Potresi koji su pogodili Zagreb i Petrinju za mnoge su bili traumatsko iskustvo, a Mirna Gajski Jolić svoje je odlučila pretočiti u slikovnicu. I tako je nastao "Potresec", Mirnina prva slikovnica za djecu i mlade kroz koje je najmlađima i najranjivijima približava iskustvo potresa, kako bi govorili o svojim osjećajima.
Mirna se opisuje kao žena, mama, supruga, geštalt psihoterapeutica, sestra, kći, prijateljica i poznanica, spisateljica i socijalna pedagoginja. To su, kaže za Divu, neke od njezinih uloga u kojima je prisutna. Posebno je veseli ova spisateljska jer je nova i tek se formira.
Kako ste došli na ideju za slikovnicu "Potresec"?
Iskustvo dva iznimno snažna potresa, zagrebačkog i petrinjskog, za mene su svakako bili okidači za pisanjem o potresu i o mom iskustvu u vezi s time. Sjećam se tog nedjeljnog jutra, uz televizijske programe, uz slike razrušenog Zagreba, sjećam se pjesama na Radio Sljemenu o Zagrebu, sjećam se tog hladnog nedjeljnog jutra kao da je jučer bio. Potres nas je dočekao u krevetu, pobacao nam je stvari u kupaoni hodniku, sobama, kuhinji, dnevnom boravku i izbacio i nas troje van iz našeg stana. Sjećam se kako smo zbunjeni i prestravljeni gledali jedni u druge, zvali prijatelje i rodbinu i onda dočekali i drugi potres, i mnoge koji su slijedili nakon njega. Navedeno iskustvo ostavilo je na meni dubok trag. S obzirom na korona situaciju i naš prvi lockdown tada, pomislila sam da ovo mora da je neka šala, otkud sada potres. Čak sam razmišljala da se stvarno možda radi o nekim iskopavanjima i da će nam javiti kako se ipak nije radilo o potresu. I onda je krenula integracija tog iskustva, bila sam preplavljena strahom i jako anksiozna, iščekivala sam ga svaki dan. Nije me iznevjerio i došao je opet, u svom stilu, sad još neobičniji i duži, pred kraj 2021. godine, nenadano u pola jedan dok smo jeli ručak u dnevnom boravku. Tada sam već bila iskusna u iskustvu potresa, tako da sam otprilike znala što nas poslije tog petrinjskog očekuje - a to je niz uznemirujućih i nastavljajućih potresa. I onda sam jedne večeri, dok smo tako svi spavali zajedno u dnevnom boravku, u razgovoru sa suprugom odlučila napisati tekst o potresu te je tako nastao Potresec.
Zašto je važno pisati o takvim temama?
Važno je iz nekoliko razloga pisati o takvim izazovnim temama - prije svega jer imamo tendenciju potisnuti iskustvo koje nam je bolno nakon što ono završi kako bismo što prije nastavili sa svojim "normalnim" životom - što je potpuno legitimno i u redu ali je i nedovoljno ako pokušavamo ne osjetiti emociju koja iza tog iskustva je. Kod potresa najčešće osjećamo strah, ako ne i užas, paniku, strepnju, osjećaj gubitka tla pod nogama, nesigurnost, tjeskobu i kontinuiranu anksioznost.
Tada, kad je Zagreb protresao zagrebački potres 22.03.2021. godine, uz tadašnji lockdown, Zagrepčanima se narušilo pitanje sigurnosti u vlastitim domovima - susreli smo se s činjenicom da nigdje nismo sigurni - niti vani niti u vlastitom domu. Samo ta percepcija je dovoljno strašna, uz sve ostale uvide koje smo kroz to iskustvo dobili. Pisanjem o teškim i zastrašujućim temama otvara nam se mogućnosti da o njima pričamo te da vođeni tekstom i ilustracijama dobijemo utjehu, razumijevanje, validaciju osjećaja koje imamo i podršku u integraciji iskustva koje je strašno i teško. Moje iskustvo je da kad djeci samo pokažete slikovnicu Potresec, oni automatski krenu pričati o svojim osjećajima, prepričavaju svoja sjećanja, pričaju o strahovima i to je zapravo smisao - normalizirati strah, ljutnju, tugu i težinu u našim životima.
