, rekla bih da smo mi više o tome razgovarale i razmišljale nego što smo djelovale. Kad smo upoznale Ivu, koja je imala daleko više iskustva, stvari su se promijenile. Iva je bila neki katalizator, osnažila nas je i ohrabrila da se zaista upustimo u svijet poduzetništva.
Iva pojašnjava kako aplikacija funkcionira:
– Roditelj ispunjava upitnik o djetetovom razvoju u 4 područja (kognitivnom, motoričkom, socio-emocionalnom i komunikacijskom) i na temelju odgovora dobiva informaciju o tome koje su djetetove jake strane, a u kojem području razvoja je poželjno pružati dodatne poticaje. Za to područje razvoja, u kojem su poželjni dodatni poticaji, svakom roditelju šaljemo Priručnik s poticajnim aktivnostima te preporučujemo didaktičke igračke koje odgovaraju baš potrebama njihova djeteta. Kroz platformu, na Instagramu i na webu, nastojimo educirati i osnažiti roditelje tijekom izazovnog puta odrastanja njihova djeteta. Smatramo da su zadovoljni roditelji dobri roditelji, i to je nit vodilja našeg sadržaja - objava, članaka i kampanja.
Reakcije koje dobivaju najčešće su, kaže Tara, pozitivne. Kroz aplikaciju roditelji dobivaju važne informacije o djetetovom razvoju, što im omogućuje da svoje aktivnosti i igre usmjere u ono područje u kojima bi djetetu mogli trebati poticaji.
– Na taj način doprinose djetetovoj "pripremljenosti" na svijet i život koji ga čeka, prije svega u školskom sustavu, ali i kasnije. Roditelji nam često kažu da je aplikacija potvrdila njihove sumnje, primjerice, da bi dijete trebalo dodatno poticati u motoričkom razvoju. Dio roditelja kaže da nisu bili ni svjesni miljokaza (odnosno, očekivanja od djeteta) u pojedinoj dobi pa im je aplikacija ukazala u kojem području su djetetu potrebni dodatni poticaji, a da toga ranije nisu bili svjesni. Primjerice, dijete koje teže kontrolira svoje emocije bit će potrebno poticati (kroz aktivnosti i igre) u socio-emocionalnom razvoju. Dijete koje je socio-emocionalno zrelo lakše će se suočavati s izazovima koje život nosi, od nesuglasica u dječjem vrtiću pa do stresnih događaja kao što su potres – objašnjava Tara.
U razgovoru s osnivačicama Psidacte dotaknuli smo se i zaokupljenosti ekranom. O toj se temi, kaže Tea, danas mnogo razgovara u krugovima stručnjaka:
– Zaokupljenost ekranom, ali i mogućnost ovisnosti o ekranima, nije mit i predstavlja problem koji je važno adresirati. Primjerice, učestalo gledanje TV-a može imati negativne efekte na djetetov razvoj komunikacije, govora i pažnje. Međutim, smatramo da o tome treba razmišljati na dubljoj razini, onoj sustavnoj. Ne trebamo osuđivati današnje roditelje što dopuštaju "previše" vremena pred ekranima. Roditelji su često umorni i iscrpljeni (od posla, više djece, brige o kućanstvu) te nije neobično da nemaju kapaciteta toliko vremena provoditi s djetetom u nekoj kvalitetnijoj igri, kao što su možda mogle neke ranije generacije roditelja. Smatram da problem nije roditeljev manjak interesa za dijete, već tempo života. Svakako mislim da osuđivanje roditelja jer je dijete "puno pred ekranima" nije ispravan način pristupanja ovoj temi.
Za Divu su pojasnile i kako s djecom razgovarati o trenutnim situacijama poput pandemije koronavirusa i rata u Ukrajini.
– Preporuka psihologa je da se od djeteta informacije ne skrivaju. Ako mi nastojimo izbjeći teme rata, pandemije ili potresa, dijete će do njih svejedno doći, u vrtiću, školi ili u parku. Prije svega je važno provjeriti djetetovo dosadašnje znanje ili uvjerenja (Jeste li učili o ratovima u školi? Što si naučio? Što misliš zašto do toga dolazi? Što ti misliš o tome?) te ispraviti ona pogrešna. Nadalje, trebamo biti spremni iskreno odgovarati na djetetova pitanja, ali bez suvišnog ulaženja u detalje. Dakako, naše odgovore trebamo prilagoditi djetetovoj dobi i mogućnosti razumijevanja. Važno je da prilikom razgovora o teškim temama mi pokušamo ostati što smireniji, bez intenzivnih emocionalnih reakcija (što je mnogim roditeljima, pogotovo onima koji su i sami doživjeli rat u Hrvatskoj, teško). Ono što je najbitnije je da djetetu damo do znanja da smo uz njega i na taj način mu omogućimo da se osjeća sigurno čak i u teškim i nesigurnim vremenima, ovima, ali i onim budućima – govori Iva.
Pitali smo ih i koliko je kod nas teško uspjeti u branši psihologije, pogotovo kad se na razgovor sa psihologom i dalje zna gledati kao na svojevrsni tabu.
– Stvari se u zadnje vrijeme zaista mijenjaju. Potreba za psiholozima je sve veća, vjerojatno zbog stresnih životnih okolnosti zadnjih nekoliko godina, a društvo je sve spremnije o tome razgovarati. Mislim da je zadatak svakog od nas da o problemima psihološkog zdravlja razgovara, bilo kroz kampanje i pokrete, bilo na privatnim druženjima. Razgovaranjem o bilo kojoj temi koja je tabu, ona se sve manje doživljava kao tabu, a sve češće kao dio uobičajenog ljudskog iskustva – govori Tea i dodaje da što se tiče "uspjeha" u psihologiji, teško je govoriti jer uspjeh za svakog znači nešto drugo i prema tome pojedinci usmjeravaju svoje odluke i karijerni put.
– Za nekog je uspjeh financijski, za nekog hijerarhijski, za nekoga osobna ispunjenost, a za nekoga osjećaj da svojim djelovanjem doprinosi dobrobiti pojedine skupine ljudi. U tom kontekstu, za mene osobno, psihologija doprinosi osjećaju osobne ispunjenosti i zato smatram da je branša u kojoj je uspjeh moguć - zaključila je Tea.