Ovo je i odgovor na čestu potrebu kod nas ljudi da stvari gurnemo pod tepih, smijemo se bez razloga i idemo kroz život njegujući toksičnu pozitivnost koja je sveprisutna i predstavlja logičan odgovor na sva teška iskustva koja smo na globalnoj razini proživjeli. Kao psihoterapeutica, rad s boli i "teškim" osjećajima mi je svakodnevni posao. Ponajviše sam u tome, ta bol me prožima i nudi ogromne uvide u to što život zapravo je. I zato pišem o tome, kako bih normalizirala i validirala teške osjećaje koje svatko od nas nosi sa sobom. Posebno, želja mi je bila podržati djecu u integraciji tog iskustva koje je bilo zastrašujuće, upravo kroz slikovnicu i pisanje o potresu.
Kako su nastale ilustracije, tko je zaslužan za njih?
Ilustracije je izradila Katarina Matković, moja poznanica s kojom sam se upoznala na jednoj radionici pjevanja. Javila sam joj se kad sam imala gotov tekst za Potreseca, ona je pristala napraviti skice i tako je krenula naša suradnja. Kad sam dobila njezine skice prvi put, bila sam iznimno dirnuta. Upravo onako kako je Katarina ilustrirala scene teksta o Potresecu, bile su toliko slične onima koje sam ja sama imala u svojoj glavi. Posebno one o samom liku Potreseca. Ilustriranjem teksta, tekst oživljuje i postaje materijaliziran i osoban. Meni je ilustracija Potreseca velika podrška u mom iskustvu straha od potresa. Umiruje me činjenica da ga mogu zamisliti baš kao njega. Voljela bih da tako bude i samim čitateljima.
Kakve su reakcije?
Reakcije su pozitivne, djeca jako lijepo reagiraju na slikovnicu, pričaju svoje priče, ljute se na njega, žele ga ponijeti kući, pitaju kada će doći i zašto ne dolazi i sl. Ono što je očekivano jest da ima i dalje mnogo ljudi koji zaziru od teme potresa i to je uredu. Svjesnost o tome da živimo na rasjedu i potresno aktivnom području nije najsjajnija, ali je realna. Slikovnica je i moj doprinos da se potres ne zaboravi, makar on ionako sam nađe načine da nas ponovno dobro prodrma, posebno zato što se i sam Zagreb tako sporo obnavlja, kao i područje Petrinje, Sisačko-moslavačke županije i ostalih županija koje su pogođene potresom. Mislim da je jako važno da vodimo računa o sigurnosti zgrada u kojim živimo, kao i o svom mentalnom zdravlju. Potresec je dobar miks za sve to.
Kako ste se vi osjećali dok ste pisali Potresec, s obzirom na to da je potres i na odrasle ostavio traume?
Pisanjem o potresu, osjetila sam olakšanje. Općenito dok pišem, osjećam poziv da budem slobodna i autentična, pa sam takva i bila dok sam pisala o potresu. Meni je slikovnica pomogla u nošenju sa strahom od potresa. Da se potres ponovno dogodi, vjerujem da bih bila preplašena i da bi mi Potresec bio podrška u tom osjećaju, u tom strahu te da bih ga proživjela bez potrebe da se pravim da sam okej i da se sad odmah moram zbrojiti jer život ide dalje. Slikovnica zapravo pruža alat odraslima za nošenje s vlastitim strahovima te otvara mogućnost da unutar obitelji, škola i vrtića djeca dobiju priliku pričati o tom iskustvu, proživjeti ga na adekvatan način, pospremiti i opet za njome posegnuti kada imaju potrebu.
Već ste ranije pisali - možete li nam reći malo više o tome? Imate li kakve spisateljske planove za budućnost?
Pišem već nekoliko godina, pisala sam o jednoj obiteljskoj temi - moždanom udaru moje mame, sa svojom sestrom i tatom - gdje smo prikazali svoje obiteljsko iskustvo koje može biti podrška obiteljima koje imaju člana koji je preživio moždani udar. Pišem za sebe, voljela bih izdati knjigu svojih pjesama, možda nekad neki roman. Pisanje je za mene terapija te prilika da budem necenzurirana, autentična ja. To je nekako najbolje mjesto na kojem se povezujem sa samom sobom, onakvom kakva jesam. Planovi su nastaviti pisati slikovnice, pisati o temama važnim za žene i djevojčice, ostati nekako u prostoru teških tema, možda i ponekih vedrih, šaljivih i svakako životnih i iskrenih tema. Nadam se da se uskoro upoznajemo s mojom novom slikovnicom.